Tumačenje Putinovih primjedbi o Siriji, Izraelu i Turskoj

Njegovo pragmatično izbjegavanje čuva ruske nacionalne interese i čak ima šanse za njihovo unapređenje u novoj regionalnoj stvarnosti.

Putin je komentirao promjenu režima u Siriji tijekom svoje godišnje sesije pitanja i odgovora u četvrtak. Prema njegovim riječima, ruska vojna intervencija uspjela je u cilju sprječavanja stvaranja terorističke enklave nalik afganistanskoj. Skupine koje su tamo tek preuzele vlast, uključujući one označene teroristima i one povezane s njima, očito su promijenile svoja stajališta tijekom godina. Zato Zapad želi s njima uspostaviti odnose. Promjena režima stoga se ne može smatrati porazom Rusije.

Putin je tada branio ponašanje svojih oružanih snaga tijekom nedavnih događaja tvrdeći da Rusija više nema kopnene trupe u Siriji. Štoviše, procijenjenih 30.000 sirijskih i “proiranskih jedinica” koje su branile Alep predalo je grad samo 350 militanata, nakon čega su im prepustili i ostatak zemlje uz nekoliko iznimaka. Također je otkrio da je Rusija evakuirala 4000 iranskih boraca u Teheran, dok su druge savezničke jedinice pobjegle u Libanon (referenca na Hezbollah) i Irak bez borbe.

Što se tiče budućnosti ruskog utjecaja u Siriji, Putin je ustvrdio da nam “ogromna većina [skupina koje tamo kontroliraju situaciju] govori da bi bili zainteresirani da naše vojne baze ostanu”. Zatim je predložio da se mogu koristiti za dostavu humanitarne pomoći. Najveću korist od posljednjih događaja ima Izrael, po njegovom mišljenju, koji je praktički demilitarizirao Siriju i proširio svoju okupacijsku zonu u zemlji. Osudio je te poteze i nadao se da će jednom otići.

Putin je također iskoristio priliku da osudi izraelska nezakonita naselja u Palestini, kao i njegovu vojnu operaciju u Gazi koja je u tijeku. Sve su to dosljedni ruski stavovi i ništa novo. Promatrači su možda bili iznenađeni što nije osudio i Tursku. Umjesto toga, objasnio je da “Turska čini sve kako bi osigurala svoju sigurnost na svojim južnim granicama kako se situacija u Siriji razvija”, što je, kako je rekao, usmjereno na vraćanje izbjeglica i “potiskivanje kurdskih formacija na granici”.

U vezi s tim drugim imperativom, Putin je izrazio nadu da neće doći do zaoštravanja situacije kakvo neki najavljuju da planira Turska. Također je rekao da “moramo riješiti problem Kurda. U okviru Sirije pod predsjednikom Assadom to je trebalo riješiti, sada to trebamo riješiti s vlastima koje kontroliraju teritorij Sirije, a Turska treba nekako osigurati svoju sigurnost. Sve ovo razumijemo.” To se u osnovi svodi na davanje Turskoj slobodnog prolaza u Siriji.

Putinov očiti dvostruki standard prema sličnim pitanjima turskog i izraelskog vojnog angažmana u post-Asadovoj Siriji može se objasniti složenom međuovisnošću Rusije s prvom. Blisko su povezani kroz suradnju u nuklearnoj energiji, sustave protuzračne obrane (S-400), prirodni plin, trgovinu i prethodnu ulogu Istanbula u posredovanju između Moskve i Kijeva. Nasuprot tome, iako Izrael nije naoružao Ukrajinu niti sankcionirao Rusiju, postoji mnogo manje trgovine i nema vojno-tehničke suradnje.

Tu je i optika koju također treba uzeti u obzir. Iako je Sirija još uvijek politički podijeljena i Turska doista podržava terorističku skupinu Hayat Tahrir al-Sham (HTS) koju je UN proglasio UN-om, ne može se poreći da mnogi Sirijci podržavaju Ankaru kao i mnogi drugi muslimani u regiji. Isto se ne može reći za Izrael, koji je univerzalno vrijeđan u Siriji, osim među nekim Druzima koji su pozdravili snage samoproglašene židovske države, a žestoko ga mrzi većina muslimana u regiji.

Stoga je za ruske interese meke moći bolje kritizirati Izrael zbog okupacije dijela Sirije dok šute o tome da Turska čini istu stvar. Isto tako, s obzirom na domaće i regionalno raspoloženje, također ima smisla da Putin podsjeti sve na kukavičluk proiranskih postrojbi koje su predavale gradove bez borbe i zatim bježale u inozemstvo. Uostalom, “Rusija je izbjegla metak tako što je mudro odlučila da se ne udruži sa sada poraženom Osovinom otpora“, tako da nema razloga zašećeriti ono što su učinili.

Sve u svemu, Putinove primjedbe o Siriji, Izraelu i Turskoj pokazuju da Rusija izbjegava odgovornost za ono što se upravo dogodilo u Siriji, osuđuje Izrael zbog njegove stalne invazije i umanjuje onu tursku. Ovo je hladno realističan i ultrapragmatičan pristup najnovijem razvoju događaja koji je u potpunosti usklađen s ruskim nacionalnim interesima kako ih Putin iskreno razumije. Također je u suprotnosti s očekivanjima koja su mnogi članovi raznolike ne-mainstream medijske zajednice imali od njega da osudi Tursku.

Kao što se može vidjeti, Putina zapravo nije briga što je Turska članica NATO-a niti što podržava HTS koji je označen kao teroristički jer je uvijek inzistirao na tome da je najvažniji čimbenik u njihovim suvremenim vezama izvrstan radni odnos koji ima sa svojim turskim kolegom, Recep Tayyip Erdogan. Ruski čelnik hvalio ga je u listopadu 2022. dok je govorio na godišnjem sastanku kluba Valdai kada su ga pitali jesu li se njegovi stavovi o njemu promijenili u posljednje dvije godine. Evo što je rekao:

“On je kompetentan i jak vođa koji je vođen iznad svega, a možda i isključivo, interesima Turske, njezinog naroda i gospodarstva… Predsjednik Erdogan nikada nikome ne dopušta da dobije besplatnu vožnju ili djeluje u interesu trećih zemalja… Ali postoji želja obje strane za postizanjem dogovora, a mi to obično činimo. Predsjednik Erdogan je u tom smislu dosljedan i pouzdan partner. To je vjerojatno njegova najvažnija osobina, da je pouzdan partner.”

Putin nije igrao “5D šah za psihijatriju Turske” kao što su u to vrijeme zamišljali neki članovi raznolike ne-mainstream medijske zajednice, već je iskreno dijelio svoje stavove o Erdoganu. Oni koji su njegove riječi shvatili ozbiljno stoga su znali da ne mogu očekivati ​​da će osuditi Tursku za njezine akcije u Siriji. Putinova je odgovornost osigurati ruske nacionalne interese, a ne prilagoditi se fantazijama svojih online pristaša o tome da on iznosi ovu ili onu temu, što zahtijeva maksimalnu fleksibilnost.

“Neruski pro-Rusi”, pa čak i neki Rusi mogli bi biti razočarani njegovim stavom prema nedavnim događajima u Siriji, ali bi barem trebali razumjeti razloge iza toga. Rusija nije mogla zaustaviti ono što se upravo dogodilo, što je bio rezultat kukavičluka Sirijske arapske vojske i proiranskih jedinica u suočavanju s napadom terorista koji su podržali strane strane, i neće zbog ovoga ići u rat s Turskom. Prilagođavajući se ovoj novoj stvarnosti, Putin sada ima najbolju moguću priliku za promicanje ruskih interesa.

To ne znači da će uspjeti, ali nema jamstva za neuspjeh kao što bi bio slučaj da je kritizirao Tursku nakon što je nije mogao zaustaviti i nakon toga nije htio s njom ratovati. Čak i ako stvari ne funkcioniraju kako on predviđa, obostrano korisne bilateralne veze Rusije s Turskom neće biti ugrožene, niti će meka moć njegove zemlje biti oštećena jer se ne protivi ishodu koji podržava domaća i regionalna većina.

Izvor.