BRICS protiv SAD-a u Africi

Ova nova fronta Novog hladnog rata vjerojatno će vidjeti kako se kinesko-ruska Antanta čvršće koordinira protiv Zapada predvođenog SAD-om.

Afrika se sve više pojavljuje u raspravama velikih zemalja i organizacija zbog svoje sve veće važnosti u globalnim poslovima. UN očekuje da će se više od polovice rasta svjetskog stanovništva do 2050. dogoditi na tom kontinentu, a da će se broj ljudi u podsaharskoj Africi do tada udvostručiti. To će otvoriti nova tržišta i prilike za rad uz postojeće resurse koji su već privukli međunarodni interes, ali će također dovesti do razvojnih i humanitarnih izazova.  

Kazanska deklaracija koja je upravo dogovorena tijekom posljednjeg samita BRICS-a visoko govori o pomoći i osnaživanju Afrike tijekom ovog transformacijskog razdoblja, ali te će se zemlje – bilo kao cjelina, kroz minilaterale ili bilateralno – neizbježno morati natjecati sa SAD-om. Velika strategija potonjeg poprima nekoliko oblika koji će biti ukratko opisani u ovoj analizi, ali sveukupno ima za cilj spriječiti napore drugih da uzajamno izvuku korist iz ovih procesa dok iskorištavaju Afriku što je više moguće.

Najvidljivija manifestacija te strategije je kontinuirano pružanje humanitarne pomoći, što na prvi pogled zvuči plemenito, ali zapravo je vođeno skrivenim motivima. Ovaj oblik potpore je tijekom desetljeća bio naoružan za kultiviranje i kooptiranje korumpirane elite kako bi se institucionalizirali odnosi ovisnosti kojih se zemlje primateljice teško mogu osloboditi. Svrha je stvoriti poluge utjecaja koje se mogu koristiti za legitimiranje jednostranih dogovora sa Zapadom.

BRICS – što se od sada nadalje odnosi ili na skupinu u cjelini, minilaterale u njoj ili na pojedinačne članove – može se suprotstaviti tome pomažući svojim afričkim partnerima u poljoprivrednom razvoju tako da oni na kraju postanu manje ovisni o američkoj pomoći. Veliki proizvođači žitarica poput Rusije također mogu pružiti više vlastite pomoći bez ikakvih obaveza tijekom prijelaza. Mora se uspostaviti ravnoteža između zadovoljavanja trenutnih potreba i dugoročnog približavanja zemalja samodostatnosti.

Sljedeći način na koji se američka strategija prema Africi očituje je kroz “Zakon o rastu i mogućnostima Afrike” (AGOA) koji dopušta bescarinsku trgovinu između njih. Loša strana ovog aranžmana je to što su SAD iz njega uklonile zemlje poput Etiopije i Malija kao kaznu jer su odbile udovoljiti njegovim političkim zahtjevima. Drugim riječima, iako sigurno postoje neke ekonomske koristi od ovog aranžmana, one se mogu prekinuti ako zemlje ne učine ono što SAD žele.

Odgovor BRICS-a bio je liberalizacija trgovine i ulaganja s Afrikom kao cjelinom, što je lakše nego ikad zbog stvaranja “Afričkog kontinentalnog područja slobodne trgovine” (AfCFTA). Kina prednjači u tom pogledu zbog svoje puno veće i razvijenije ekonomije u odnosu na druge članice BRICS-a, ali Rusija, Indija i UAE također čine važne korake u tom smjeru. Cilj je diverzificirati trgovinska partnerstva tih zemalja kako ne bi bila destabilizirana ako ih SAD izbaci iz AGOA.

Nadogradnja na trgovinsku dimenziju ove strategije je financijska u kojoj SAD iskorištava vodeću ulogu Zapada u globalnim financijskim institucijama poput MMF-a i Svjetske banke kako bi očajnim zemljama ponudio vezane zajmove. Oni se zatim koriste oružjem kako bi dodatno učvrstili svoje iskrivljene trgovačke i investicijske veze, dok također prisiljavaju svoje vođe na određene političke ustupke. Krajnji rezultat je da zemlje primateljice gube više svog suvereniteta i riskiraju društveno-političke nemire.

Kina je preuzela vodeću ulogu među zemljama BRICS-a u pružanju besplatnih zajmova kroz svoju inicijativu Pojas i put (BRI) za financiranje obostrano korisnih megaprojekata i pomoć zemljama koje se bore da izbjegnu zapadnjačke dužničke zamke poput gore opisanih. Rastuća uloga BRICS-a kao financijskog aktera sama po sebi, posebno u pogledu Nove razvojne banke koju je stvorio, mogla bi nadopuniti ove napore da se suprotstavi tvrdnjama da afričke države samo mijenjaju ovisnost o Zapadu za ovisnost o Kini.

Nastavljajući dalje, SAD želi voditi Afriku na putu kroz “Četvrtu industrijsku revoluciju”/“Veliko resetiranje” (4IR/GR) dovođenjem cijelog kontinenta na internet kroz inicijativu “Digitalna transformacija s Afrikom” (DTA) iz prosinca 2022. Izvješće Zaklade Carnegie iz ožujka 2024. napominje da do tada nije učinjeno mnogo s obećanih 800 milijuna dolara, ali ako se postigne ikakav napredak, a ovo ne bude samo fond za bljuzgavicu ili PR trik, onda bi to vjerojatno dovelo do širenja na cijelom kontinentu digitalni nadzor.

Afričke zemlje mogle bi zauzeti mjesto u knjigama Rusije i nekih drugih članica BRICS-a donošenjem zakona o lokalizaciji podataka, koji zabranjuju slanje podataka korisnika u inozemstvo. To nije idealno rješenje za digitalni nadzor, ali pruža najbolju moguću ravnotežu između prijeko potrebnih stranih digitalnih ulaganja u gospodarstva (u ovom slučaju u razvoju) i nacionalne sigurnosti. Paralelno, afričke zemlje trebale bi prihvatiti takva ulaganja iz zemalja BRICS-a, pri čemu je Kina već glavni partner.

Ekstrakcija resursa još je jedan element velike strategije SAD-a prema Africi, kojoj je prioritet kroz koridor Lobito koji su SAD i EU predstavili u rujnu 2023. za olakšavanje izvoza južnoafričkih minerala na zapadno tržište. Ova regija je bogata bakrom, litijem i drugim resursima koji su neophodni za 4IR/GR u kojem se SAD i Kina žestoko natječu u oblikovanju obrisa buduće globalne ekonomije.

Najpouzdaniji način da se osigura da afričke zemlje bogate mineralima ne budu iskorištavane je oponašanje tanzanijskog “Zakona o nacionalnom bogatstvu i resursima (trajni suverenitet)” iz 2017. koji je zabranio izvoz sirovina za preradu. Time se želi potaknuti izgradnja domaće prerađivačke industrije kako bi se dodala vrijednost ovom izvozu i osigurala radna mjesta za rastuće stanovništvo. Globalni troškovi će porasti ako dovoljno zemalja bude kopiralo ovu politiku, ali to će biti za boljitak njihovih vlastitih ljudi.

Prelazeći na podlije oblike američke velike strategije prema Africi, promatrači ne mogu zaboraviti brojne kampanje informacijskog rata koje ona vodi diljem kontinenta. One su usmjerene na diskreditaciju njezinih suparnika poput Rusije, raspirivanje međudržavnih nesuglasica poput između članica BRICS-a, Etiopije i Egipta, i pogoršanje već postojećih unutarnjih (obično identitetskih) razlika kako bi se destabilizirale krhke države kroz hibridni rat kao kazna za nekapituliranje pred američkim zahtjevima.

Bolja politika “pre-bunkiranja, medijske pismenosti i demokratske sigurnosti” jedini je način da se poboljša obrana ciljanih država i društava, ali trebat će vremena da se primijene čak i u najboljem scenariju, tako da će sigurno biti problema pratiti ove kampanje. Šteta po reputaciji zemalja BRICS-a može se ublažiti protuoperacijama, međudržavne nesuglasice mogu se riješiti posredovanjem BRICS-a, dok unutarnji sukobi mogu zahtijevati sigurnosnu pomoć nekih država BRICS-a.

Posljednja točka izravno vodi do sljedećeg oblika u kojem se očituje velika strategija SAD-a prema Africi, naime kroz vođenje proxy ratova poput onoga što se događa u Sahelu. Mali, Burkina Faso i Niger protjerali su francuske i američke snage tijekom proteklih nekoliko godina, formirali su savez prije nego što su istražili konfederaciju, a zatim su bili meta više terorističkih i separatističkih napada koje je poduprla strana strana. Francuska i SAD rade ruku pod ruku zajedno s Ukrajinom kako bi kaznile te tri zemlje zbog ovoga.

Rusija je preuzela vodstvo u pomaganju svojim novim regionalnim partnerima kroz raspoređivanje vojnih savjetnika i PMC-a putem strategije koja je ovdje razrađena za one koji žele naučiti o tome. Druge zemlje BRICS-a mogu pomoći u izvozu oružja i obavještajnoj podršci ako imaju sposobnosti i volje za to, iako većina nema i umjesto toga se očekuje da će sjediti po strani tih proxy ratova. Ako se pojačaju, onda se ne može isključiti da bi uslijedila neka formalna zapadna vojna intervencija.

U tome leži konačni oblik američke velike strategije, izravna vojna akcija protiv afričkih zemalja, koja se primjenjuje od slučaja do slučaja, a čiji motivi uvelike variraju od Somalije do Libije. Zloglasni AFRICOM organizira takve aktivnosti koje su uvelike olakšane arhipelagom američkih baza, uključujući i one neslužbene, koje se šire kontinentom od 2001. Trenutačni fokus na Sahel mogao bi dovesti do novih baza bespilotnih letjelica u Obali Bjelokosti iz kojih će se “kirurški udarati” ciljeve na sjeveru.

Još jednom, Rusija je jedina država BRICS-a koja ima mogućnosti i volju suprotstaviti se tim prijetnjama, što bi mogla učiniti osnaživanjem svojih partnera (uključujući i nedržavne) da uzvrate protiv onih država koje su domaćini američkim bazama i/ili ciljaju te objekte direktno. Proxy rat NATO-a i Rusije u Ukrajini također bi se mogao pojačati kao asimetričan odgovor da se Zapad izbaci iz ravnoteže, ali bi Zapad mogao učiniti isto Rusiji kao osvetu za osujećivanje njezinih planova u Africi, povezujući tako ova dva fronta novog hladnog rata.

Zaključak ove analize je da BRICS ima ključnu ulogu u pomaganju Africi da se obrani od američkih hegemonističkih zavjera, ali samo će Rusija to učiniti u sigurnosnom smislu, dok će ekonomska potpora Kine ostati neusporediva. Sukladno tome, ova fronta Novog hladnog rata u nastajanju vjerojatno će vidjeti kako se Kinesko – Ruska Antanta čvršće koordinira protiv tamošnjeg Zapada predvođenog SAD-om, što će pružiti mogućnosti drugim državama BRICS-a poput Indije da se afričkim zemljama predstave kao pouzdani balanseri.

Izvor.