Rusija je izbjegla metak mudrom odlukom da se ne udruži sa sada poraženom Osovinom otpora

Putin je napravio pravi izbor, koji je uvijek bio vođen njegovim racionalnim proračunom onoga što je u objektivnim interesima Rusije kao države, a ne zbog “cionističkog utjecaja” kao što ga neki u Alt-Media zajednici sada klevetaju nakon što su bili ljuti da nije ni prstom maknuo da spasi Otpor.

Izrael je porazio Osovinu otpora predvođenu Iranom. Hamasov teroristički napad 7. listopada 2023. potaknuo je Izrael na kolektivno kažnjavanje Palestinaca u Gazi, što je pokrenulo niz sukoba koji su se proširili na Libanon i Siriju. Izrael je također bombardirao Jemen i Iran. Vodstva Hamasa i Hezbollaha su uništena, što je dovelo do prekida vatre u Libanonu, dok je Assadova vlada upravo svrgnuta terorističkim napadom koji je podupirala Turska i koji je prekinuo iransku vojnu logistiku Hezbollahu.

Ovi ishodi već su bili dovoljno iznenađujući za one koji su vjerovali tvrdnji pokojnog Nasrallaha da je “Izrael slabiji od paukove mreže”, ali mnogi su bili šokirani što su se dogodili, a da Rusija nije ni prstom maknula da spasi Pokret otpora, s kojim su mislili da se davno udružila protiv Izraela. Ta drugospomenuta lažna predodžba ostat će zloglasna kao jedna od najuspješnijih psiho-operacija ikada provedenih protiv Alt-Media zajednice (AMC), i što je ironično, od strane njezinih vrhunskih utjecajnih osoba.

Objašnjeno je početkom listopada “Zašto se lažne percepcije o ruskoj politici prema Izraelu nastavljaju širiti”, koje bi čitatelji trebali pogledati za više detalja, ali koje se može sažeti kao vrhunski AMC-ovi utjecajni ljudi koji govore svojoj publici ono što misle da žele čuti zbog svojih sebičnih razloga. To uključuje stvaranje utjecaja, promicanje njihove ideologije i/ili traženje donacija od dobronamjernih, ali naivnih članova publike, ovisno o osobnosti.

Prethodna analiza također navodi pet povezanih analiza o ruskoj politici prema Izraelu od početka Zapadnoazijskih ratova, uključujući ovu “Razjašnjenje Lavrovljeve usporedbe najnovijeg izraelsko-Hamasovog rata sa specijalnom operacijom Rusije”, koja se sama povezuje s nekoliko desetaka drugih. Svi se oni također pozivaju na ovo izvješće iz svibnja 2018. o “Predsjednik Putin o Izraelu: Citati s web stranice Kremlja (2000.-2018.)”. Svi ovi materijali oslanjaju se na službene i autoritativne ruske izvore kako bi došli do svojih zaključaka.

Oni dokazuju da je Putin ponosni doživotni filosemit koji nikada nije dijelio ujedinjujuću anticionističku ideologiju Pokreta otpora, umjesto toga uvijek izražavajući duboko poštovanje prema Židovima i državi Izrael. U skladu s tim, kao konačni donositelj odluka o ruskoj vanjskoj politici, zadužio je svoje diplomate da balansiraju između Izraela i Pokreta otpora. U tu svrhu, Rusija nikada nije stala ni na jednu stranu i uvijek je ostala neutralna u njihovim sporovima, uključujući Zapadnoazijske ratove.

Najviše što je on osobno učinio je osuda izraelskog kolektivnog kažnjavanja Palestinaca, ali uvijek u istom dahu kao osuda Hamasovog zloglasnog terorističkog napada 7. listopada 2023. Što se tiče Rusije, najviše što je učinila bilo je ponavljanje iste retorike i povremeno osudila napade Izraela na IRGC i Hezbollah u Siriji, u koje se Rusija nikada nije miješala. Niti jednom ih nije pokušala odvratiti ili presresti, naknadno uzvratiti ili dati Siriji sposobnosti i ovlaštenje da to učini.

To je bilo zbog mehanizma dekonflikcije koji su Putin i Bibi dogovorili krajem rujna 2015. malo prije sirijske operacije. To nikada nije potvrđeno iz očitih diplomatskih razloga, ali ove radnje (ili bolje rečeno nedostatak istih) sugerirale su da Putin vjeruje da iranske protuizraelske aktivnosti u Siriji predstavljaju legitimnu prijetnju Izraelu. Iz tog razloga, Rusija je uvijek stajala po strani kad god je Izrael tamo bombardirao Iran, ali Rusija se ipak ponekad žalila zbog izraelskih napada koji formalno krše međunarodno pravo.

Objektivno je postojeća i lako provjerljiva činjenica da je protivljenje Rusije regionalnim aktivnostima Izraela, bilo da se radi o Gazi, Libanonu, Siriji, Jemenu ili Iranu, uvijek ostalo strogo ograničeno na političko područje službenih izjava. Niti jednom Rusija nije zaprijetila jednostranim sankcioniranjem Izraela, a kamoli čak i izdaleka nagovijestila vojnu akciju protiv njega kao kaznu. Rusija neće čak ni simbolično označiti Izrael kao “neprijateljsku državu”, ali to je zato što se ne pridržava američkih sankcija i neće naoružati Ukrajinu.

U tome leži još jedna činjenica koje većina u AMC-u ili nije bila svjesna ili ju je poricala, a to je da Izrael nije američka marioneta, inače bi već davno učinio te dvije stvari. Izvan je opsega ovog članka da to objasnim, kao i zašto je Bidenova administracija pokušala destabilizirati i svrgnuti Bibija, ali ova analiza ovdje zaranja u detalje i citira povezane članke. Poanta je da rusko-izraelske veze ostaju srdačne i da su njih dvoje daleko od neprijatelja kako su neki mislili.

Stoga nikad nije imalo smisla zamisliti da će Putin, koji sebe smatra besprijekornim pragmatičarom, spaliti most koji je on osobno uložio gotovo četvrt stoljeća svog vremena gradeći s Bibijem. Uostalom, Putin se 2019. hvalio da “Rusi i Izraelci imaju obiteljske i prijateljske veze. Ovo je prava zajednička obitelj; To mogu reći bez pretjerivanja. U Izraelu živi gotovo 2 milijuna ljudi koji govore ruski. Izrael smatramo zemljom ruskog govornog područja.”

Govorio je pred Zakladom Keren Heyesod, jednom od najstarijih svjetskih cionističkih lobističkih organizacija, tijekom njene godišnje konferencije u Moskvi te godine. Kad god su članovi AMC-a bili suočeni s ovim “politički nezgodnim” činjenicama iz službenih i autoritativnih izvora kao što je vlastita web-stranica Kremlja, ispleli su teoriju zavjere o “5D šahovskom glavnom planu” tvrdeći da je on samo “izluđivao cioniste”. Vrhunski influenceri također su agresivno “otkazivali” sve koji su to spomenuli.

Konačni rezultat je bio da su se ove lažne percepcije rusko-izraelskih odnosa, kao i Putinovi vlastiti pogledi na ovu temu, nastavile neosporno širiti kroz AMC, što je dovelo do dojma da su potajno povezani s Iranom zbog njihovih navodno dijeljenih anticionističkih ideala. Ovaj pojam postao je dogma za mnoge u AMC-u i sukladno tome za njih se pretvorio u aksiom međunarodnih odnosa. Svatko tko je tvrdio drugačije bio je okaljan kao “cionist”.

Nakon što Rusija nije ni prstom maknula da spasi Pokret otpora, sada je poznato da oni zapravo nikada nisu bili saveznici. Neki od onih koji još uvijek ne mogu prihvatiti da su ih lagali pouzdani AMC-ovi utjecajni ljudi koji su ih prevarili iz osobnih interesa (moć, ideologija i/ili traženje donacija) sada nagađaju da je Rusija “izdala” Otpor i “prodala se cionistima” iako Rusija nikada nije bila ni na jednoj strani. Ako se ubrzo ne otresu svoje kognitivne disonance, još će se više odvojiti od stvarnosti.

Gledajući unazad, Rusija je izbjegla metak tako što je mudro odlučila da se ne udruži sa sada poraženom Osovinom otpora jer bi to nepotrebno uništilo odnose s Izraelom, neprikosnovenim pobjednikom u Zapadnoazijskim ratovima. Putin je napravio pravi izbor, koji je uvijek bio vođen njegovim racionalnim proračunom onoga što je u objektivnim interesima Rusije kao države, a ne zbog “cionističkog utjecaja” kao što neki u AMC-u sada smiješno tvrde klevećuči ga jer su ljuti što nije podignuo prst da bi spasio Otpor.

Zaključci iz ovoga su: 1) Putin i njegovi predstavnici ne igraju “5D šah”, oni uvijek govore ono što stvarno misle; 2) Rusija nije anti-Izrael niti anticionist, ali također nije ni anti-Iran niti anti-Pokret otpora; 3) AMC je pun šarlatana koji, iz osobnih interesa, govore svojoj publici što god misle da žele čuti; 4) njihova bi ih publika stoga trebala pozvati na odgovornost za laganje o rusko-izraelskim odnosima i odnosima Rusije i Otpora; 5) i AMC zahtijeva hitnu reformu.

Izvor.