Predstojeće odstupanje Armenije od CSTO-a vraća Gruziju na nišan SAD-a

Predstojeće odstupanje Armenije od CSTO-a neće biti značajno osim ako joj NATO ne osigura pouzdan pristup preko Gruzije, ali se ne očekuje da će se sadašnje vlasti potonje složiti s tim. Zato se priprema još jedna runda nemira obojenih revolucija pod izlikom “prosvjeda” protiv postupka opoziva liberalno-globalističkog predsjednika.

Predsjednik gruzijskog parlamenta zatražio je objašnjenje od SAD-a nakon što su sigurnosne službe razotkrile zavjeru za promjenu režima koju je financirao USAID u glavnom gradu Tbilisiju. Trojica Srba iz CANVAS-a, organizacije odgovorne za organiziranje “Buldožer revolucije” u njihovoj zemlji 2000. godine, uhićena su krajem prošlog tjedna pod sumnjom da su podučavali lokalne takozvane “aktiviste” kako svrgnuti vladu. Oni su nakon ispitivanja otišli u inozemstvo, ali skandal je ukazivao na ponovni pokušaj destabilizacije tamo.

Prije ovog posljednjeg incidenta, Gruzija je optužila Ukrajinu za planiranje nemira protiv njezinih vlasti, što je Kijev naravno negirao. Međutim, kao slučajnost, ukrajinski parlamentarac Aleksej Gončarenko napisao je na Telegramu tijekom vikenda da smo “spremniji smo od Britanije biti saveznici SAD-a u svim vojnim operacijama”. Ovo je uslijedilo nakon izvješća da je Ukrajina izvela napade bespilotnim letjelicama na sudanske pobunjenike koje navodno podržava Rusija, vjerojatno po nalogu SAD-a, ako je istina.

Uzimajući u obzir ovaj kontekst, tvrdnje sigurnosnih službi o ukrajinskom suučesništvu u posljednjoj intrigi o promjeni režima u njihovoj zemlji vjerodostojne su iako Kijev nije bio izravno upleten u prošlotjedni skandal. Stoga se prirodno postavlja pitanje zašto je Gruzija uopće na meti s obzirom na to da je prozapadna zemlja koja službeno želi ući i u EU i u NATO. Ovo što se danas događa zapravo je druga faza istog procesa koji je pokrenut prije pola godine.

Još u ožujku, SAD je pokušao svrgnuti tamošnju vladu na temelju toga što je predloženi zakon o stranim agentima modeliran prema američkom navodno bio pokazatelj tajne želje da se okrene prema Rusiji. U ovoj tvrdnji nije bilo nimalo istine, ali poslužila je za izazivanje konačno neuspjele Obojene revolucije koja je imala za cilj otvoriti drugu posredničku ratnu frontu u Novom hladnom ratu. Sljedeće analize detaljno opisuju strateške makinacije koje su u igri i razotkrivaju lažni izgovor iza te zavjere:

• “Gruzija je na meti za promjenu režima zbog svog odbijanja da otvori ‘Drugu frontu’ protiv Rusije”
• “Gruzijsko povlačenje svog nacrta zakona o stranim agentima inspiriranog SAD-om neće okončati pritisak Zapada”
• “Rusija je pozvala SAD na dvostruke standarde prema Gruziji-Moldaviji i Bosni i Srbiji”
• “Razotkrivanje dvostrukih standarda SAD-a prema sličnim ili identičnim zakonima o stranim agentima drugih”

Gruzijska konzervativno-nacionalistička vlada ima iznenađujuće pragmatičnu politiku prema Rusiji unatoč tome što još uvijek službeno želi pristupiti EU-u i NATO-u, toliko da su joj odbili uvesti sankcije ili zveckati oružjem oko Abhazije i Južne Osetije. Iz tog razloga, Zapad je počeo pripremati svoje liberalno–globalističke opunomoćenike da se pobune kao kaznu s ciljem da ih ili pritisnu da preokrenu svoje stajalište ili da ih zamijeni popustljivijim marionetama ako to i dalje odbijaju učiniti.

Ova je kampanja bila prerano prisiljena na akciju kao odgovor na predstojeće vladine zakone koji bi im omogućili da bolje upravljaju tim rastućim liberalno-globalističkim prijetnjama i tako ih s vremenom neutraliziraju. Zapad je smatrao da se njegov prozor mogućnosti za otvaranje druge fronte protiv Rusije preko Gruzije ubrzano zatvara, zbog čega je u ožujku izdao zapovijed za početak neprijateljstava hibridnog rata.

Ta je kriza završila gotovo čim je i počela nakon što je vlada promptno povukla prijedlog zakona i time uklonila osnovu na kojoj su te liberalno-globalističke skupine tražile njihovu ostavku. Krajnji rezultat bio je da je stupio na snagu svojevrsni prekid vatre pri čemu su se svi neformalno složili zamrznuti situaciju na neko vrijeme iz obostrane pogodnosti. Razlog zašto se sve otopilo u proteklih mjesec dana je kombinacija domaćih i regionalnih kretanja.

Na domaćem planu, konzervativno-nacionalistička vlada pokrenula je postupak opoziva liberalno-globalističkog predsjednika svoje zemlje, što je oporba koju podržava Zapad smatrala igrom moći koja je prekršila njihov neformalni prekid vatre od ovog proljeća. U isto vrijeme, liberalno-globalistička vlada susjedne Armenije počela se odlučno okretati od Rusije prema Zapadu, što je predstavljalo regionalnu igru moći koja je nenamjerno okončala sukob u Karabahu, kao što je objašnjeno u nastavku:

• “Tri najnovije armenske provokacije protiv Rusije mogu izazvati još jedan sukob u Karabahu”
• “Korybko nizozemskim medijima: Kraj sukoba u Karabahu dovest će revoluciju u regiju”
• “Umjetno proizvedeno ‘etničko čišćenje’ Karabaha je politička smicalica dijaspore”
• “Kremlj se suprotstavio lažnim tvrdnjama o situaciji u Karabahu”

Nakon neuspjeha Zapada da otvori drugu frontu protiv Rusije na Južnom Kavkazu preko Gruzije, ovaj se blok okrenuo prema svom “Planu B” pokušaja da to učini preko Armenije izazivanjem još jednog Karabaškog sukoba koji je mogao uvući Kremlj u regionalni požar da nije bio oprezan. Nakon što je i ovaj plan propao, Zapad je odmah potom počeo strahovati od “etničkog čišćenja” i “genocida”, što je poslužilo za prestrašivanje oko 100.000 karabaških Armenaca da se dobrovoljno presele u Armeniju.

Svrha iza provociranja ovog velikog protoka stanovništva bila je iskoristiti ovo takozvano “oružje masovne migracije” za pritisak na armensku vladu da ili dovrši svoj prozapadni proturuski smjer nakon što se činilo da se ohladila ili da ga zamijeni u obojenoj revoluciji ako odbije. Taj je plan još uvijek u tijeku, ali u slučaju da se uspješno provede i ne nadoknadi istinski patriotsko-multipolarna revolucija, tada će se Armenija vjerojatno povući iz CSTO-a koji predvodi Rusija.

Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov već se pomirio s ovim scenarijem nakon što ga je nedavno opisao kao “suvereni izbor te zemlje“, ali regionalne posljedice ostat će podnošljive sve dok NATO nakon toga nema pouzdan pristup Armeniji. U tome leži obnovljena strateška važnost Gruzije budući da njezina pragmatična konzervativno-nacionalistička vlada vjerojatno neće olakšati igru moći tog bloka, stoga je ponovno na meti smjene i to u ovom trenutku.

Ukratko, nadolazeće odstupanje Armenije od CSTO-a neće biti značajno osim ako joj NATO ne osigura pouzdan pristup preko Gruzije, ali se ne očekuje da će se sadašnje vlasti potonje složiti. Zato se priprema još jedna runda nemira obojenih revolucija pod izlikom “prosvjeda” protiv postupka opoziva liberalno-globalističkog predsjednika. Ako Zapad pobijedi, tada bi se mogao otvoriti drugi front protiv Rusije na Južnom Kavkazu, zbog čega je neophodno da ova najnovija igra moći propadne.

Izvor.