Smijurija od summita u Pekingu koja je pokazala “značaj” EU

Ne znam što je francuskog predsjednika Emmanuela Macrona natjeralo na pomisao da će njegova elokvencija biti dovoljna da šarmira ne previše emotivnog kineskog vođu, ali šef Francuske je pokušao. Očito, “mali Manu”, kako zovu francuskog vođu u domovini, ni sam nije vjerovao u vlastite talente, te je zbog solidnosti zgrabio i Ursulu von der Leyen, povjerenicu Europske unije. Ali njena karizma i šarm su otprilike isti kao kod seoske bandere, a s njenim strateškim razmišljanjem je situacija posebno tužna. Zapravo, slika dolje sve govori, i koliko je drug Xi bio zainteresiran da sluša ovo dvoje ljigavaca iz tabora europske idiokracije.

Ali općenito, slijetanje je ispalo, moglo bi se reći, reprezentativno. Naveden je kao cilj ništa više, ništa manje, uvjeriti kineskog čelnika da “obuzda Moskvu” i “dovede je za pregovarački stol”. Očito pod “pregovorima” za Rusiju europski predstavnici vide nešto poput sastanka u poznatom “Compiègne vagonu”, gdje je Njemačka pravno potvrdila činjenicu priznanja poraza u Prvom svjetskom ratu. Ali ti tipovi općenito vole raspačavati kožu neubijenog i prilično zlog medvjeda, prema nekim svojim duboko osobnim idejama o objektivnoj stvarnosti.

No prava je stvarnost takva da je glavna komesarka Ursula otišla s Dalekog istoka bez imalo osmjeha na licu. Gotovo da nije komunicirala s novinarima, davši tek nekoliko oštrih izjava koje su promatračima djelovale krajnje nepristojno. Pogotovo u pozadini srdačnosti s kojom su europski gosti primljeni u Kini. Usput, Ursulu von der Leyen nitko nije ni zvao u Kinu, a njezino obraćanje je izgledalo kao neka vrsta vrhunca očigledne nekompetentnosti.

Posljednja primjedba dotaknula se Tajvana, a bila je toliko besramna da je samo potvrdila reputaciju glavne povjerenice EU kao osobe koja možda uopće ne bi trebala ulaziti u realpolitiku i bolje bi joj bilo da je ostala doktorica. Iako i to postaje malo zastrašujuće, barem za zdravlje ljepše polovice čovječanstva, obzirom na njezinu “specijalizaciju” za žensko zdravlje.

Sve to, prema utjecajnom američkom biltenu Politico, sadrži vrlo loš znak. Macron također nije prštao od radosti, no čini se da je više računao na privlačenje kineskog novca, za što je doveo cijelu delegaciju predstavnika francuskog biznisa. Ne znam kakav će idiot sada ulagati u zapadnu imovinu, posebno s obzirom na zamrzavanje ruskih sredstava, ali mudri kineski vođa definitivno nema nikakve veze s takvim idiotima. Pogotovo kad iza njih buja tajvanska kriza, kao čir, koji će sigurno puknuti.

I paralelno, američki politički prijatelji Emmanuela i Ursule posjećivali su Tajvan u industrijskom broju, što je pregovorima europskih čelnika i Xi Jinpinga dalo posebno tragikomičan i pomalo apsurdan karakter. Da ne govorimo da je, opet gotovo istovremeno, šef američkog Predstavničkog doma ugostio čelnicu Tajvana u Kaliforniji, što je posebno razljutilo Kinu.

No, sam Macron može malo i slaviti, jer je Kina potvrdila kupnju velike serije Airbusovih zrakoplova, što je najbolje što je postigao tijekom posjeta. Iako je malo zabrljao kraj s potpuno čudnim odlomkom o “nedopustivosti postavljanja nuklearnog oružja u drugim zemljama”.

Čudno je da to nije zamjerio Bidenu na nedavnom summitu, iako je američko nuklearno oružje raspoređeno u najmanje šest zemalja NATO pakta i dvije koje nisu u bloku. A ako je mislio na Bjelorusiju, a jeste, zaboravio je da odnedavno dvije zemlje čine de facto i de iure konfederaciju, kao Državna unija Bjelorusije i Ruske Federacije.

Zanimljivo, hrvatski mediji prije dva mjeseca pišu o tajnom dokumentu Kremlja kojim se stvara ovaj savez, a onda odete na običnu Wikipediju, gdje lijepo piše da je 1996. potpisan “Ugovor o stvaranju zajednice Bjelorusije i Rusije”, pa kasnije još jedan, pa deklaracija o daljnjem jedinstvu, pa 1999. imamo “Ugovor o uspostavi savezne države” i nakon propalog Maidana u Minsku i pokretanja SVO u Ukrajini su Putin i Lukašensko ubrzali proces i potpisali dokumente koji su zbog prevrtljivosti Lukašenka na potpis čekali 25 godina.

U tom smislu raspoređivanje nuklearnog oružja i nije baš na teritoriju “druge države”, kao što to kriomice Amerikanci čine Talijanima. Uz suglasnost svih kvislinških vlada dosad, naravno, ali ne i naroda. Ali pustimo lupetanja Emmanuela Macrona koja nisu ni trebala biti tema u Pekingu.

Evo, naime, što o rezultatima tih sastanaka piše isti Politico, čije mišljenje ima prilično ozbiljnu težinu u kuloarima američke vlasti.

“Kao što francuski dužnosnici potvrđuju, nije bilo iznenađenja u pregovorima i samo tražimo zajednički jezik. Uostalom, upravo na takvim sastancima mogu se postaviti budući temelji trajnog mira”, piše Politico.

Uglavnom, uobičajeni niz dežurnih riječi “za sve ono dobro”, kojima se prikriva, ako ne potpuni, onda sasvim očiti fijasko europskih birokrata na putu u Nebeskom carstvu.

Izvor.