Je li Rusija doista “najveća prijetnja” Francuskoj?

Ruska potpora multipolarnim procesima u zapadnoj Africi zadala je težak udarac tamošnjoj francuskoj hegemoniji, na što je Francuska odgovorila vođenjem posredničkog rata protiv Rusije u Maliju dok je krenula u stratešku ofenzivu na južnom Kavkazu i istočnoj Europi.

Francuski ministar obrane Sebastien Lecornu ustvrdio je u intervjuu da je Rusija “najveća prijetnja” njegovoj zemlji, osim terorističkih skupina. Ukazao je na njezine “agresivne” akcije tijekom prošle godine, “ne samo prema našim interesima u Africi, već i izravno prema našim oružanim snagama”. Lecornu je također optužio Rusiju za “vođenje informacijskog rata” i “militarizaciju novih okruženja, uključujući morsko dno i cyber prostor”. Realnost je da Rusija doista predstavlja prijetnju Francuskoj, ali samo njezinoj hegemoniji, ne i njezinim legitimnim interesima.

Ruska afrička politika, o kojoj čitatelji mogu više saznati ovdje, nastoji tamo ubrzati multipolarne procese. To je poprimilo oblik potpore bivšim francuskim kolonijama Maliju, Burkini Faso i Nigeru, ne samo bilateralno, već i multilateralno s obzirom na njihov novoosnovani Sahelski savez i Konfederaciju. Njihova domoljubna vojna vodstva predviđaju smanjenje svoje prevelike ovisnosti o Francuskoj oslanjanjem na Rusiju kako bi povratili što je više moguće izgubljenog suvereniteta.  

U opipljivom smislu, to ih je dovelo do toga da Francusku zamijene Rusijom kao svojim preferiranim antiterorističkim partnerom, a neki špekuliraju da je neposredna quid pro quo privilegirani ruski pristup njihovim resursima. Kratkoročni cilj je ponovno uspostavljanje stabilnosti, nakon čega se može sigurnije nastaviti sa srednjoročnim ciljem daljnjeg izlaska iz francuske “sfere utjecaja”, idealno uvođenjem nove regionalne valute koja bi zamijenila CFA franak koji Pariz nastavlja iskorištavati da se obogati na njihov račun.

Ova dva razvoja događaja prijete francuskoj hegemoniji budući da prvi sprječava njezine napore da podijeli i vlada ovim zemljama, dok je drugi tradicionalno odgovoran za jačanje njezina gospodarstva. Uzevši zajedno, ruska potpora tim multipolarnim procesima doista zadaje težak udarac francuskim interesima, ali još jednom, samo njenim hegemonističkim interesima, a ne i legitimnim. Francuska ne može priznati način na koji joj Rusija prijeti u Africi jer mračna istina čini da to izgleda jako loše.

Međutim, neće proći bez borbe, zbog čega vodi posrednički rat protiv Rusije u Maliju zajedno sa SAD-om i Ukrajinom kroz njihovo pokroviteljstvo nad tuareškim separatistima i islamističkim skupinama. Protiv Sahelske alijanse/konfederacije mogle bi se otvoriti druge bojne fronte, primjerice ako francusko-američke snage u Obali Bjelokosti pokušaju destabilizirati južni Mali i Burkinu Faso. Džihadističko nasilje u potonjem, koje se već približava kritičnim razmjerima, moglo bi se također uskoro pogoršati uz njihovu potporu.

Francuska ne igra samo obranu jer također ide u stratešku ofenzivu protiv Rusije na Južnom Kavkazu kroz svoje napore da ubrza prozapadno okretanje Armenije. Ultranacionalistička armenska dijaspora kojoj je domaćin odigrala je ključnu ulogu u ovom procesu. Francuska također prodaje vojnu opremu Armeniji kako bi zaoštrila sumnje Rusije u njezine namjere. Bliske rusko-azerbajdžanske veze i dojmljivo pragmatične rusko-gruzijske veze ipak koče planove Zapada.

Ako bi ikad uspjeli, predstavljali bi izravnu prijetnju ruskim legitimnim interesima izazivanjem velikog sukoba duž njezine južne periferije, čineći tako miješanje Francuske u Južnom Kavkazu mnogo opasnijim u objektivnom smislu od ruske potpore multipolarnim procesima u Zapadnoj Africi. Isto vrijedi i za drugu stratešku ofenzivu koju je Francuska poduzela protiv Rusije otkako je izgubila svoju “sferu utjecaja” u Sahelu signalizirajući interes za konvencionalnu intervenciju u Ukrajini.  

Francuski predsjednik Emmanuel Macron, čiji je niz vanjskopolitičkih pogrešaka analiziran ovdje, u međuvremenu je ublažio svoju retoriku, ali unatoč tome još uvijek ne isključuje takav scenarij. Razlog zašto je ovdje tako opasno koketirati je taj što bi moglo dovesti do izbijanja konvencionalnih NATO-ruskih neprijateljstava u Ukrajini koja bi mogla eskalirati u Treći svjetski rat zbog pogrešne procjene. Francuska je svjesna važnosti onoga što je na kocki, ali još uvijek nesmotreno ovaj postupak smatra osvetom Rusiji.

Pregledom dosadašnjeg uvida, ruska podrška multipolarnim procesima u zapadnoj Africi zadala je težak udarac tamošnjoj francuskoj hegemoniji, na što je Francuska odgovorila vođenjem posredničkog rata protiv Rusije u Maliju, dok je krenula u stratešku ofenzivu na jugu Kavkaza i Istočnoj Europi. Dakle, nije Rusija “najveća prijetnja” Francuskoj, nego je Francuska “velika prijetnja” Rusiji i svijetu općenito zbog kaosa koji iz inata pravi u tri odvojene regije.

Izvor.