Priča o Gruziji koja je nalik na najbolji politički triler s puno krvi i nasilja u režiji Zapada

U Gruziji se ovih dana dogodilo nešto što je zapravo bilo očekivano. Zemlja godinama dobiva obećanja od NATO pakta i EU da će biti primljena u te dvije vojnopolitičke zajednice, ali se zapravo ne događa ništa. I ne, Gruzija neće postati ni članica EU, još manje NATO pakta, što je svima jasno. Stoga je vlada htjela usvojiti zakon o nevladinim udrugama, koje bi se morale registrirati kao inozemni agenti, predstaviti financijsko izvješće i plan rada, zbog veće transparentnosti.

Ali nakon nasilnih demonstracija, poruka podrške EU, NATO pakta i predsjednice Salome Zurabišvili, koja je samo porijeklom Gruzijka, ali je poslana u zemlju da obnaša političke funkcije od strane NATO pakta, premijer Irakli Gharibašvili je povukao nacrt zakona iz procedure. Peta kolona Zapada u zemlji je izvojevala pobjedu, ali nakratko, jer Gruzijski san, kojeg je 2012. osnovao Bidzina Ivanišvili, vlada suvereno zemljom već deset godina i ovo nije prvi slučaj u kojem se gruzijsku vlast optužuje za izdaju samo zato jer se ponaša racionalno i razumno, ako uzmemo u obzir okolnosti u kojima se nalazi Gruzija.

Kada je na gruzijskim predsjedničkim izborima održanim 27. listopada 2013. pobijedio Giorgi Margvelašvili, on je s gotovo 63% glasova porazio Davida Bakradzea, kandidata američkog miljenika Mihaila Saakašvilija, koji je dobio samo 22% glasova.

Gruzija od tada vodi politiku normalizacije odnosa s Rusijom, što je postavljen kao jedan od najvećih prioriteta tadašnjeg predsjednika Margvelašvilia, koji je u intervjuu za rusku televiziju Prvi kanal najavio svoj mogući posjet Rusiji tijekom Zimskih Olimpijskih Igara u Sočiju. Te su poruke naišle na odobravanje Moskve.

Odmah su si mnogi postavili pitanje je li moguće Gruziju vratiti u euroazijsku orbitu? Ako je istina da su rusko-gruzijski odnosi dosegnuli najnižu točku u doba Saakašvilija, također treba reći da Rusija i Gruzija imaju sve preduvjete za prijateljske odnose. Kulturološke veze, pripadnost pravoslavnoj kršćanskoj zajednici, brojni miješani brakovi, zajedničku povijest, od ruske obrane Gruzije od Osmanskog carstva, do suradnje u okviru Sovjetskog Saveza, sve su to dobri razlozi zbog kojih se moglo pretpostaviti da će doći do uspostave dobrih odnosa.

Tada nova vlada u Tbilisiju je bila svjesna da je Zapad izigrao Saakašvilija kojem je davao samo deklarativnu podršku. Nakon 2008. i osude ruske intervencije, jedino zbog čega je Gruzija bila zanimljiva Washingtonu i NATO paktu je zadržavanje Moskve na Zakavkazju i stvaranje tampon-zone između Rusije i Irana.

Kada je Washington 2012. vidio da su pregovori o ulasku Gruzije u NATO zbog dvije pokrajine koje su se odcijepile ušli u slijepu ulicu, američkoj administraciji je na pamet pala “briljantna ideja” da umjesto vojnog saveza SAD i Gruzija potpišu bilateralni sporazum o slobodnoj trgovini između dvije zemlje. U takvom sporazumu bi Gruzija sa svojom siromašnom ekonomijom bila samo na gubitku, a ono što je najviše brine – status Južne Osetije i Anhazije – ostao bi zauvijek neriješen.

Tada je novovoizabrani gruzijski predsjednik Margvelašvili izjavio “da je spreman na suradnju s Moskvom i da mu je to jedan od najvećih prioriteta, ali da Tbilisi nikad neće priznati neovisnost Osetije i Abhazije”, što je bilo za očekivati.

Kako u Moskvi znaju da su te dvije pokrajine od izuzetnog značaja za Tbilisi, počelo se govoriti o mogućem kompromisu. U novom scenariju bi se Gruzija udaljila od Zapada, nova, nazovimo je tako, “proruska vlada” bi ušla u carinsku uniju s Rusijom, a Moskva bi pristala da se Južna Osetija i Abhazija vrate pod gruzijski suverenitet, ali samo kao autonomne republike, odnosno u status kojeg su imale ranih devedesetih.

Iako Zapad deklarativno podržava Gruziju, nikada se po tom pitanju nije usudio previše suprotstavljati Moskvi. Ali prije desetak godina, kada su okolnosti postale posve drugačije, mnogi već tvrde da Gruzija teško može odustati od savezništva s Rusijom. S druge strane, Moskva umjesto slabe Gruzije, zbog jačanja ekstremizma na Kavkazu, svakako više želi jakog i neovisnog susjeda.

Kavkaz je još uvijek nestabilno područje i sjeverno od Gruzije raste broj populacije koja je neprijateljski nastrojena prema Rusiji, ali i prema svima ostalima u regiji. Prije dvadesetak godina je gruzijska pokrajina Pankisi bila zona koju su destabilizirali čečenski ekstremisti povezani s Al-Qaidom, a tamo su i ostali i to se područje smatra velikom enklavom vehabizma na Kavakazu.

Sada je u Čečeniji, te u gruzijskoj pokrajini Pankisi, barem naizgled, uveden red, ali u drugim republikama, kao što je Kabardino-Balkaria u Ruskoj Federaciji, situacija se bila pogoršala. Gruziju također zabrinjava jačanje islamskog ekstremizma u regiji, a Washington je pokazao da se ne može nositi s Al-Qaidom i njenim ograncima. Sjedinjene Države su u “ratu protiv terora”, gdje god su intervenirale; Afganistan, Irak, Pakistan, Somalija, Libija, itd., samo doprinijele jačanju ekstremizma, što govori da je njihova strategija potpuno promašena.

Odmah u početku je bilo teško reći hoće li novi gruzijski predsjednik biti u stanju uspostaviti dobre odnose s Rusijom, ali kada je u pitanju sigurnost cijele regije, jedini sugovornik mu je ipak bila Moskva. Mnogi tvrde da su od svih kavkaskih regionalnih savezništava jedina dva koja se ne temelje na interesu – onaj između Azerbejdžana i Turske, te Rusije i Armenije. Povijest nas uči da su ostale zemlje odlučivale uvijek onako kako im je u određenom trenutku najbolje odgovaralo, stoga se, zbog zajedničkog neprijatelja, povratak Gruzije u savez s Rusijom ne čini nimalo nemogućim ni danas.

Ima još jedan zanimljiv detalj, a tu su veliku ulogu protiv vladajuće stranke Gruzijski san odigrale upravo zapadne i prozapadne nevladine udruge, jer Rusija tamo ima samo Radio Sputnjik i nema alate “meke sile” kao Zapad.

I tada se počelo objavljivati “previše članaka” o Gruziji? Postoje dva razloga. Kao prvo, Gruzija je sve samo ne zemlja koju je “demokratski” Zapad godinama hvalio kao “svjetionik demokracije” i “standard kojega bi svi trebali slijediti”. Dakle, logično je da sve ono što se događalo u Gruziji možemo očekivati da se događa ili će se dogoditi i u “demokratskim zemljama” Zapada, a ako je tako, onda bi s razlogom trebali biti uznemireni.

Drugo, ove priče se pojavljuju tek kada se Gruzija pobrinula da prethodna vlast više nikada ne dođe u priliku da utječe na političke odluke ili bilo koji segment društvenog života u zemlji. Mnoge su priče mogle biti napisane odavno, a u nekim drugim slučajevima su nesporni dokazi tek nakon pada Saakašvilija izašli na vidjelo.

Međutim, govoriti istinu u Gruziji, značilo je izlagati se velikim pritiscima, mogućim zatvaranjem, gubljenjem državljanstva i na kraju likvidaciji. U većini zemalja bi se javnost već umorila od novih saznanja o bivšoj vlasti na čijem je čelu stajao miljenik Sjedinjenih Država, Mihail Saakašvili, ali je Gruzija toliko toga pretrpjela da svaka nova priča uvijek iznova budi osjećaj odbojnosti prema bivšem režimu njegovim sloganima o “demokraciji”, “liberalnim vrijednostima”, “gospodarskim slobodama”, “euro-atlantskim integracijama” i čemu sve ne.

Mihail Saakašvili je nakon prevrata ili “Revolucije ruža”, gruzijske verzije Obojene revolucije, zemljom vladao od siječnja 2004. do studenog 2013., kada je na predsjedničkim izborima njegovog čovjeka od povjerenja, Davida Bakradzea, uvjerljivo pobijedio Giorgi Margvelashvili, kandidat premijera Bidzine Ivanišvilija i stranke Gruzijski san koja je u listopadu 2012. dobila većinu u parlamentu.

Pratiti rasplet događaja u Gruziji je posebno važno zbog Ukrajine i tamošnjeg režima, koji je puno gora kopija vlade bivšeg gruzijskog predsjednika i njegove stranke koja je neprikosnoveno vladala zemljom jedno desetljeće i Gruziju praktično bacila na koljena.

Ali kada je nova vlast krenula i rasvjetljavanje zločina bivših dužnosnika, za Zapad je to bio “politički progon od strane proruskih snaga u Gruziji”. Sve isto kao proteklih dana, kada se sasvim normalan zakon, koji je čak kopija američkog, proglašava “proruskim”.

Ali već u svibnju 2013. je premijer Ivanišvili odlučio procesuirati sve kriminalne aktivnosti bivše vlasti, pa su se iza rešetaka našli i dvojica bliskih suradnika predsjednika Saakašvilija, bivši ministar obrane, Bačo Ahalaiajia i njegov kolega iz resora unutarnjih poslova, Vano Merabšvili.

U to je vrijeme američki časopis Foreign Policy pisao kako je riječ o “političkoj osveti gruzijske nove vlasti i to po nalogu Moskve, jednako kao što je u Ukrajini u politički montiranim procesom uklonjena Julija Timošenko ili u Rusiji oporbeni lider Aleksej Navaljni”. Američki časopis je novoj gruzijskoj vlasti prigovorio što “uklanja ljude koji su Gruziju očistili od bivših korumpiranih političara vjernih ideji Sovjetskog Saveza”, a vladu Mihaila Saakašvilija je hvalio “jer je uspješno provodila reforme predložene od strane Svjetske banke”.

“Bidzina Ivanišvili je nad ljudima počeo provoditi represiju, a bojim se da je počeo provoditi antizapadnu politiku zbog koje ćemo se naći u određenoj vrsti izolacije”, za Foreign Policy je tada izjavio Gia Nodia, “neovisni” politički analitičar iz Tbilisija povezan s brojnim nevladinim udrugama na platnom spisku američkih agencija kao što su Freedom House, National Endowment for Democracy, Open Society, itd.

Vano Merabišvili je optužen za razna kaznena djela koja se odnose na financijsko poslovanje, prekoračenje i zloupotrebu ovlasti u rastjerivanju oporbenih prosvjeda 2011., kao i krivotvorenje dokaza u slučaju ubojstva Sandra Girgvlianija (28), koji je 2006. godine pronađen mrtav u svom stanu u Tbilisiju, što su teške optužbe koje je trebalo dokazati, ali bi se i istraga mogla proširiti do samog vrha, pa čak i van granica Gruzije.

Zbog čega sam na početku rekao da bi se mnogi narodi umorili od razotkrivanja kriminalnih radnji bivše vlasti, ali Gruzijci ne? Sve navedene optužbe protiv bivšeg premijera i ministra unutarnjih poslova, Vana Merabšvilija su pale u drugi plan i to od kada je na anonimnom YT kanalu objavljen snimak u kojem ministar za vrijeme nikada razjašnjene pobune u vojnoj bazi Muhrovani u blizini Tbilisija 2009. godine osobno zapovijeda nešto što su istražitelji protumačili kao nalog za likvidaciju dvoje ljudi.

Ova snimka potvrđuje o kakvoj se to “demokraciji” radilo u Gruziji i kakvi su to državni dužnosnici koji su za Zapad bili “svjetionik demokracije”, a kasnije “žrtve politički montiranih procesa koje pokreću ruski poslušnici”.

PressTV piše da njegovi stranački kolege tvrde “kako je snimka objavljena samo kako bi se diskreditirao Ujedinjeni nacionalni pokret, dok vlada i predsjednik poručuju “kako su istražitelji ti koji će utvrditi o čemu je riječ i je li bivši premijer i ministar Vano Merabišvili kriv ili ne”. Ured glavnog državnog tužitelja Gruzije je priopćio kako je istraga o ovom slučaju pokrenuta, “jer je na snimci očito da visoki dužnosnik daje nezakonite zapovijedi”.

Georgia Times navodi kako se jasno čuju riječi Merabišvilija koji se obraća ljudima u vojnim uniformama, koji se nakon toga razilaze u raznim smjerovima: “Želim dva čovjeka, dva mrtva tijela, donesi mi dva mrtva tijela, to je to, nagrada će biti visoka”.

Vlada i državno odvjetništvo su priopćili kako je riječ o zapovijedi za likvidaciju i da bi predmetom istrage mogli biti bivši ministar pravosuđa, Zurab Adeishvili, bivši predsjednik Saakashvili, te bivši gradonačelnik Tbilisija, Gigi Ugulava.

Nikada rasvijetljena pobuna u bazi Muhrovani

Pozadina takozvane “Mukhrovani pobune” se veže uz prosvjede protiv Saakašvilijevog režima koji su izbili zbog ratne avanture iz kolovoza 2008., kada je Saakašvili zbog Južne Osetije i Abhazije zaratio s Rusijom, izgubio rat, ali i dvije pokrajine koje su danas de facto neovisne. Gruzijci su suludim odlukama Mihaila Saakašvilija poraženi i poniženi, što je priznala i tada nova vlada kada je glasnogovornik za normalizaciju odnosa s Rusijom 4. kolovoza 2013., Zurab Abašidze, izjavio “kako je Gruzija bila žrtva agresije, ali je i sama učinila brojne pogrešne korake”.

Nekoliko mjeseci ranije je Bidzina Ivanišvili, pobjednik parlamentarnih izbora 2012. i osnivač aktualne vladajuće stranke, otvoreno optužio Saakašivlija da je on kriv za rat 2008, a ne Moskva”.

Mnogi su mišljenja da je rat 2008. Saakašvilija spasio od ranijih prosvjeda, jer su se Gruzijci odjednom ujedinili protiv “zajedničkog neprijatelja” – Rusije, a bivši gruzijski predsjednik se slijedećih nekoliko godina više puta spašavao s tim oprobanim trikom. Veći broj oporbenih političara, od kojih su mnogi nekada bili njegovi pristaše, uhićeni su pod optužbom posjedovanja poluautomatskog oružja kojim su htjeli izvršiti državni udar, a Saakašvili se “predstavljao” kao ratni heroj i tako zadržao nadzornad protokom financija od legalnih, polulegalnih, ali i kriminalnih aktivnosti.

Prosvjedi se još nisu ni smirili, a u Gruziji se 6. svibnja 2009. “slučajno” zakazuju zajedničke vježbe s NATO paktom. Međutim, zbog odabranog termina, javnost u Gruziji je vježbe vidjela kao novu prijetnju. Dan prije početka vježbe, vojnici iz vojne baze Muhrovani u blizini Tbilisija odbijaju poslušati zapovijedi s obrazloženjem “kako žele dijalog između oporbenih političkih snaga s namjerom da se spriječe nasilni sukobi” ili da “planiraju svrgnuti vladu i predsjednika”, ovisno o izvoru.

Saakašvili je sve prikazao “kao zavjeru Rusije koja želi potkopati vježbe NATO saveza”, te u pratnji svojih tjelohranitelja i pripadnika specijalnih snaga dolazi u bazu Muhrovani. Njegovi ljudi tada razoružavaju neposlušne vojnike, hapse njih i njihove rođake, koji bivaju mučeni u raznim “izolacijskim jedinicama”. Neke od njih su otkrivene tek nedavno u okolnim selima u ruralnoj regiji Kaheti.

Nekolicina oficira uspijeva pobjeći, no ubrzo su uhvaćeni i ubijeni, neki su ranjeni, a ostali osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Pukovnik Koba Otanadze je osuđen na 29 godina, zapovjednik Levan Amiridze na 28, a zapovjednik Šota Gorgiašvili na 19 godina robije.

Od početka je mnogima bila sumnjiva službena verzija, budući da se sve dogodilo samo dan uoči dolaska u NATO snaga. U snimcima objavljenim naknadno, čiji su “sadržaj” revno prenijele udruge civilnog društva kao na primjer Civil Daily News, vojnici sa skrivenim licima govore o ubojstvima članova vlade i dolasku 5000 ruskih vojnika kao potpora “pučistima”.

Naravno da ruski vojnici u toliko broju nikada nisu došli u Tbilisi, a kasnije se dokazalo da nikada nije bilo nikakve urote, niti su vojnici odbili bilo kakvu zapovijed. Oporba je postavila blokade na ceste koje vode prema Tbilisiju i bilo je govora kako bi vojska mogla biti iskorištena da ih se makne. Brojni su oficiri tada izrazili zabrinutost radi eventualne primjene sile nad svojim sunarodnjacima koji su sudjelovali u mirnim prosvjedima, ali nisu odbili zapovijedi. Nakon toga se više nije ni spominjala “pobuna” u vojnoj bazi Muhrovani.

Vano Merabishvili: “Želim dva čovjeka, dva mrtva tijela, nagrada će biti visoka!”

Iako je cijeli ovaj događaj prekrila medijska šutnja, o detaljima događaja u bazi Muhrovani i do koje granice su bili u stanju ići američki poslušnici Saakašvili, Vano Merabišvili, ministar pravosuđa Zurab Adeišvili i ostali, za New Eastern Outlook govori Henry Kamens, novinar i ekspert za Središnju Aziju i Kavkaz.

Opisujući događaje, Henry Kamens navodi kako je “zvijezda” posljednjeg video uratka bivši ministar unutarnjih poslova, Vano Merabišvili, sada u zatvoru u Tbilisiju i čeka suđenje za više kaznenih djela, ali se u video snimku pojavljuje i bivši ministar pravosuđa Zurab Adeišvili i tadašnji gradonačelnik Tbilisija Gigi Ugulava, čija je povezanost s bazom Muhrovani potpuno nejasna, jer ne spada pod nadležnost grada Tbilisija.

Na samom početku političari i policijski zapovjednici razgovaraju o tome koliko im ljudi treba za ovu operaciju, a potom sugeriraju da se stvore dva voda od po 10 ljudi koji bi pažljivo pročešljali područje. Tada dolazi Merabišvili, inače poznat u narodu po represiji prema prosvjednicima, koji kaže:

“Trebam dva mrtva tijela. Donesite mi ih i nagrada je visoka!”.

Potom pita koliko helikoptera imaju na raspolaganju i traži jedan dodatni koji će koristiti u potrazi za tijelima. Kako nema izvješća o poginulima u bazi, niti igdje drugdje, a vojnici u bazi su razoružani, tijela su tamo mogli ostaviti samo ljudi koji su znali gdje ih pronaći. Sve je to dio podvale ili propagande zbog koje su možda nedužni ljudi morali biti ubijeni.

Druga verzija video snimke pokazuje sve sudionike akcije, kao i bivšeg gruzijskog predsjednika Saakašvilija. U bazu je doneseno tijelo generala Gia Krialašvilia, koji je pobjegao u istom vozilu sa Otanadzeom i Amiridzeom, koji su kasnije osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne za navodnu urotu. Ta dvojica su preživjela napad policije kada su navodno odbili zaustaviti vozilo u kojem su bježali. Sestra ubijenog generala Krialšvilija tvrdi kako je zapravo Otanadze trebao biti ubijen, jer dobro poznaje sve sudionike priče, no nije imala političke podrške niti moći to dokazati. Sve do nedavno joj nije mogao pomoći niti Otanadze, jer kada je izašao iz zatvora i otvoreno počeo pričati o svim događajima, nastupila je zastara.

Isprike i tumačenja Givia Tarmadzea, vodeće figure u staroj Saakašvilijevoj stranci, koji je također snimljen, kaže kako ne vidi ništa sporno u cijeloj priči, jer mu je rečeno kako su neki generali, koji su služili pod prijašnjim predsjednikom Eduardom Ševardnadzeom, oduvijek bili u dosluhu s Rusijom i služili njihovim interesima, te kovali urote protiv gruzijske vlade.

Budući da je Saakašvili bio vrhovni zapovjednik oružanih snaga, sa svim ovlastima i naslijeđem ministara obrane, svi su ti ljudi imali zakonsku obvezu znati što se događa u vojsci. Ako je tako, tko je odgovoran što su ti generali još bili tamo. Targamadze objašnjava kako su u Merabišviliju trebala ta mrtva tijela za slučaj da vojnici nastave s pobunom, tada bi, ukoliko bi bili napadnuti, imali pokriće za njihovu likvidaciju. Rekao je i kako je Otanadze ubijen i time potvrdio kako je zapravo on trebao biti likvidiran. “Ako” bi nastavio odbijati zapovijedi, “ako” bi koristio oružje – govori se o čovjeku koji je predviđen za likvidaciju, a njegovi krvnici zapravo potvrđuju da su pripremali teren kako bi izvršili likvidaciju za djela koja on uopće nije počinio.

Za Sjedinjene Države i Europsku uniju nema ništa sporno u političkim likvidacijama, izmišljenoj pobuni i ubojstvima i zatvaranjem nevinih ljudi.

Tadašnji izaslanik Sjedinjenih Država u Južnom Kavkazu sa sjedištem u Gruziji, Mathew Bryza, koji je u to vrijeme bio tamo, iz samo njemu znanih razloga je osjetio poriv da se oglasi u vezi video snimka, te je izjavio: “Da li je to bila antiteroristička operacija? Ako jest, u tom slučaju je prihvatljiv termin – trebam tijela.”

Mathew Bryza je prije svog ulaska u State Department bio zaposlen osobno od strane Georga W. Busha i vrlo dobro je znao da se u bazi Muhrovani nalazi isključivo tenkovski bataljon gruzijske vojske koji je godinama bio obučavan, opreman i financiran upravo od strane SAD-a. Američki program obuke i opremanja je gruzijskim ministrima kroz unosne ugovore s američkim tvrtkama omogućio unosnu zaradu i Bryzu odjednom tvrdi da SAD “financira, trenira i naoružava teroriste u bazi Muhrovani”.

Rekao je i kako je nužno provesti istragu, mada je neobično što je rekao kako je logično i prihvatljivo eliminirati teroriste i prije nego se dokaže jesu li ti ljudi uopće teroristi, pučisti ili što je već posrijedi. Uostalom, kao da je važno je li to u skladu sa američkim ustavom ili sa zakonima zemlje u kojoj trenutno obavlja dužnost. Mathew Bryza naprosto mora reći ono što je u interesu Washingtona, a ne ono što bi bilo pravedno.

To je važno naglasiti, jer kada SAD donesu odluku o promjeni vlade u zemlji od strateškog interesa, to znači pripremu terena i demoniziranje vladajuće garniture do njene potpune eliminacije.

Nije rijedak slučaj da upravo State Department postavi novu vladu. Gruzija je od svog osamostaljenja promijenila četiri predsjednika. Prvi, Zviad Gamsahurdija, neprestano je podsjećao Ameriku da za Gruziju nije “nikakav pošteni strateški saveznik kakvim se predstavlja”. Zbog toga je morao otići, a da nitko nije progovorio niti jednu jedinu riječ. Potom je stigao Eduard Ševardnadze, također favorit Zapada i odličan manipulator, a unatoč tome što nije imao niti jednog prijatelja u Gruziji, dopušteno mu je da vrati bivše komuniste i neprijatelje Zapada, te da zemlju ispreplete mrežom mita i korupcije.

Na kraju je odlučeno da i on ode i SAD “iznenada” otkrivaju prijevaru i korupciju za koju su znali i podržavali dvanaest godina. Ševardnadze se demonizira preko svake mjere i SAD dovode Mihaila Saakašvilija, “neokaljanog službom Sovjetskom Savezu”, jer je naprosto bio premlad da bi vršio bilo kakvu funkciju.

Ovaj na Zapadu obrazovani odvjetnik bio je “vodeći reformator”, “svjetlo svjetionika demokracije”, a njegova djela i djela njegove vlade su trebala postati standard demokratskim narodima diljem istočne Europe, Kavkaza pa i šire. Samo nekoliko mjeseci nakon groznog zločina u bazi Muhrovani američki think-tank institut Jamestown Foundation hvali Mihaila Saakašvilija i ministra Merabišvilija zbog “uspješno provedene reforme policije i unutarnjih poslova, čime su Gruziju svrstali u red naprednih i demokratskih zemalja” i da je ta reforma bila potrebna “kako bi se učvrstio gruzijski suverenitet”.

Iako zapadni mediji prešućuju ovu temu, jasno je da sve ovo ne bio bilo moguće bez pomoći “Velikog brata” i mreže nevladinih udruga u samoj Gruziji, što su opširno pisali neovisni mediji, koji su naveli brojne dokaze o odgovornosti američkih državnih dužnosnika u deset godina prozapadne gruzijske strahovlade.

Tu je naravno i Europska unija, koja je ranije pozvala Gruziju da ne procesuira predsjednika Mihaila Saakašvilija i poručila novoj vlasti da “Gruzija svoje probleme treba riješiti političkim sredstvima, a ne putem suda”.

Politički analitičar Henry Kamen se prisjetio stradalih u bazi Muhrovani, svih nerazjašnjenih političkih ubojstava za vrijeme vladavine Saakašvilija i njegove svite i na kraju ogorčeno konstatirao kako Zapad “demokraciju” u svakoj zemlji vidi na drugačiji način. Bivši gruzijski predsjednik i njegove plaćene ubojice s oznakama ministarstva unutarnjih poslova, obrane ili obavještajnih službi za EU i SAD su već amnestirani od bilo kakve krivnje, a svi oni koji se usude napraviti bilo što bez odobrenja Washingtona, kao u slučaju ovog zakona o zločinačkim nevladinim udrugama, odmah se etiketiraju kao “sluge Kremlja”.

Ipak, ovi pokušaji otpora Zapadu od strane Gruzijskog sna traju već deset godina i ovaj su put bili korak do uspjeha. Ali je Zapad mobilizirao sve što je imao u Tbilisiju i blizini, sve moguće nevladine udruge i plaćenike u medijima na jaslama zapadnih službi, ambasada i fondacija da je vlada procijenila da, ako nastavi, srlja u ukrajinski scenarij. Za sada je sve blokirano, ali Gruzijski san je gruzijska stranka, nije ni zapadna ni ruska, što joj i osigurava opstanak na vlasti. I baš zbog toga se to u ovom trenutku, kada NATO razmišlja da otvori drugi front protiv Rusije, naravno, na Kavkazu, ne uklapa u planove Washigntona.

U svakom slučaju, priča s Gruzijom još nije gotova, a one koje smo gledali u Tbilisiju, to je ipak glasna manjina dobro podmazana američkim dolarima i eurima Europske komisije. Točno, ta bučna i dolarima i eurima “podmazana” manjina je ovaj put ostvarila pobjedu, ali i vrijeme teče i sve je manje faktora koji svjetske zemlje vežu za Zapad, a među njima bi se mogla naći i Gruzija, koja se pod Saakašvilijem smatrala neupitnim saveznikom NATO pakta. Ipak to nije tako, a Moskva dobro zna kako se odnositi prema Gruzijcima, još samo da i oni pometu ovaj petokolonaški ološ iz svojih redova i da svoju zemlju vode onako kako oni hoće. Tada će ponovna suradnja s Rusijom doći sama od sebe.

Izvor.