Zašto je bivši glavni tajnik NATO-a ponovio “rusku propagandu” o intervenciji Poljske u Ukrajini?

Potpuno isti scenarij koji je Europska služba za vanjsko djelovanje prethodno ocrnila kao “ponavljajući pro-kremaljski narativ o dezinformacijama” sada ju širi nitko drugi nego bivši glavni tajnik NATO-a Anders Rasmussen.

Bivši glavni tajnik NATO-a Anders Rasmussen prognozirao je: “Ako se NATO ne može dogovoriti o jasnom putu naprijed za Ukrajinu, postoji jasna mogućnost da neke zemlje pojedinačno poduzmu korake”. Zatim je nagađao: “Mislim da bi Poljaci ozbiljno razmotrili ulazak i sastavljanje koalicije voljnih ako Ukrajina ne dobije ništa u Vilniusu”. Koliko god to zvučalo nestvarno, službena tijela EU-a dosad su ovu potpuno istu prognozu scenarija ocrnili kao “rusku propagandu”.

Radna skupina East StratCom (ESCTF), koja je dio Europske službe za vanjsko djelovanje, ima projekt pod nazivom “EUvsDisinfo” u kojem razotkrivaju takozvanu “rusku propagandu”. Redovito su tvrdili da je konkretan scenarij o kojem je bivši glavni tajnik NATO-a upravo govorio “ponavljajući pro-kremaljski narativ o dezinformacijama”, sugerirajući tako da je Rasmussen “ruska marioneta”. ESCTF ga, naravno, nije namjeravao diskreditirati i vjerojatno će kalibrirati njihov narativ u svjetlu njegovih najnovijih riječi.

Ipak, poanta je u tome da potpuno isti scenarij koji je prethodno bio blaćen kao “ponavljajući pro-kremaljski narativ o dezinformacijama” sada proširuje vjerodostojnost nitko drugi nego bivši vođa američkog antiruskog vojnog bloka. To opravdava opetovana upozorenja šefa ruske obavještajne službe vanjskih poslova Sergeja Naryshkina od početka posebne operacije njegove zemlje da Poljska planira vojnu intervenciju u Ukrajini.

S obzirom na način na koji se zapadnjački narativ o ovom scenariju razvijao tijekom prošle godine, stoga se može zaključiti da postoji vjerodostojna šansa da se razvije u nadolazećoj budućnosti, što prirodno potiče pitanje što se promijenilo kako bi se uzeo u obzir ovaj preokret. Rasmussenov nasljednik Jens Stoltenberg izjavio je sredinom veljače kako je NATO u “utrci logistike”/”rata iscrpljivanja” s Rusijom, što je impliciralo da je vojno-industrijska proizvodnja potonjeg jednaka cijeloj njegovoj 31-članoj Uniji.

Ruska pobjeda u bitci kod Artjomovska dokazala je da gore navedena dinamika ide u njezinu korist, što loše sluti na protuofenzivu Kijeva uz podršku NATO-a. Upravo zato što su izgledi za uspjeh sve veći protiv toga, ovaj fašistički režim je upravo digao u zrak branu Kakhovka iz očaja kako bi podijelio fokus branitelja kako bi olakšao proboj preko bojišnice. Također postoji šansa da bi mogao proširiti sukob na Bjelorusiju i/ili Moldaviju iz istog razloga.

U slučaju da ovi potezi ne uspiju i protuofenziva Kijeva uz podršku NATO-a ne može prevladati pat poziciju u koju je ovaj sukob ušao zadnjih pola godine, tada bi Zapad morao učiniti nešto drugo što bi svojim glasačima mogao prikazati isplativim održavanje na životu ovog proxy rata vrijednog 165 milijardi dolara. U tome leži važnost značajnog napretka koji je postignut na uključivanju Ukrajine u NATO tijekom summita sljedećeg mjeseca točno onako kako je Rasmussen predložio kako bi se to pretvorilo u veliki poraz Rusije.

Britanski ministar obrane Ben Wallace već je u nedavnom intervjuu izjavio Washington Postu: “Moramo biti realni i reći: [Pridruživanje Ukrajine NATO-u] neće se dogoditi u Vilniusu’; To se neće dogoditi u skorije vrijeme”, što je čak i ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski nezadovoljno prepoznao. Zbog toga je francuski predsjednik Emmanuel Macron predložio proširenje “opipljivih i vjerodostojnih” sigurnosnih jamstava toj bivšoj Sovjetskoj Republici tijekom predstojećeg summita.

Čak i ako niz sporazuma o uzajamnoj obrani po duhu sličan onome koji je SAD postigao s Južnom Korejom nedugo nakon dogovora o primirju, to još uvijek možda neće biti dovoljno da zadovolji zahtjeve zapadne javnosti, kao ni zahtjeve Zelenskyjevih pristaša kod kuće. Poljska, koja teži postati regionalni hegemon srednje i istočne Europe, tada bi mogla preuzeti vodeću ulogu u organizaciji takozvane “koalicije voljnih” koju je Rasmussen predvidio kako bi de facto proširio nuklearni kišobran NATO-a nad Ukrajinom.

Službena nazočnost konvencionalnih postrojbi zemalja NATO-a u toj zemlji mogla bi poslužiti za ulijevanje povjerenja u bilo kakve sporazume o uzajamnoj obrani slične Koreji koje bi članice Unije uskoro mogle ponuditi Ukrajini tijekom summita sljedećeg mjeseca. Štoviše, oni bi također mogli poslužiti za zamrzavanje linije kontakta (LOC) odvraćanjem ruskih napada iz straha da će neizravno aktivirati članak 5. ako snage tog saveza budu ozlijeđene kao rezultat svih radnji koje Kremlj poduzme, uključujući one učinjene u samoobrani.

Vojno-strateška dinamika ovog sukoba stoga bi se radikalno promijenila u trenu ako se ostvari Rasmussenova prognoza scenarija, posebno zato što bi raspoređivanje snaga država NATO-a duž LOC-a moglo spriječiti Rusiju da se vrati u Ukrajinu ako Kijev proširi sukob na Bjelorusiju i/ili Moldaviju. Moskva se tada najviše može samo nadati da će se vratiti na svoje prethodne pozicije umjesto da nastoji iskoristiti svoj potencijalni poraz kako bi krenula u ofenzivu duž tih frontova.

Sve u svemu, ima savršenog smisla iz perspektive vojno-strateških i narativnih interesa Zapada da Poljska do negdje ovog ljeta vodi “koaliciju voljnih” u Ukrajinu, posebice ako protuofenziva Kijeva koju podupire NATO ne uspije ozbiljno pomaknuti LOC. Iako su nevjerojatno opasni u pogledu povećanja šansi za vrući NATO-ruski rat u svojim pogrešnim procjenama, ti čelnici ipak mogu odlučiti baciti kocku iz očaja kako bi dobili nešto što se može pretvoriti u “pobjedu”.

Rusija je predvidjela upravo ovaj scenarij prije više od godinu dana, ali tek su nedavno neki vidjeli interes da se to dogodi, osim Poljske. Zapad je ovu prognozu do sada blatio kao “rusku propagandu” kako bi svoju ciljanu publiku natjerao da pomisli da se ništa takvo ne planira, samo da bi bivši šef NATO-a sada predvidio potpuno istu stvar kao i Rusija. Sve se odvija jako brzo pa bi se ovo predviđanje moglo uskoro ostvariti, iako se ni to ne može uzeti zdravo za gotovo.

Izvor.