Merkelino priznanje da je Minsk bio samo varka jamči dugotrajni sukob

Kritičari bi mogli tvrditi da je nova perspektiva predsjednika Putina došla osam godina prekasno, ali kasno je uvijek bolje nego nikad. Merkel je njime manipulirala godinama prije nego što je konačno priznala svoju izdaju, što je ruskog vođu naučilo bolnu lekciju da više nikada ne može vjerovati nikome od svojih zapadnih kolega. Umjesto toga, sada s entuzijazmom prihvaća svoje kolege iz velikih sila diljem globalnog juga, posebno indijskog premijera Modija, koji dijeli njegovu veliku stratešku viziju multipolarne budućnosti.

Bivša kancelarka napokon je čista

Nitko ne može pouzdano tvrditi da zna kako će posljednja faza ukrajinskog sukoba, koju je izazvala specijalna operacija koju je Rusija bila prisiljena započeti kako bi obranila integritet svojih crvenih linija nacionalne sigurnosti nakon što ih je NATO prešao, naposljetku završiti. Uostalom, dosadašnji zaokreti uhvatili su sve nespremne, od ponovnog ujedinjenja Novorosije s Rusijom do dvaju napada bespilotnih letjelica Kijeva ranije ovog tjedna duboko u susjedno zaleđe.

Uz to, s pouzdanjem se može predvidjeti da će sukob gotovo sigurno ostati dugotrajan u godinama koje dolaze, a ova se prognoza temelji na iskrenom priznanju bivše njemačke kancelarke Merkel da je mirovni proces iz Minska bio samo varka za jačanje ofenzivnih vojnih sposobnosti Kijeva. Njezine su riječi ponovile one bivšeg ukrajinskog predsjednika Porošenka koji je rekao potpuno istu stvar ranije ove godine, ali razlika je u tome što on nikada nije bio smatran prijateljem predsjednika Putina, za razliku od Merkel.

Operacija manipulacije percepcijom Merkel protiv Putina

Svaki od njih tečno govori jezikom, proveo je svoje formativne profesionalne godine u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, predsjedava povijesnim velikim silama, a njihova se gospodarstva jasno nadopunjuju, stoga su blisko surađivali u širokom spektru pitanja. S vremenom je predsjednik Putin počeo projicirati sebe i svoju veliku stratešku viziju “Europe od Lisabona do Vladivostoka” na nju, s kojom se ona poigravala retoričkim razmišljanjem kako bi nahranila njegovu pristranost potvrđivanja.

Čitavo se vrijeme pokazalo da ga je samo zavaravala govoreći ruskom čelniku sve što je želio čuti, međutim, pri čemu je njezina površna podrška mirovnom procesu u Minsku bila oličenje njezina manipulativnog pristupa predsjedniku Putinu. Točno je procijenila koliko je on strastveno želio da mir prevlada u Ukrajini kako bi toj zemlji otključao obećavajuću geostratešku ulogu kao mosta između njegove Euroazijske ekonomske unije (EAEU) i njezine EU prema njegovoj gore spomenutoj dugoročnoj viziji.

Usprkos tome, nije imala želju to ostvariti usprkos tome što se složila s njegovim obostrano korisnim prijedlogom, budući da je Merkelina vlastita velika strateška vizija bila dovršiti stoljetni plan Njemačke da preuzme kontrolu nad Europom bez ispaljenog metka. U tu je svrhu morala umiriti Rusiju manipulirajući percepcijom njezina vođe tako da je pogrešno smatra vođom prijateljske države i stoga ne bi vršila pritisak na blok na načine koji bi mogli spriječiti njezin cilj širenja njemačkog utjecaja na njega.

Psihoanaliza Putina

Budući da je Merkel tako majstorski odigrala željena očekivanja predsjednika Putina lažno se predstavljajući kao isti pragmatični ekonomski vođeni vizionar kakav je on bio umjesto kao ideolog nulte sume što je ona doista cijelo vrijeme bila, uspješno je prevaren da joj povjeruje. Konačni rezultat je bio da je ruski vođa strpljivo obuzdavao svoju Veliku silu gotovo osam godina unatoč bezbrojnim provokacijama protiv njegove su-etike u bivšoj istočnoj Ukrajini.

Njegov način razmišljanja bio je da “ciljevi opravdavaju sredstva”, što se u ovom kontekstu odnosilo na njegovu kalkulaciju troškova i koristi prema kojoj bi se troškovi koje plaća ruski narod Donbasa u konačnici isplatili ako bi njegovo strpljenje donijelo dovoljno vremena Njemačkoj da uspješno uvjeri Kijev da provede Minske sporazume i tako na kraju izgradi “Europu od Lisabona do Vladivostoka” koja bi svima bila na korist. Gledajući unatrag, problem je bio u tome što je predsjednik Putin bio jedini vođa koji je to istinski želio.

Gotovo osam godina bio je u zabludi od strane Merkel, s kojom je bio blisko vezan tijekom njezinih godina na dužnosti zbog njihovih osobnih sličnosti i njezine uspješne manipulacije njegovim percepcijama navodeći ga da pogrešno misli da ona dijeli njegovu veliku stratešku viziju kao što je ranije objašnjeno. Budući da je bio pošten državnik, pretpostavljao je da su njegovi vršnjaci – posebno oni koji su predstavljali velike sile kao što je bila Merkel – istog profesionalnog kalibra, stoga je uzimao zdravo za gotovo da su svi oni bili racionalni akteri.

Retrospektiva je 20/20

Stvarnost je ipak bila sasvim drugačija jer se pokazalo da je predsjednik Putin posljednji istinski zapadni državnik, što znači da je on jedini djelovao na racionalnoj osnovi, dok su svi ostali zastupali ideološki vođene ciljeve. On je to shvatio tek godinama kasnije, umjesto toga pao je pod lažnu percepciju da su svi oni više ili manje pragmatični ekonomski vođeni vizionari kao što je on bio uvelike zahvaljujući uspjehu Merkeličine operacije upravljanja percepcijom protiv njega.

Njezina produžena šarada u pretvaranju da dijeli njegovu veliku stratešku viziju bila je dovoljno uvjerljiva da predsjednik Putin popusti, uzme njezine riječi zdravo za gotovo i pretpostavi da će se ona pobrinuti da Njemačka na kraju natjera Kijev da u potpunosti provede sporazum iz Minska. Da ju je sumnjičio za nepoštenje, tada bi sigurno puno prije odustao od ovakvog pristupa, ali potpuno je nasjeo na njezin čin jer je bio u skladu s njegovom potvrđujućom pristranošću o njoj kao racionalnom vođi Velike sile.

To objašnjava zašto je toliko dugo čekao prije nego što je naredio specijalnu operaciju budući da je iskreno vjerovao da ona dijeli njegovu veliku stratešku viziju “Europe od Lisabona do Vladivostoka” koja zahtijeva trajan mir u Ukrajini da bi se ostvarila. Umjesto toga, Merkel je nemilosrdno nastojala dovršiti njemačku stoljetnu zavjeru da preuzme kontrolu nad Europom bez ispaljenog metka, što je njezin nasljednik Scholz gotovo priznao da nastoji učiniti u manifestu koji je upravo objavio u časopisu Foreign Affairs.

Nije slučajnost da je Merkel nedugo nakon toga razjasnila svoje prave namjere poigravanja s mirovnim procesom u Minsku budući da više nije bilo razloga ostati stidljiva prema njima. Scholz je prolio čašu hvaleći se njemačkom hegemonističkom agendom koju je otvoreno opisao kao vođenu željom da se odgovori na prijetnje za koje je tvrdio da dolaze iz Rusije. Kako nema što izgubiti, Merkel je skinula masku i napokon pokazala predsjedniku Putinu svoje pravo lice.

Nema sumnje da je negdje prije početka specijalne operacije svoje zemlje shvatio da ga je ona godinama zavaravala, pa je stoga i poduzeo taj sudbonosni korak krajem veljače, ali sada je to u cijelosti izloženo kako bi ga mogao vidjeti i cijeli svijet. Merkel je bila jedina zapadna političarka kojoj je predsjednik Putin iskreno vjerovao, što je jedan od razloga zašto je gotovo osam godina odugovlačio s izdavanjem naredbe za navedenu operaciju zbog krajnje lažne nade da će ona pomoći u osiguravanju mira u Ukrajini.

Psihološki učinak Merkelove izdaje

Budući da je tako drsko priznala da je izdala njegovo povjerenje hvaleći se kako je “Putin u to vrijeme lako mogao pregaziti [Ukrajinu]” da se nije slagala s mirovnim procesom u Minsku i tako ga natjerala da odustane od toga gotovo cijelo desetljeće, malo je vjerojatno da će ruski vođa ikada više vjerovati bilo kome na Zapadu. Ovaj psihološki uvid dodaje ključni kontekst njegovoj slučajnoj izjavi istog dana kad je njen intervju pao da bi ukrajinski sukob “mogao biti dugotrajan proces”.

Sasvim je jasno da je sada svjestan činjenice da je ovo doista dugotrajna borba oko budućnosti globalne sustavne tranzicije, iako Rusija još uvijek može strateški pobijediti čak i u scenariju vojnog zastoja u Ukrajini. To je zato što bi ovaj ishod doveo do toga da se multipolarni procesi koje pokreću Indija nastavljaju razmnožavati i tako nepovratno mijenjaju tijek međunarodnih odnosa. U ovoj točki Novog hladnog rata, Rusija vodi obrambeni sukob, ali vrijeme je zapravo jednom na njezinoj strani.

Predsjednik Putin sada zna da će svako zatišje u borbama biti samo prilika za obje strane da se pregrupiraju, ponovno naoružaju i neizbježno nastave s ofenzivnim operacijama, što znači da je strateško polje sada izjednačeno budući da on konačno djeluje prema istom načinu razmišljanja kao i njegovi protivnici već godinama. To će učvrstiti njegovu odlučnost da nastavi činiti sve što je moguće kako bi se ubrzali multipolarni procesi, što prije svega zahtijeva držanje linije kontrole (LOC).

Putinova nova velika strateška vizija

U potrazi za tim najneposrednijim ciljem, Rusija bi doista nastavila sudjelovanje u prethodno sabotiranom mirovnom procesu sve dok su određeni uvjeti barem površno ispunjeni, ali nitko ne bi trebao tumačiti taj potencijalni razvoj kao signaliziranje strateške slabosti s njezine strane za razliku od prošlih vremena. Razlika između tada i sada je u tome što je predsjednik Putin naučio mnoge bolne lekcije pa više neće dopustiti da se njegove geste dobre volje iskorištavaju.

Dok je mirovni proces iz Minska gledano unatrag bio samo sredstvo za manipulaciju percepcijama predsjednika Putina kako bi se na njega utjecalo da se suzdrži i tako kupi vrijeme za Kijev da se pripremi za konačnu ofenzivu u Donbasu, koji god proces poslužio kao njegov nasljednik neće biti ništa doli sredstvo za ruskog čelnika da kupi vrijeme za nastavak širenja multipolarnih procesa na račun zlatne milijarde Zapada predvođenog SAD-om i njihovih unipolarnih hegemonističkih interesa.

Veliki strateški cilj predsjednika Putina više nije “Europa od Lisabona do Vladivostoka”, već reforma međunarodnih odnosa u punom partnerstvu sa zemljama BRICS -a i SCO-a koje zajednički vode Globalni jug, čiji je dio i Rusija, tako da svjetski poredak postaje demokratskiji, ravnopravniji i pravedniji. To je u skladu s vizijom koju je iznio u svom Globalnom revolucionarnom manifestu na kojem se temeljio tijekom posljednje dvije sezone, a koji se danas može opisati kao neslužbena ideologija njegove Velike sile.

Zaključna razmišljanja

Kritičari bi mogli tvrditi da je novi pogled predsjednika Putina došao osam godina prekasno, ali kasno je uvijek bolje nego nikad. Merkel je njime manipulirala godinama prije nego što je konačno priznala svoju izdaju, što je ruskog vođu naučilo bolnu lekciju da više nikada ne može vjerovati nikome od svojih zapadnih kolega. Umjesto toga, sada s entuzijazmom prihvaća svoje kolege iz velikih sila diljem globalnog juga, posebno indijskog premijera Modija, koji dijeli njegovu veliku stratešku viziju multipolarne budućnosti.

Globalna sustavna tranzicija trenutno se odvija tim putem, ali još uvijek zahtijeva vrijeme da postane nepovratna, što zauzvrat zahtijeva da Rusija drži LOC. Bilo vojnim, političkim ili kombinacijom oba gore navedena sredstva, od predsjednika Putina se očekuje da učini sve što je u njegovoj moći da kupi vrijeme da se ovi multipolarni procesi vođeni Indijom nastave širiti u tu svrhu, što jamči da će ukrajinski sukob ostati dugotrajan bez obzira što tko kaže.

Izvor.