Razumijevanje tiranskog uma i načina na koji djeluje

Svi ljudi nastoje kontrolirati svoje okruženje do određenog stupnja. Žele pouzdanu razinu upravljanja svojim svijetom i otkloniti sve sumnje koje bi mogli imati o svom opstanku u budućnosti. Ako mogu, ljudi će poduzeti mjere da uklone svaku potencijalnu bol ili napor i uspostave život u trajnoj udobnosti. Lak put san je većine, a da bi ga ostvarili, ljudska bića na moć gledaju kao na snažan alat.

Istražujem ovo uobičajeno stanje jer želim razjasniti da gotovo SVI LJUDI do određenog stupnja žele moć. Ponekad to čak znači kontrolirati radnje drugih kako bismo ih spriječili da naruše oazu udobnosti koju gradimo oko sebe. Ponekad postoje destruktivni ljudi za koje smatramo da smo ih prisiljeni inhibirati i zatvoriti u kavez u činu samoobrane. A opet ponekad pokušavamo kontrolirati one oko sebe iz iracionalnog straha.

Tiranski način razmišljanja nije ekskluzivan samo za povijesne ličnosti poput Staljina, Maova i Hitlera, to je duboko ukorijenjena sjena koja ponekad vreba u većini nas. To je stanje koje politički tirani pokušavaju iskoristiti u svoju korist, jer nijedna autoritarna vlada ne može biti uspješna bez pomoći milijuna malih tirana koji je podržavaju. Oni pronalaze način da podrže našu želju za kontrolom i predvidljivošću dok nas istovremeno porobljavaju.

Poanta je da nas tirani trebaju. Svi mi imamo malo tiranije u našim dušama; povezani smo, ali smo različiti.

To ne znači da je red sam po sebi zlo ili da su društvene strukture inherentno opresivne. Ljudima su potrebne granice jer nisu svi ljudi dobri ili zdravi; neki su zlobni, neki lijeni, neki ludi, neki nesposobni, a neki nepošteni i sputavaju nas ostale. Anarhija nije rješenje, ali nije ni totalitarizam. Sve je u tome tko i kako postavlja granice.

Tu otkrivamo specifičan ljudski element kojeg opsesivno privlači kontrola, ne zato što se boje, i ne zato što žele udobnost, već zato što uživaju u osjećaju moći. Oni su ovisni o tome. Posebno govorim o narcisima, sociopatima i psihopatima; oni su pripadnici naše vrste, ali im nedostaju ključne psihološke osobine koje nas čine ljudima, kao što su empatija, savjest, mašta, ljubav i sram. U gotovo svakom slučaju kada je vlada krivo postupala, to je zato što su ti tipovi ljudi uspjeli doći na položaje moći i iskoristiti ih.

Unatoč pretjeranim opisima u filmovima i TV-u, vaš prosječni psihopat nije toliko složen ili zanimljiv – činjenica o njihovom postojanju je zanimljiva, ali kao ljudi obično su dosadni. Ideja o njima je fascinantna jer su biološka anomalija, evolucijska pogreška ili možda duhovna deformacija. Otprilike 1% bilo koje populacije sklono je psihopatiji, a još manji postotak su visoko funkcionalni psihopati koji su vješti u skrivanju svoje čudovišne prirode.

Većina prosječnih psihopata na kraju završi u zatvoru ili je upletena u beskonačan niz životnih neuspjeha. Ne mogu se sabrati i održavati odnose i izgraditi normalan život jer su previše opasni i opsjednuti samim sobom, a ljudi oko njih na kraju to primijete. Ove tipove ljudi ja bih nazvao “malim tiranima”. Čini se da izranjaju na površinu društva kada su vremena očajna; kad su ljudi ometeni krizom, psihopati osjećaju da je sigurno pokazati svoju pravu prirodu.

Na primjer, tijekom lockdowna zbog pandemije covida i pokušaja vlade da uvede drakonske obaveze cijepljenja mali tirani su bili posvuda. Samo su se pojavili iz etera i kovitlali se oko autoritarnog vrtloga kao da se radi o pomami. Uživali su u prilici da naređuju drugima vezano uz maske i cjepiva i “socijalnog distanciranja”, iako nijedna od tih mjera nije učinila NIKAKVU razliku u širenju covida ili relativno niskoj srednjoj stopi smrtnosti od infekcije od 0,23%.

Bacali su im ostatke sa stola moći i oni su uživali u svakoj minuti. Prava znanost nije bila na njihovoj strani, ali nije ih bilo briga; mediji i vlast su bili na njihovoj strani i to je jedino bilo bitno. Bili su sretni što su bili korišteni kao oružje protiv drugih građana koji su samo željeli biti slobodni.

Osim simbiotskog (ili možda parazitskog) odnosa između velikih tirana i malih tirana, postoji niz standarda koji se moraju ispuniti da bi tiranija bila uspješna:

Uništenje izbora

Srž tiranije je uklanjanje izbora. Centralizacija je usmjerena na eliminiranje opcija za javnost dok im se govori da će njihovi životi biti pojednostavljeni, lakši i sigurniji. Ako ljudi imaju opcije izvan sustava establišmenta ili ideologije, tada bi mogli dovesti u pitanje valjanost strukture moći. Mogli bi se zapitati “Što ako postoji bolji način od ovoga?”

A budući da uvijek postoji bolji način od straha i ropstva, tirani se moraju uključiti u stalni rat sa svim alternativnim idejama i principima. Jedini način na koji mogu biti sigurni da se ljudi jednog dana neće pobuniti jest da izbrišu postojanje izbora. Ne samo to, već moraju uvjeriti mase da je čak i predlaganje drugog izbora svetogrđe i opasno. Sustav mora postati apsolutan u svemu i u svakom području svakodnevnog života.

Stvaranje lažnog moralnog paradoksa

Sloboda je ropstvo – Neznanje je snaga. To je stari Orwellov paradoks koji izopačuje značenje riječi i djela da bi opravdao tiraniju. Proširenje ovog uvrnutog načina razmišljanja je religija “većeg dobra”; ideja da su sva zla opravdana sve dok se ostvaruje “veće dobro”. Ali što je veće dobro? To je ono što tirani kažu da jest; obično sve što im pomaže da steknu više moći. Netko bi pomislio da bi “dobro” koje je “veće” podrazumijevalo više slobode i manje straha, a ne manje slobode i više straha.

Kao dio taktike uklanjanja izbora, tirani često stvaraju lažnu moralnu zagonetku u kojoj se ljudima govori da je njihova sloboda zapravo štetna za druge, stoga im se slobode moraju oduzeti “za veće dobro”. Opet, covid eksperiment medicinske tiranije izgrađen je u potpunosti oko ovog argumenta. Što ako je vaš izbor da ne nosite masku, da ne ostanete zaključani u svojoj kući i da ne uzmete upitno cjepivo koje je naštetilo stotinama ili tisućama drugih? Ne opravdava li to oduzimanje vaših izbora? Ove tvrdnje su, naravno, potpuna fantazija, ali u žaru nacionalne panike ljudi se mogu navesti da povjeruju da je lažni paradoks stvaran.

Opsesivno kompulzivna ekspanzija

Kao što je spomenuto, tirani su obično psihopatske osobnosti, a dio tog načina razmišljanja je nagon prema širenju i proždiranju. Kao ameba koja raste, ili ono stvorenje iz filma ‘The Blob’. Njihova glad za kontrolom nikada nije zadovoljena, oni će uvijek željeti više.

Ljudima će se reći da gube samo jednu slobodu, ili dvije slobode, ili da će im slobode biti ograničene “nakratko”. Ovo je uvijek laž. Jednom kad tirani steknu novu moć, držat će je se opsesivno kao da je kisik bez kojeg bi mogli umrijeti. A onda će tražiti više ovlasti jer ono što imaju nikad nije dovoljno. Jedan moj prijatelj jednom je to ovako opisao:

“Pred tiraninom je gozba kraljevskih razmjera, poput gozbe za Dan zahvalnosti koja se proteže preko njegovog stola. Tiho sjediš bez pristupa stolu, ali u rukama držiš malu koricu kruha. To je sve što imaš i pažljivo to čuvaš jer mora trajati. I iako je trbuh tiranina pun i ima više nego što bi ikad mogao pojesti u životu, jedino o čemu misli je TVOJA mala korica.

Sve o čemu on razmišlja danonoćno je zašto ti imaš tu koricu kad bi trebala biti njegova. Škrguće zubima pjenivši se od očaja zbog tvog oskudnog obroka. Onda jednog dana odluči da neće stati sve dok tvoja korica kruha ne bude u njegovim rukama dok ti gladuješ. Ovo je sad njegova misija u životu – Uzeti tvoju koricu i mrvice i ostaviti te bez ičega. Svaki drugi ishod bio bi nezamisliv.

Ne samo da ti želi ukrasti koricu, već želi vidjeti tvoj očaj dok to čini. Želi da znaš da je pojeo tvoj posljednji obrok i želi vidjeti bol na tvom licu kada je uzme. Zatim želi da se ponašaš kao da ga voliš zbog toga.“

Ovako funkcionira um psihopata. Zašto njihovi mozgovi funkcioniraju na ovaj način? Postoje mnoge teorije, ali nitko ne zna pouzdano. Dokazi sugeriraju da su zapravo rođeni takvi kakvi jesu; bez savjesti i bez protuteže ludilu.

Priča o korici kruha je metafora, ali ilustrira kako psihopatski autoritarci gledaju na različite slobode – One su komadići života koje tirani ne mogu tolerirati da imate u svom posjedu. Izluđuje ih spoznaja da imate taj mali komadić svjetla i radosti u svojim rukama i oni spletkare i vrište, jadikuju i grebu se sve dok ti to ne oduzmu.

Tiraniju se ne može pobijediti ako ju se ne razumije

Biti će ljudi koji će iznijeti uobičajeni ignorantski argument da je sve ovo uzaludno jer se ne bavi “rješenjima”. Postoje mnoga rješenja za autoritarne sustave, o njima pišem više od 16 godina. Možemo cijeli dan govoriti o decentralizaciji i lokalizmu, organizaciji i revoluciji, ali ništa od toga nije važno osim ako ne razumijemo kako naši neprijatelji razmišljaju i taktike koje koriste. Ako ih ne poznajemo, ne možemo ih pobijediti.

Nisu složeni i nisu nužno genijalni, ali su neumoljivi. Podcjenjivanje njihove opsjednutosti kontrolom bilo bi pogubno. Uz to, jedina stvar koju cijene više od moći su vlastiti životi, i dok ti ljudi ne shvate da bi njihovi životi mogli biti cijena njihovih nagona, nikada neće stati. S njima nema rasuđivanja. Nema tu diplomacije ni kompromisa. Sredine nema. Oni će nastaviti uzimati ili će biti ometeni. Poznavanje njihovog načina razmišljanja dovodi nas nekoliko koraka bliže njihovom zaustavljanju.

Izvor.