Plan Viveka Ramaswamyja za okončanje NATO-ruskog posredničkog rata u Ukrajini je pragmatičan

Prihvaćajući nemogućnost da Rusija napusti obostrano korisnu suradnju s Kinom i priznajući da se vjerojatno neće dogoditi ni ukidanje sankcija, ostatak njegovih prijedloga mogao bi tvoriti parametre potencijalnog rusko-američkog dogovora za okončanje njihova posredničkog rata u Ukrajini.

Nato-ruski posrednički rat u Ukrajini kreće se prema pat poziciji od početka godine nakon što je rastuća prednost Moskve u “utrci logistike”/”ratu iscrpljivanja” osigurala da neće biti poražena. Međutim, malo je vjerojatno da će i NATO biti poražen, jer će vjerojatno izravno intervenirati – bilo u cjelini ili putem Poljske–pod vodstvom misije koja se povlači u Uniju putem članka 5. – kako bi zamrznuo Liniju kontakta u slučaju da Rusija postigne napredak i zaprijeti da će pomesti Ukrajinu.

Spektakularan neuspjeh protuofenzive i naknadno opaka igra okrivljavanja između SAD-a i Ukrajine snažno sugeriraju da će se razgovori s Rusijom nastaviti do kraja godine zbog zamrzavanja sukoba. Prije nego što se to dogodi, ovi ratni saveznici bjesomučno pokušavaju uvjeriti svoje ljude da je onaj drugi odgovoran za ovaj debakl, istodobno s formuliranjem atraktivne postkonfliktne vizije budućnosti. Prvome služi njihova opaka igra okrivljavanja, dok će o drugome sada biti riječi.

Republikanski predsjednički kandidat Vivek Ramaswamy, koji je sada treći nakon pobjede u prošlotjednoj debati i ranije je privukao ogromnu medijsku pozornost zbog svoje otvorenosti o osjetljivim pitanjima, upravo je objavio svoju “Održivu doktrinu realizma i oživljavanja” u članku za The American Conservative. Od značaja za ovaj članak je njegov plan za okončanje NATO-ruskog posredničkog rata. Liberalno–globalistički kreatori politike i njihovi medijski saveznici reagirali su bijesno, a nije teško shvatiti zašto.

Ramaswamy opisuje sukob kao “rat bez pobjede” koji je nepotrebno iscrpio zapadne zalihe u korist Kine. S ciljem učinkovitijeg obuzdavanja Narodne Republike u azijsko-pacifičkoj regiji, on stoga predlaže da se SAD što prije izvuče iz posredničkog rata s Rusijom. U tu svrhu predlaže priznavanje nove temeljne stvarnosti u istočnoj Europi, okončanje širenja NATO-a, odbijanje prijama Ukrajine u Uniju, ukidanje sankcija i preuzimanje tereta za vlastitu sigurnost Europe.

Eksplicitni cilj je “natjerati Putina da odbaci Xija”, i zato kaže da je quid pro quo “izlazak Rusije iz vojnog saveza s Kinom”. Ramaswamy je uvjeren da će njegov plan “uzdignuti Rusiju kao stratešku kontrolu kineskih planova u istočnoj Aziji” ako se provede u praksi, ali problem je što ne postoji takav “vojni savez” između njih dvoje. Štoviše, nerealno je zamisliti da će SAD “natjerati Putina da odbaci Xija” budući da su oni dobri prijatelji, a njihove zemlje strateški partneri.

Nakon što smo to pojasnili, ovaj plan ima svoje prednosti. S ruske strane, to osigurava objektivne nacionalne sigurnosne interese te zemlje i daje joj priliku da se osloni na EU za preventivno sprječavanje potencijalno nerazmjerne ekonomske ovisnosti o Kini nakon ukidanja sankcija. Na domaćem frontu, Ramaswamyjev plan privlači pragmatičnu političku frakciju čiji je utjecaj u porastu kao što dokazuje uspjeh njihove politike prema Indiji tijekom ljeta koja je ovdje detaljno opisana.

Tajming nije mogao biti bolji. SAD traži način “spašavanja obraza” za nastavak mirovnih pregovora kao što je prethodno objašnjeno, a rastući utjecaj pragmatičnih političara mogao bi dovesti do toga da odbace prigovore liberalno-globalističkih primjedbi na ovo, iako bi ga njihovi suparnici i dalje mogli pokušati sabotirati. Ogromna medijska pozornost koju je Ramaswamy već privukao, a da ne spominjemo ono što sada dobiva kao rezultat svog prijedloga, mogla bi preoblikovati nacionalni diskurs o završnici proxy rata.

Amerikanci postaju umorni od ovog sukoba, ali nitko do sada još nije artikulirao atraktivnu postkonfliktnu viziju budućnosti. Bez obzira na Ramaswamyjevu političku budućnost, njegov plan služi za poticanje šireg razgovora na svim razinama o pragmatičnosti kompromisa s Rusijom kako bi se SAD oslobodio za učinkovitije obuzdavanje Kine u azijsko-pacifičkom području. To zauzvrat može olakšati nastavak pregovora s Rusijom, osobito ako ohrabri pragmatične američke političare.

Opaka igra okrivljavanja između SAD-a i Ukrajine oko neuspjeha protuofenzive dovodi do neizbježne igre o tome tko je odgovoran za gubitak ovog posredničkog rata, a sve to prethodi američkoj formulaciji atraktivne postkonfliktne vizije budućnosti za svoje ljude i kreatore politike. Prva dinamika neprestano se pojačava i iz dana u dan generira sve više naslovnica, dok se druga također trenutno odvija, ali uglavnom u tišini, a upravo toj dinamici doprinosi Ramaswamyjev plan.

Prihvaćajući nemogućnost da Rusija napusti obostrano korisnu suradnju s Kinom i priznajući da se vjerojatno neće dogoditi ni ukidanje sankcija, ostatak njegovih prijedloga mogao bi tvoriti parametre potencijalnog rusko-američkog dogovora za okončanje njihova posredničkog rata u Ukrajini. Ta bivša sovjetska republika ne bi ušla u NATO, niti bi se taj blok dalje širio, a Zapad bi de facto priznao nove kopnene realnosti u istočnoj Europi dok EU nosi teret svoje sigurnosti.

Rusija bi očito morala pristati i na neke regionalne kompromise u tom scenariju, kao što je privilegirani postkonfliktni odnos Ukrajine s NATO-om i čvrsta sigurnosna jamstva koja će anglo-američka osovina vjerojatno pružiti, ali oni bi mogli biti prihvatljivi ako su njezini drugi interesi uvaženi. Ako postoji ikakav pokret u ovom smjeru, onda to ne bi trebalo zlonamjerno prikazati kao Rusiju koja se urotila kako bi SAD-u omogućila obuzdavanje Kine, već ga treba promatrati kao ono što doista jest: Rusija stavlja svoje interese na prvo mjesto.

Izvor.