Još jedan eminentni znanstvenik ne slaže se s 'ustaljenom' spoznajom o klimi

S obzirom na to koliko je znanstvenog rada obavljeno na kaotičnim vremenskim i klimatskim obrascima od Drugog svjetskog rata, moglo bi biti iznenađenje da je najbolje što ‘ustaljena’ znanost može smisliti da objasni sve nedavne promjene to da se sve svodi na ljude koji dodaju male količine plina u tragovima u atmosferu spaljivanjem prethodno izdvojenog biljnog materijala. Ali koliko je ta hipoteza uvjerljiva? Ne baš, kaže dr. Stuart Harris, umirovljeni profesor geografije na Sveučilištu u Calgaryju, u nedavno objavljenom opsežnom pregledu klime. O odnosu ugljičnog dioksida i atmosferske temperature zraka naširoko se raspravlja već 50 godina, piše autor, i dokazi s 24 lokacije pokazuju da se čini da zagrijavanje tijekom trenutne deglacijacije prethodi povećanju koncentracije CO₂.

Kako sve implikacije za Net Zero počinju postajati očite, sve je jasnije da je krivac za sve klimatske promjene ljudski uzrokovan CO₂, kao što navodi Međuvladin panel o klimatskim promjenama pod pokroviteljstvom UN-a, politički konstrukt koji će obogatiti globalne elite i osiromašiti obične ljude diljem svijeta. Prema Harrisovom mišljenju, Zemljinu klimu pokreću neravnomjerno sunčevo zagrijavanje površine i kretanje viška topline u tropima prema hladnijim polarnim područjima, prvenstveno preko oceanskih struja, modificiranih kretanjem zračnih masa. Profesor emeritus Richard Lindzen također tvrdi da većinu vremenskih i dugoročnih klimatskih promjena uzrokuje izmjena topline diljem planeta. Po njegovom mišljenju, udvostručenje C0₂ sa sadašnje razine dovelo bi do samo 2% poremećaja u ovom ogromnom proračunu energije.

Uvriježena znanost o klimi, naravno, oslanja se na široku lepezu ‘atribucija’ i prognoza iz računalnih modela. Ova gomila lažnih i/ili obmanjujućih tvrdnji često se naziva ‘neospornim dokazima’ da smo usred ‘klimatske krize’, napominje Lindzen. “Bez ovih tvrdnji, moglo bi se opravdano postaviti pitanje postoje li uopće dokazi “, kaže on.

Različite promjene u nedavnim temperaturama na cijelom planetu – više na Arktiku, mnogo niže na Antarktici, s istočnom Kinom i Njemačkom pokazuju da “nema očitog zagrijavanja” – podižu uzbunu u vezi s hipotezom o antropogenim klimatskim promjenama. Harris primjećuje da je atmosferski CO₂ prisutan u iznimno malim količinama i ima uzak pojas valnih duljina za apsorpciju topline. Ne može se nikako natjecati, nastavlja on, s mnogo većim sunčevim zračenjem koje dopire do površine Zemlje. Plin se uglavnom zadržava u nižim slojevima atmosfere gravitacijom, a modeli koji pretpostavljaju da se diže u vanjski dio su nerealni. “Voda, u svim svojim fazama, puno je moćniji agens za prijenos topline diljem svijeta”, primjećuje.

Mnogi znanstvenici prilažu veliki trud pokušaju razumijevanja dugoročnih promjena u klimi proučavanjem Milankovićevih ciklusa i ekscentričnosti Zemljine orbite oko Sunca. Ciklusi određuju koliko sunčeve topline i energije Zemlja prima i na koja područja pada. Postoji niz ovih ciklusa u različitim vremenskim razdobljima. Harris izvješćuje da je 23.000-godišnji Milankovićev ciklus počeo smanjivati zimsku toplinu koja dolazi do površine na srednjim geografskim širinama sjeverne hemisfere. To rezultira “ekstremnim” zimskim vremenskim uvjetima i visokim ljetnim temperaturama, a navodno najavljuje početak sljedeće glacijacije. Harrisov rad izvrstan je sažetak mnogih prirodnih utjecaja koji utječu na klimu. Dan je kratak pregled nekih od Milankovićevih klimatskih promjena koje se mogu očekivati u zapadnoj Kanadi – tijekom sljedećih 11 500 godina.

Haris napominje da bi niske razine CO₂ u atmosferi tijekom hladnijih događaja mogle dovesti do toga da premalo ovog plina bude dostupno za podržavanje fotosinteze u biljkama, “što bi rezultiralo istrebljenjem većine života na Zemlji kakvog poznajemo”. Kao što je izvijestio Daily Skeptic, Zemlja izlazi iz razdoblja denudacije CO₂ u kojem su razine bile tako niske od svih zabilježenih u 600 milijuna godina paleo zapisa. Nedokazana hipoteza o tome da ljudi zagrijavaju klimu – nakon 50 godina, niti jedan rad još ne daje vjerodostojan dokaz – pada na frontu promatranja s količinama CO₂ do 15 puta većim u prošlosti. U povijesnim ili paleo zapisima ne može se vidjeti očita veza između plina i temperature.

Jedan od mogućih razloga zašto ove veze nema je hipoteza o ‘zasićenju’ – također spomenuta u prošlim člancima Daily Skeptica. Kako primjećuje profesor Harris, CO₂ zadržava toplinu samo unutar uskog pojasa infracrvenog spektra. Postoji rasprava o razini na kojoj se postiže vršna apsorpcija, ali neki znanstvenici kažu da se zagrijavanje uglavnom odvija oko koncentracije od 300 dijelova na milijun (ppm), oko 100 ppm ispod trenutne atmosferske razine. Iznad 300 ppm, čini se da zagrijavanje CO₂ pada niz logaritamsku liticu.

Nažalost, prilika za goleme financijske subvencije za prodaju inferiornih zelenih tehnologija koje malo ljudi želi malo je manja prema hipotezi zasićenja atmosferskog zagrijavanja stakleničkih plinova.