Skrivena istina o ratu u Ukrajini

Važni su kulturni i povijesni elementi koji određuju odnose Rusije i Ukrajine. Dvije zemlje imaju dugu, raznoliku i događajima bogatu zajedničku povijest.

To bi bilo bitno da je kriza koju danas doživljavamo ukorijenjena u povijesti. Međutim, to je proizvod sadašnjosti. Rat koji danas vidimo ne dolazi od naših pradjedova, naših baka ili djedova, pa čak ni od naših roditelja. Dolazi od nas. Mi smo stvorili ovu krizu. Mi smo kreirali svaki komad i svaki mehanizam. Samo smo iskoristili postojeću dinamiku i iskoristili Ukrajinu da zadovoljimo stari san: da pokušamo srušiti Rusiju. Djedovi Chrystie Freeland, Antonyja Blinkena, Victorije Nuland i Olafa Scholza imali su taj san; to smo shvatili.

Način na koji razumijemo krize određuje način na koji ih rješavamo. Varanje činjenicama vodi u katastrofu. To je ono što se događa u Ukrajini. U ovom slučaju broj problema je toliko ogroman da o njima nećemo moći ovdje raspravljati. Dopustite mi da se fokusiram samo na neke od njih.

Je li James Baker obećao Mihailu Gorbačovu 1990. da će ograničiti širenje NATO-a prema istoku?

Godine 2021. glavni tajnik NATO- a Jens Stoltenberg izjavio je da “nikada nije bilo obećanja da se NATO neće širiti prema istoku nakon pada Berlinskog zida”. Ova tvrdnja i dalje je široko rasprostranjena među samoproglašenim stručnjacima za Rusiju, koji objašnjavaju da nije bilo obećanja jer nije bilo ugovora ili pisanog sporazuma. Ovaj argument je pomalo pojednostavljen i lažan.

Istina je da ne postoje ugovori ili odluke Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) koji utjelovljuju takva obećanja. Ali to ne znači da nisu formulirane, niti da su formulirane ležerno!

Danas imamo osjećaj da SSSR, nakon što je izgubio Hladni rat, nije imao utjecaja na europska sigurnosna kretanja. Ovo nije istina. Kao pobjednik Drugog svjetskog rata, SSSR je de jure imao pravo veta na ponovno ujedinjenje Njemačke. Drugim riječima, zapadne su zemlje morale dobiti njegovu suglasnost, u zamjenu za koju je Gorbačov tražio obvezu na neširenje NATO-a. Ne treba zaboraviti da je 1990. godine SSSR još uvijek postojao i još nije bilo govora o njegovom raspadu, što će pokazati referendum u ožujku 1991. godine. Sovjetski Savez stoga nije bio u slaboj poziciji i mogao je spriječiti ponovno ujedinjenje.

To je potvrdio Hans-Dietrich Genscher, njemački ministar vanjskih poslova, u Tutzingu (Bavarska) 31. siječnja 1990., kako je izvijestilo u depeši američkog veleposlanstva u Bonnu:

Genscher je, međutim, upozorio da bi bilo kakav pokušaj širenja [NATO-ovog] vojnog dosega na teritorij Njemačke Demokratske Republike (DDR) blokirao ponovno ujedinjenje Njemačke.

Ponovno ujedinjenje Njemačke imalo je dvije velike posljedice za SSSR: povlačenje Grupe sovjetskih snaga u Njemačkoj (GSFG), najmoćnijeg i najsuvremenijeg kontingenta izvan njezina teritorija, i nestanak značajnog dijela njezinih zaštitnih “glacisa”. Drugim riječima, svaki potez bio bi nauštrb njegove sigurnosti. Zbog toga je Genscher izjavio:

…Promjene u istočnoj Europi i proces ujedinjenja Njemačke ne bi trebali “potkopavati sovjetske sigurnosne interese”. Stoga bi NATO trebao isključiti “širenje svog teritorija na istok, odnosno približavanje sovjetskim granicama”.

U ovoj fazi još uvijek je na snazi ​​bio Varšavski pakt, a doktrina NATO-a je bila nepromijenjena. Stoga je Mihail Gorbačov vrlo brzo izrazio svoju legitimnu zabrinutost za nacionalnu sigurnost SSSR-a. Upravo je to nagnalo Jamesa Bakera, američkog državnog tajnika, da odmah s njim započne razgovore. 9. veljače 1990., kako bi umirio Gorbačovljevu zabrinutost, Baker je izjavio:

Ne samo za Sovjetski Savez, već i za druge europske zemlje, važno je imati jamstva da se, ako Sjedinjene Države zadrže svoju prisutnost u Njemačkoj u okviru NATO-a, niti jedan pedalj sadašnje vojne jurisdikcije NATO-a neće proširiti prema istoku.

Obećanja su tako data jednostavno zato što Zapad nije imao alternative, dobiti odobrenje SSSR-a; a bez obećanja Njemačka se ne bi ponovno ujedinila. Gorbačov je prihvatio ponovno ujedinjenje Njemačke samo zato što je dobio jamstva od predsjednika Georgea HW Busha i Jamesa Bakera, kancelara Helmuta Kohla i njegovog ministra vanjskih poslova Hans-Dietricha Genschera, britanske premijerke Margaret Thatcher, njezinog nasljednika Johna Majora i njihovog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda, predsjednika Françoisa Mitterranda, ali i od direktora CIA-e Roberta Gatesa i Manfreda Wörnera, tadašnjeg glavnog tajnika NATO-a.

Tako je 17. svibnja 1990., u govoru u Bruxellesu, Manfred Wörner, glavni tajnik NATO-a, izjavio:

Činjenica da smo spremni ne rasporediti NATO vojsku izvan njemačkog teritorija daje Sovjetskom Savezu čvrsto jamstvo sigurnosti.

U veljači 2022. u njemačkom časopisu Der Spiegel Joshua Shifrinson, američki politički analitičar, otkrio je deklasificirani TAJNI dokument od 6. ožujka 1991., napisan nakon sastanka političkih direktora ministarstava vanjskih poslova Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuskoj i Njemačkoj. Prenosi riječi njemačkog predstavnika Jürgena Chroboga:

Jasno smo stavili do znanja u pregovorima 2+4 da nećemo širiti NATO dalje od Elbe. Stoga Poljskoj i ostalima ne možemo ponuditi članstvo u NATO-u.

Predstavnici ostalih zemalja također su prihvatili ideju da se ostalim istočnoeuropskim zemljama ne ponudi članstvo u NATO-u.
Dakle, pisani zapis ili ne, postojao je “dogovor”, jednostavno zato što je “dogovor” bio neizbježan. Sada, u međunarodnom pravu, “obećanje” je valjani jednostrani akt koji se mora poštivati ​​(“promissio est servanda“). Oni koji to danas niječu jednostavno su pojedinci koji ne znaju vrijednost date riječi.

Je li Vladimir Putin zanemario Budimpeštanski memorandum (1994.)

U veljači 2022. na Münchenskom sigurnosnom forumu Volodymyr Zelensky se pozvao na Budimpeštanski memorandum iz 1994. i zaprijetio da će ponovno postati nuklearna sila. No, teško da će Ukrajina ponovno postati nuklearna sila, niti će joj nuklearne sile to dopustiti. Zelenski i Putin to znaju. Zapravo, Zelenski ne koristi ovaj memorandum da bi dobio nuklearno oružje, već da bi vratio Krim, budući da Ukrajinci rusku aneksiju Krima vide kao kršenje ovog sporazuma. Uglavnom, Zelenski pokušava zapadne zemlje držati kao taoce. Da bismo to shvatili, moramo se vratiti na događaje i činjenice koje naši povjesničari oportunistički “zaboravljaju”.

Dana 20. siječnja 1991., prije neovisnosti Ukrajine, Krimljani su pozvani da referendumom izaberu između dvije opcije: ostati s Kijevom ili se vratiti na stanje prije 1954. i biti pod upravom Moskve. Pitanje postavljeno na glasačkom listiću bilo je:

Jeste li za obnovu Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike Krim kao subjekta Sovjetskog Saveza i članice Saveznog ugovora?

Ovo je bio prvi referendum o autonomiji u SSSR-u, a 93,6% Krimljana pristalo je na pripajanje Moskvi. Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Krim (ASSR Krim), ukinuta 1945., ponovno je uspostavljena 12. veljače 1991. od strane Vrhovnog sovjeta Ukrajinskog SSR-a. Moskva je 17. ožujka organizirala referendum za ostanak Sovjetskog Saveza [referendumom se pitalo hoće li se odobriti novi Savezni ugovor između republika], koji bi Ukrajina prihvatila, čime je neizravno potvrđena odluka Krimljana. U ovoj fazi Krim je bio pod kontrolom Moskve, a ne Kijeva, dok Ukrajina još nije bila neovisna. Budući da je Ukrajina organizirala vlastiti referendum za neovisnost, sudjelovanje Krimljana ostalo je slabo jer se više nisu osjećali zabrinutima.

Ukrajina je postala neovisna šest mjeseci nakon Krima, a nakon što je potonji proglasio svoj suverenitet 4. rujna. 26. veljače 1992. Krimski parlament proglasio je “Republiku Krim” uz suglasnost ukrajinske vlade, koja joj je dodijelila status samoupravna republika. 5. svibnja 1992. Krim je proglasio svoju neovisnost i usvojio Ustav. Grad Sevastopolj, kojim je u komunističkom sustavu izravno upravljala Moskva, imao je sličnu situaciju, budući da ga je Ukrajina 1991. integrirala izvan svake legalnosti. Sljedeće godine obilježilo je natezanje konopa između Simferopolja i Kijeva koji je Krim želio zadržati pod svojom kontrolom.

Ukrajina se 1994. potpisivanjem Budimpeštanskog memoranduma odrekla nuklearnog oružja bivšeg SSSR-a koje je ostalo na njezinu teritoriju, u zamjenu za “svoju sigurnost, neovisnost i teritorijalni integritet”. U ovoj fazi Krim je smatrao da — de jure — više nije dio Ukrajine i stoga ga se ovaj ugovor ne tiče. Sa svoje strane, vlada u Kijevu se osjećala ojačanom memorandumom. Zbog toga je 17. ožujka 1995. nasilno ukinula Ustav Krima. Poslala je svoje specijalne snage da svrgnu Jurija Mečkova, predsjednika Krima, i de facto anektirala Republiku Krim, čime je izazvala narodne demonstracije za pripajanje Krima Rusiji. Događaj o kojem zapadni mediji jedva izvještavaju.

Krimom se tada upravljalo na autoritaran način predsjedničkim dekretima iz Kijeva. Ova situacija navela je krimski parlament da formulira novi ustav u listopadu 1995., kojim je ponovno uspostavljena Autonomna Republika Krim. Ovaj novi ustav ratificirao je Krimski parlament 21. listopada 1998., a potvrdio ga je ukrajinski parlament 23. prosinca 1998. Ovi događaji i zabrinutost ruskojezične manjine doveli su do Ugovora o prijateljstvu između Ukrajine i Rusije 31. svibnja 1997. U ugovoru je Ukrajina uključila načelo nepovredivosti granica, u zamjenu – a to je vrlo važno – za jamstvo “zaštite etničke, kulturne, jezične i vjerske izvornosti nacionalnih manjina na njihovom teritoriju”.

23. veljače 2014. ne samo da su nove vlasti u Kijevu proizašle iz državnog udara koji definitivno nije imao ustavnu osnovu i nije bio izabran; ali, ukidanjem Kivalov-Kolesnichenkovog zakona o službenim jezicima iz 2012., više nisu poštovali ovo jamstvo ugovora iz 1997. godine. Krimljani su stoga izašli na ulice tražeći “povratak” Rusiji koji su dobili prije 30 godina.

Dana 4. ožujka, tijekom njegove press konferencije o situaciji u Ukrajini, novinar je upitao Vladimira Putina: “Kako vidite budućnost Krima? Razmatrate li mogućnost da se pridruži Rusiji? on je odgovorio:

Ne, ne uzimamo u obzir. Općenito, smatram da samo stanovnici određene zemlje koji su slobodni i sigurni mogu i trebaju odrediti svoju budućnost. Ako je to pravo dato Albancima na Kosovu, ako je to omogućeno u mnogim dijelovima svijeta, onda nitko ne isključuje pravo naroda na samoopredjeljenje, koje je, koliko znam, propisano u nekoliko dokumenata UN-a. Međutim, ni na koji način nećemo provocirati takvu odluku i nećemo hraniti takve osjećaje.

Parlament Krima je 6. ožujka odlučio održati narodni referendum kako bi se odlučilo između ostanka u Ukrajini ili zahtjeva za pripajanje Moskvi. Upravo nakon ovog glasanja krimske su vlasti od Moskve zatražile privrženost Rusiji.

Ovim referendumom Krim je samo vratio status koji je zakonski stekao neposredno prije osamostaljenja Ukrajine. To objašnjava zašto je obnovila svoj zahtjev da se priključi Moskvi, kao u siječnju 1991.
Štoviše, sporazum o statusu snaga (SOFA) između Ukrajine i Rusije za stacioniranje trupa na Krimu i u Sevastopolju obnovljen je 2010. i trajao je do 2042. Rusija stoga nije imala poseban razlog zahtijevati ovaj teritorij. Stanovništvo Krima, koje se opravdano osjećalo izdanim od strane vlade u Kijevu, iskoristilo je priliku da zatraži svoja prava.

Dana 19. veljače 2022. Anka Feldhusen, njemačka veleposlanica u Kijevu, “bacila je ključ” izjavom na televizijskom kanalu Ukrajina 24 da Budimpeštanski memorandum nije pravno obvezujući. Inače, to je i američko stajalište, što pokazuje i izjava na web stranici američkog veleposlanstva u Minsku.

Cijeli zapadni narativ o “aneksiji” Krima temelji se na ponovnom pisanju povijesti i zamagljivanju referenduma iz 1991. koji je postojao i bio je savršeno valjan. Budimpeštanski memorandum iz 1994. i dalje se opširno citira od veljače 2022., ali zapadni narativ jednostavno ignorira Ugovor o prijateljstvu iz 1997. koji je razlog nezadovoljstva ukrajinskih građana koji govore ruski.

Je li ukrajinska vlada legitimna?

Rusi još uvijek vide promjenu režima koja se dogodila 2014. kao nelegitimnu, jer nije učinjena kroz ustavni proces i bez ikakve podrške velikog dijela ukrajinskog stanovništva.

Revolucija Majdana može se raščlaniti na nekoliko sekvenci, s različitim akterima. Danas, oni koji su vođeni mržnjom prema Rusiji pokušavaju spojiti ove različite nizove u jedan jedini “demokratski impuls”: način da se potvrde zločini koje su počinili Ukrajina i njeni neonacistički fanatici.

Najprije se na ulicama okupilo stanovništvo Kijeva, razočarano odlukom vlade da odgodi potpisivanje ugovora s EU. Promjena režima nije bila u zraku. Ovo je bio jednostavan izraz nezadovoljstva.

Suprotno onome što Zapad tvrdi, Ukrajina je tada bila duboko podijeljena po pitanju približavanja Europi. Istraživanje koje je u studenom 2013. proveo Kijevski međunarodni institut za sociologiju (KIIS) pokazuje da je podijeljeno gotovo točno “50/50” između onih koji su za sporazum s Europskom unijom i onih koji su za carinsku uniju s Rusijom. Na jugu i istoku Ukrajine industrija je bila snažno povezana s Rusijom, a radnici su se bojali da bi im sporazum koji isključuje Rusiju ubio posao. To je ono što bi se na kraju i dogodilo. Zapravo, već u ovoj fazi cilj je bio pokušati izolirati Rusiju.

U Washington Postu, Henry Kissinger, savjetnik Richarda Nixona za nacionalnu sigurnost, primijetio je da je Europska unija “pomogla pretvoriti pregovore u krizu”.

Ono što se kasnije dogodilo uključivalo je ultranacionalističke i neonacističke skupine koje su dolazile iz zapadnog dijela zemlje. Izbilo je nasilje i vlada se povukla nakon potpisivanja sporazuma s izgrednicima za nove izbore. Ali ovo se brzo zaboravilo.

Bio je to ni manje ni više nego državni udar, koji su predvodile Sjedinjene Države uz potporu Europske unije, a izveden je bez ikakve pravne osnove, protiv vlade čiji je izbor OESS okvalificirao kao “transparentan i pošten” i nakon što je “ponudila impresivnu demonstraciju demokracije”. U prosincu 2014. George Friedman, predsjednik američke geopolitičke obavještajne platforme STRATFOR, rekao je u intervjuu:

Rusija definira događaj koji se dogodio početkom ove godine [u veljači 2014.] kao državni udar koji su organizirale SAD. I zapravo, bio je to najočitiji [puč] u povijesti.

Za razliku od europskih promatrača, Atlantsko vijeće, unatoč tome što je snažno podržavalo NATO, brzo je uočilo da su Maidan revoluciju preoteli određeni oligarsi i ultra-nacionalisti. Napomenulo je da reforme koje je obećala Ukrajina nisu provedene te da su se zapadni mediji držali nekritičkog “crno-bijelog” narativa.
Telefonski razgovor Victorie Nuland, tadašnje pomoćnice državnog tajnika za Europu i Euroaziju, i Geoffreyja Pyatta, američkog veleposlanika u Kijevu, koji je otkrio BBC, pokazuje da su Amerikanci sami birali članove buduće ukrajinske vlade, u prkos i usprkos Ukrajinaca i Europljana. Ovaj razgovor, koji je postao poznat zahvaljujući čuvenom Nulandinom “Jebeš EU!”

Ukrajinski narod nije jednoglasno podržao državni udar, ni sadržajno ni formalno. Bilo je to djelo manjine ultranacionalista iz zapadne Ukrajine (Galicije), koji nisu predstavljali cijeli ukrajinski narod. Njihov prvi zakonodavni akt, 23. veljače 2014., bio je ukinuti Kivalov-Kolesnichenkov zakon iz 2012., kojim je ruski jezik uspostavljen kao službeni jezik zajedno s ukrajinskim. To je ono što je potaknulo ruskojezično stanovništvo da započne masovne prosvjede u južnom dijelu zemlje, protiv vlasti koju nisu izabrali.

U srpnju 2019. Međunarodna krizna skupina (koju financira nekoliko europskih zemalja i Zaklada Otvoreno društvo), primijetila je:

Sukob u istočnoj Ukrajini započeo je kao narodni pokret. […]
Prosvjede su organizirali lokalni građani koji tvrde da predstavljaju ruskojezičnu većinu u regiji. Bili su zabrinuti i zbog političkih i gospodarskih posljedica nove vlade u Kijevu i zbog mjera koje je ta vlada kasnije napustila za sprječavanje službene uporabe ruskog jezika u cijeloj zemlji [“Pobunjenici bez razloga: ruski opunomoćenici u istočnoj Ukrajini,” International Krizna skupina, Izvješće za Europu br. 254, 16. srpnja 2019., str. 2].

Napori Zapada da legitimizira ovaj krajnje desni udar u Kijevu doveli su do skrivanja oporbe u južnom dijelu zemlje. Kako bi se ova revolucija predstavila kao demokratska, prava “ruka Zapada” je vješto maskirana imaginarnom “rukom Rusije”. Tako je stvoren mit o ruskoj vojnoj intervenciji. Tvrdnje o ruskoj vojnoj prisutnosti definitivno su bile lažne, a šef ukrajinske sigurnosne službe (SBU) priznao je 2015. da nema ruskih jedinica u Donbasu.

Da stvari budu još gore, Ukrajina nije stekla legitimitet načinom na koji se nosila s pobunom. U 2014.-2015., uz loše savjete vojske NATO-a, Ukrajina je povela rat koji je mogao dovesti samo do njezinog poraza: smatrala je stanovništvo Donbasa i Krima neprijateljskim stranim silama i nije pokušala osvojiti “srca i umove” autonomaša. Umjesto toga, njegova je strategija bila još više kazniti ljude. Bankovne usluge su prekinute, gospodarski odnosi s autonomnim regijama su jednostavno prekinuti, a Krim više nije dobivao pitku vodu.

To je razlog zašto ima toliko civilnih žrtava u Donbasu i zašto rusko stanovništvo i danas većinom stoji iza svoje vlade. 14.000 žrtava sukoba obično se pripisuje “ruskim osvajačima” i takozvanim “separatistima”. Međutim, prema Ujedinjenim narodima—više od 80% civilnih žrtava rezultat je ukrajinskog granatiranja. Kao što vidimo, ukrajinska vlada masakrira vlastiti narod uz pomoć, financiranje i savjete vojske NATO-a, zemalja Europske unije, koja brani svoje vrijednosti.

U svibnju 2014. nasilno gušenje prosvjeda potaknulo je stanovništvo nekih područja regija Donjeck i Lugansk u Ukrajini da održe referendume za samoopredjeljenje u Narodnoj Republici Donjeck (odobreno od 89%) i u Narodnoj Republici Lugansk (odobreno od 96%). Iako ih zapadni mediji stalno nazivaju referendumima o “neovisnosti”, oni su referendumi o “samoodređenju” ili “autonomiji” (samostoâtelʹnostʹ). Sve do veljače 2022. naši su mediji uporno govorili o “separatistima” i “separatističkim republikama”. U stvarnosti, kao što je navedeno u Minskom sporazumu, te samoproglašene republike nisu tražile “neovisnost”, već “autonomiju” unutar Ukrajine, uz mogućnost korištenja vlastitog jezika i vlastitih običaja.

Je li NATO obrambeni savez?

Obrazloženje NATO-a je dovesti europske saveznike pod američki nuklearni kišobran. Zamišljen je kao obrambeni savez, iako američki dokumenti s kojih je nedavno skinuta oznaka tajnosti pokazuju da Sovjeti očito nisu imali namjeru napasti Zapad.

Za Ruse, pitanje je li NATO ofenzivan ili defanzivan nije bitno. Da bismo razumjeli Putinovo gledište, moramo uzeti u obzir dvije stvari koje zapadni komentatori obično zanemaruju: širenje NATO-a prema Istoku i postepeno napuštanje normativnog okvira međunarodne sigurnosti od strane SAD-a.

Zapravo, sve dok SAD nisu postavljale projektile u blizini svojih granica, Rusija se nije toliko zamarala proširenjem NATO-a. Rusija je sama razmatrala podnošenje zahtjeva za članstvo. Ali problemi su se pojavili 2001. godine, kada je George W. Bush odlučio jednostrano se povući iz ABM sporazuma i rasporediti antibalističke projektile (ABM) u istočnoj Europi. Ugovor o ABM-u trebao je ograničiti uporabu obrambenih projektila, s obrazloženjem održavanja učinka odvraćanja međusobnog uništenja dopuštanjem zaštite tijela koja donose odluke balističkim štitom (kako bi se očuvao pregovarački kapacitet). Stoga je ograničio raspoređivanje protubalističkih projektila na određene specifične zone (osobito oko Washingtona DC i Moskve) i zabranio ga izvan nacionalnih teritorija.

Od tada su se Sjedinjene Države postupno povukle iz svih sporazuma o kontroli naoružanja uspostavljenih tijekom Hladnog rata: Ugovora o ABM-u (2002.), Ugovora o otvorenom nebu (2018.) i Ugovora o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) (2019.).

Donald Trump je 2019. opravdao svoje povlačenje iz Ugovora INF navodnim kršenjima od strane ruske strane. No, kako primjećuje Stockholmski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI), Amerikanci nikada nisu pružili dokaze o tim kršenjima. Zapravo, SAD su jednostavno pokušavale izaći iz sporazuma kako bi instalirale svoje raketne sustave AEGIS u Poljskoj i Rumunjskoj. Prema američkoj administraciji, ti su sustavi službeno namijenjeni presretanju iranskih balističkih projektila. Ali postoje dva problema koji jasno bacaju sumnju na dobru vjeru Amerikanaca:

• Prvi je da nema naznaka da Iranci razvijaju takve projektile, kao što je Michael Ellemann iz Lockheed-Martina izjavio pred odborom američkog Senata.
• Drugi je da ovi sustavi koriste lansere Mk41, koji se mogu koristiti za lansiranje ili protubalističkih projektila ili nuklearnih projektila. Nalazište Radzikowo u Poljskoj udaljeno je 800 km od ruske granice i 1300 km od Moskve.

Administracije Busha i Trumpa rekle su da su sustavi raspoređeni u Europi isključivo obrambeni. Međutim, čak i ako je teoretski istinito, to je tehnički i strateški pogrešno. Jer sumnja, koja im je omogućila instaliranje, ista je sumnja koju su Rusi mogli legitimno imati u slučaju sukoba. Ova prisutnost u neposrednoj blizini ruskog nacionalnog teritorija doista može dovesti do nuklearnog sukoba. Jer u slučaju sukoba, ne bi bilo moguće točno znati prirodu projektila učitanih u sustave – trebaju li Rusi stoga čekati eksplozije prije nego što reagiraju? Zapravo, znamo odgovor: bez vremena za rano upozoravanje, Rusi praktički ne bi imali vremena utvrditi prirodu ispaljenog projektila i stoga bi bili prisiljeni odgovoriti preventivno nuklearnim napadom.

Ne samo da Vladimir Putin to vidi kao rizik za rusku sigurnost, već napominje i da Sjedinjene Države sve više zanemaruju međunarodno pravo kako bi vodile jednostranu politiku. Zato Vladimir Putin kaže da bi europske zemlje mogle biti uvučene u nuklearni sukob, a da to ne žele. To je bila bit njegova govora u Münchenu 2007., a s istim je argumentom došao početkom 2022., kad je Emmanuel Macron otišao u Moskvu u veljači.

Finska i Švedska u NATO-u — dobra ideja?

Budućnost će pokazati je li odluka Švedske i Finske da podnese zahtjev za članstvo u NATO-u bila mudra ideja. Vjerojatno su precijenili vrijednost nuklearne zaštite koju nudi NATO. Zapravo, vrlo je malo vjerojatno da će SAD žrtvovati svoje nacionalno tlo napadajući rusko tlo za dobrobit Švedske ili Finske. Vjerojatnije je da će, ako SAD angažira nuklearno oružje, to biti primarno na europskom tlu i samo u krajnjem slučaju na ruskom teritoriju, kako bi sačuvao vlastiti teritorij od nuklearnog protuudara.

Nadalje, ove dvije zemlje, koje su zadovoljile kriterije neutralnosti koje bi Rusija željela za svoje izravne susjede, namjerno su se stavile na ruski nuklearni nišan. Za Rusiju glavna prijetnja dolazi sa srednjoeuropskog ratišta. Drugim riječima, u slučaju hipotetskog sukoba u Europi, ruske snage bile bi angažirane primarno u srednjoj Europi i mogle bi koristiti svoje nuklearne vojske na kazalištu za “flankove” svojih operacija udaranjem na nordijske zemlje, bez gotovo ikakvog rizika od nuklearnog odgovora SAD-a.

Je li bilo nemoguće napustiti Varšavski pakt?

Varšavski pakt je stvoren netom nakon što se Njemačka pridružila NATO-u, iz točno istih razloga koje smo gore opisali. Njegov najveći vojni angažman bila je invazija na Čehoslovačku u kolovozu 1968. (uz sudjelovanje svih zemalja Pakta, osim Albanije i Rumunjske). Ovaj događaj rezultirao je povlačenjem Albanije iz Pakta manje od mjesec dana kasnije, a Rumunjska prestankom aktivnog sudjelovanja u vojnom zapovjedništvu Varšavskog pakta nakon 1969. Stoga nije točna tvrdnja da nitko nije bio slobodan napustiti ugovor.

Izvor.