Korybko Timofeju Bordachevu: U pravu ste da je proširenje NATO-a prijetnja SAD-u

Riječi ovog cijenjenog stručnjaka zvuče istinito nakon što Kijev nije postigao opipljiv napredak u pristupanju NATO-u unatoč pompi koja je dovela do ovotjednog summita. Njegovi de facto vojno-politički odnosi s blokom jednostavno su formalizirani, dok su članice površno ponavljale svoju retoriku o mogućnosti pridruživanja jednog dana nakon što se ispune nejasni uvjeti i svi slože. Pragmatična frakcija američke birokracije koja kreira politiku očito je pobijedila onu ideološku koja je željela da Ukrajina odmah postane članica.

Programski direktor kluba Valdai Timofei Bordachev objavio je članak na RT-u u srijedu o tome “zašto SAD gotovo sigurno nikada neće dopustiti Ukrajini da se pridruži NATO-u“. U podnaslovu se kaže da se “Kijev mora suočiti s lošim vijestima – po prvi put je proširenje NATO-a postalo prijetnja samom Washingtonu.” Ovaj cijenjeni stručnjak detaljno je objasnio proxy-pokroviteljske odnose SAD-a s članicama NATO-a tijekom većeg dijela svog članka prije nego što je zaključio sljedećom bilješkom:

“Pozivanje Kijeva na priključenje NATO-u moglo bi značiti nešto sasvim novo za američku vanjsku politiku – spremnost na borbu protiv ravnopravnog protivnika poput Rusije. Tijekom svoje povijesti, Amerikanci su ovo izbjegavali, koristeći druge igrače kao ovnove koji su spremni žrtvovati se i patiti za američke interese.

To je bio slučaj i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu.

Najvjerojatniji scenarij je, dakle, da će se SAD ograničiti na obećanje da će se pozabaviti pitanjem Ukrajine i NATO-a nakon što kijevski režim na ovaj ili onaj način riješi svoje probleme s Rusijom. U međuvremenu, bit će obećani samo neki ‘posebni’ uvjeti na bilateralnoj osnovi”.

Njegove riječi istinite su nakon što Kijev nije ostvario opipljiv napredak glede priključenja NATO-u unatoč hypeu koji je prethodio ovotjednom summitu. De facto vojno-politički odnosi s Unijom jednostavno su formalizirani, dok su članovi površno ponavljali svoju retoriku o tome da se može pridružiti jednog dana kada se ispune i dogovore nejasni uvjeti. Pragmatična frakcija američke birokracije za kreiranje politike očito je pobijedila ideološku koja je željela da Ukrajina odmah postane članica.

Prvi je rastao u utjecaju i vraćao se svojoj vodećoj ulozi iz Trumpovog doba u posljednjih sedamnaest mjeseci nakon što se predviđeni svjetski poredak potonjeg nije ostvario unatoč tome što su ga pokušavali prisiliti da bude ostvaren tijekom tog razdoblja. Trebalo je neko vrijeme da pragmatičari dođu do izražaja u kreiranju politike, i nema jamstva da će tamo ostati, ali ovotjedni trijumf bio je predvidljiv nakon što su prošlog mjeseca uspjeli kalibrirati politiku SAD-a prema Indiji.

Prije puta premijera Modija u SAD, ideolozi su vodili intenzivnu kampanju pritiska na njegovu zemlju s ciljem da je prisile na osudu i sankcioniranje Rusije, iako je to spektakularno propalo nakon što im se Indija javno suprotstavila svaki put kad su pokušali. Čak je riskirao da bude kontraproduktivan budući da je teško stečeno povjerenje SAD-a s Indijom zbog toga ubrzano nagrizalo, što je potaknulo pragmatičare poput Ashelyja J. Tellisa da krenu u akciju prije dva mjeseca.

Objavio je značajan tekst u službenom časopisu utjecajnog Vijeća za vanjske odnose (CFR), Foreign Affairs, tvrdeći da SAD mora poštivati stratešku autonomiju Indije kako bi spasio svoju indo-pacifičku politiku koja je bila na rubu da bude uništena vlastitom rukom zbog ove kampanje pritiska. Mjesec dana kasnije, početkom lipnja, pomoćnik ministra obrane za indo-pacifička sigurnosna pitanja Ely Ratner potvrdio je tijekom događaja think tanka da se o Tellisovom članku naširoko raspravljalo među kreatorima politike.

Gledajući unatrag, to je izravno dovelo do rekalibracije američke politike prema Indiji, što je pak predstavljalo najznačajniju pobjedu pragmatične frakcije do tog trenutka. “SAD su konačno shvatile uzaludnost pokušaja prisiljavanja Indije na vazalnost“, iako “Obamine riječi o indijskoj balkanizaciji pokazuju da su liberalno-globalisti još uvijek prijetnja“. Ipak, pragmatičari su dokazali da mogu natjerati kreatore politike da promijene brzinu nakon što je politika njihovih ideoloških suparnika prema toj Velikoj moći propala.

Kao što je ranije napisano, nema jamstva da će ostati u prvom planu u kreiranju politike, ali slab ishod ovotjednog samita NATO-a snažno sugerira da će njihovim konkurentima biti vrlo teško pomaknuti ih s ove pozicije u skorije vrijeme. Pragmatičari su odmah iskoristili zamah kreiranja politike nakon svoje pobjede u ponovnom kalibriranju američke politike prema Indiji kako bi uvjerljivo ustvrdili da je odavno vrijeme da SAD preispita svoj pristup i Rusiji.

To se očitovalo i u članku koji je prošlog tjedna objavljen u Vanjskim poslovima CFR-a u kojem se kreatorima politike govori “Ne dopustite da se Ukrajina pridruži NATO-u“, koji je poslužio kao drugi istaknuti primjer pragmatičara koji su izrazili svoj novootkriveni utjecaj kako bi oblikovali raspravu o glavnim geopolitičkim pitanjima. Savjet koji su podijelili Justin Logan i Joshua Shifrinson s Instituta Cato poslušan je unatrag, što je dokazano time što je NATO odbio pozvati Ukrajinu da se pridruži bloku unatoč tome što su neki očekivali suprotno.

Iako Bordachev iz kluba Valdai i trojica citiranih stručnjaka CFR-a podupiru ruske i američke interese, oni dijele slično pragmatično stajalište prema međunarodnim odnosima i povezanim savjetima koje dijele s kreatorima politike svoje zemlje. Svaki se zalaže za neorealistički pristup koji iskreno uzima u obzir poricanje stvarnosti i granice koje oni postavljaju na politiku, zbog čega se dvije nacionalne varijante ove škole protive članstvu Ukrajine u NATO-u.

Oni ispravno predviđaju da bi bezobzirno riskirao Treći svjetski rat zbog načina na koji ovaj scenarij povećava mogućnost izravnog sukoba između Rusije i SAD-a. Iako članak 5. ne nalaže uporabu oružane sile, već samo “djelovanje koje [država članica] smatra potrebnim” za pomoć napadnutima, Rusija bi morala pretpostaviti da bi preventivno osujećivanje neposrednih prijetnji koje dolaze iz Ukrajine ili odgovor na napad odatle dovelo do rata sa SAD-om.

U skladu s tim, kreatori politike mogli bi odlučiti prvo napasti tu zemlju i njezinu europsku imovinu kako bi relativno ublažili štetu koju bi se od njih očekivalo da nanesu Rusiji prema tumačenju članka 5. od Moskve u tom scenariju, čime bi Treći svjetski rat postao neizbježan. Ovaj slijed događaja mogao bi se izbjeći držanjem Ukrajine izvan NATO-a i time smanjenjem šansi za izravan sukob između tih nuklearnih velesila bez obzira na to koliko intenzivan njihov posrednički rat u toj zemlji postaje.

Bilo je mudro da taj blok ne ostvari opipljiv napredak glede članstva Ukrajine tijekom ovotjednog summita u svjetlu načina na koji Rusija službeno procjenjuje američko slanje kazetnog streljiva u Kijev i planiranu nabavu zrakoplova F-16. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov opisao je prvu kao “promjenu igre [koja] će zasigurno prisiliti Rusiju na poduzimanje konkretnih koraka kao odgovor”, dok je ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov upozorio kako “Rusija ne može ignorirati sposobnost tih zrakoplova da nose nuklearno oružje”.

Ove eskalacije potaknute su očajem Zapada da održi neuspjelu protuofenzivu Kijeva na životu do zime u posljednjem pokušaju da njihov opunomoćenik stekne određenu prednost uoči naizgled neizbježnog nastavka rusko-ukrajinskih razgovora koji bi se trebali dogoditi u to vrijeme kako je ovdje ovdje objašnjeno. Već su potrošili zalihe pa se sada oslanjaju na sve provokativniji izvoz poput gore spomenutih i zalihe partnera poput Pakistana.

Unatoč tome, nato-ruski posrednički rat u Ukrajini i dalje je mnogo upravljiviji nego da je ta zemlja članica NATO-a sa sigurnosnim jamstvima članka 5., zbog čega je u interesu SAD-a da se ne pridruži točno onako kako su tvrdili Bordachev i stručnjaci CFR-a s Instituta Cato. Sve dok ne postoji vjerodostojna šansa da SAD podrži Kijev oružanom silom, onda Treći svjetski rat nije toliko vjerojatan, iako bi se sve moglo iznenada promijeniti ako ideolozi povrate utjecaj na donošenje politike po ovom pitanju.

Izvor.