Prerano je zaključiti da je Poljska zamijenila ulogu Njemačke u vođenju vanjske politike EU

Poljska je danas nezabilježeno važna, ali Njemačka i dalje kontrolira vanjsku politiku EU-a. Međutim, ono što se promijenilo tijekom prošle godine jest da je Berlin konačno odlučio skočiti na varšavski rusofobni bandwagon u pokušaju da predvodi ovaj trend. Njezini kreatori politike odlučili su to učiniti kako bi najučinkovitije unaprijedili nacionalne interese svoje zemlje jer sada razumiju da se nalaze u ovom novom okruženju. Kremlj mora hitno priznati tu stvarnost i u skladu s tim formulirati politiku.

Najnovija analitička serija kluba Valdai za RT

Direktor programa kluba Valdai Andrey Sushentsov upravo je objavio tekst na RT-u u kojem objašnjava “Kako su ‘nove’ istočne članice EU preuzele kontrolu nad Unijom“. Ovo je treća analiza o Njemačkoj koju su proveli stručnjaci iz Valdaija u dva tjedna nakon one Fjodora Lukyanova i Timofeja Bordacheva, a koja je odgovarala “Kako je Zelena stranka pretvorila Njemačku u istočnu Europu” i kako “SAD ponižava Njemačku, a Rusi su duboko razočarani beskičmenjacima berlinskih elita“.

Zajednička nit koja povezuje njihov niz članaka jest da je Njemačka izgubila svoju prethodno vodeću poziciju u oblikovanju vanjske politike EU-a od početka posebne ruske operacije. Lukyanov to pripisuje nesrazmjernom utjecaju na kreiranje politike koji imaju radikalni Zeleni usklađeni sa Sjedinjenim Državama, Bordachev izravno okrivljuje američko uplitanje, dok Sushentsov kaže kako je odgovoran brzi regionalni uspon Poljske, saveznice Sjedinjenih Država. Kao što se može vidjeti, sva tri objašnjenja na ovaj ili onaj način također vode do SAD-a.

Konstruktivne kritike najsjajnijih ruskih umova

Koliko god analize ovih stručnjaka bile pronicljive, svaka od njih je ipak nepotpuna. Lukyanov se nije osvrnuo na ulogu brzog regionalnog uspona Poljske, Bordachev umanjuje dugoročni utjecaj novog regionalnog pristupa Njemačke Rusiji (bez obzira na to što stoji iza nje), dok je Sushentsov prerano zaključio da je Poljska već zamijenila ulogu Njemačke u vođenju vanjske politike EU. Prve dvije analize stručnjaka već su konstruktivno detaljno kritizirane u sljedećim odgovorima:

* “Nova proturuska uloga Njemačke djelomično je posljedica regionalnog natjecanja s Poljskom“

* “Rusija se mora još jednom pripremiti za dugotrajno suparništvo s Njemačkom“

Stoga će ovaj komad konstruktivno kritizirati Sushentsovljevu procjenu kako bi se nadopunili gore navedeni odgovori, čija je svrha sveobuhvatno artikulirati suprotno tumačenje sadašnje uloge Njemačke u oblikovanju vanjske politike EU-a. U tom konkretnom odgovoru tvrdi se da je njegov zaključak da je Poljska zamijenila ulogu Njemačke u tom pogledu preuranjen, istodobno ukazujući na neke nedostatke u objašnjenju koje je iznio u svojem tekstu.

Ideološka zabluda zapadnih elita

Za početak, Sushentsov je u pravu kada primjećuje da “sukob pokazuje pojavu nove ravnoteže moći u Europi” koja je potaknuta brzim regionalnim usponom Poljske, ali s poštovanjem je izvan okvira u impliciranju da se to moglo spriječiti da se EU nije proširila na istok. Njemački ekonomski model nije izgrađen samo na pristupačnom ruskom gorivu kao što je s pravom primijetio, već i na pristupu tržištima bivšeg Istočnog bloka u nastajanju, od kojih je poljsko daleko najveće u ovom dijelu Europe.

Ta zemlja i povijesno vođena sekuritizacija veza s Rusijom od strane njezinih baltičkih partnera potaknula ih je da daju prednost svojoj integraciji u NATO pod vodstvom Njemačke i SAD-a, koji su komplementarne zapadne hegemonističke strukture koje su se paralelno širile prema istoku. Berlin ih je prihvatio iz ekonomskih razloga, dok je Washington bio motiviran vojnim čimbenicima, koji su služili za unapređenje zajedničkog unipolarnog liberalno–globalističkog svjetonazora koji je opisan u dvije prethodne hiperveze.

Srednja Europa i Kina diskreditirali su liberalno-globalistički svjetonazor

Za ovaj komad važno je da dogmatsko vjerovanje ideologije u neizbježnu eroziju etnonacionalnih identiteta u korist nadnacionalnih poput šireg povezivanja s Europom ili Zapadom, ali tu su pretpostavku diskreditirali domaći društveno-kulturni trendovi u Poljskoj i baltičkim državama. Te su se zemlje kretale u suprotnom smjeru čineći etnonacionalni identitet stupom svojih postkomunističkih državnosti unatoč tome što su se još uvijek integrirale u te nadnacionalne političko-vojne strukture.

To je slično onome što se dogodilo nakon što je Zapad integrirao Kinu u svoje nadnacionalne ekonomske strukture poput Svjetske trgovinske organizacije. Njihovi su vođe mislili da će to neizbježno rezultirati političkom integracijom te zemlje u njihov predviđeni liberalno-globalistički svjetski poredak, no Kina je zadržala ekonomski stup svoje postrevolucionarne državnosti baš kao što su Poljska i baltičke države zadržale etnonacionalni identitet svojih postkomunističkih državnosti. Oba projekta izgradnje nacije stoga su propala.

Utjecaj rusofobnih i financijskih trendova multipolarnosti

U skladu s tim, svaki od njih nastojao je unaprijediti interese usklađene s odgovarajućim stupovima svoje državnosti unutar onih struktura u koje su se uspješno integrirali. Poljska i baltičke države gurale su rusofobiju unutar EU-a i NATO-a, dok je Kina gurala financijsku multipolarnost unutar WTO-a. Svaki je na kraju bio iznimno uspješan, iako uglavnom zbog okolnosti izvan njihove izravne kontrole: NATO-ruskog posredničkog rata u Ukrajini i financijske krize 2008. godine.

Izvan je opsega ovog djela objasniti njihovo podrijetlo, ali ova analiza ovdje se bavi prvim spomenutim, dok je druga uglavnom posljedica neobuzdane financijalizacije globalne ekonomije. NATO-ruski posrednički rat u Ukrajini stvorio je narativni kontekst unutar kojeg su Poljska i baltičke države mogle uspješno gurnuti rusofobiju preko Zapada, dok je financijska kriza 2008. stvorila uvjete unutar kojih je Kina mogla uspješno gurnuti financijsku multipolarnost diljem globalnog juga.

Rusofobiju i financijsku multipolarnost tada su prihvatili mnogi diljem Zapada i Globalnog juga na odgovarajući način, što je pokrenulo ubrzani niz događaja koji su preoblikovali politike zemalja drugih koje su uopće bile odgovorne za te trendove. To je dovelo do ekonomski pragmatične i ruske Njemačke koja formulira rusofobnu veliku strategiju baš kao što se čini da je Saudijska Arabija, saveznica dolara, a Saudijska Arabija, saveznica SAD-a, spremna formulirati jednu na temelju financijske multipolarnosti.

Uloge Njemačke i Saudijske Arabije u svjetskom poretku u nastajanju

U svakom od ova dva primjera, oni koji su ranije bili daleko iza tih trendova pokušali su nadoknaditi izgubljeno vrijeme i igrati vodeću ulogu u njima budući da su oboje shvatili da nema povratka na status quo prije NATO-ruskog posredničkog rata u Ukrajini, odnosno financijske krize 2008. godine. Rusofobni trend za koji su odgovorne Poljska i baltičke države ne može se održati bez Njemačke baš kao što kineski trend financijske multipolarnosti ne može uspjeti bez Saudijske Arabije.

Obojica bi radije zadržali sve što se odnosilo na njemačko-ruske gospodarske veze i saudijsko-američke financijske, ali svaki također priznaje da su okolnosti izvan njihove kontrole odgovorne za promjenu tih veza. Kao takav, Berlin se mnogo približio SAD-u dok se Rijad približava Kini budući da je svaka od tih velesila odgovarajuće odgovorna za pokretanje onih rusofobnih i financijskih trendova multipolarnosti koji su preoblikovali ove gore spomenute osi.

Strateška simbioza između Njemačke, Poljske i Saudijske Arabije-Kine

SAD je odgovoran za NATO-ruski posrednički rat koji je doveo do toga da su Poljska i rusofobija baltičkih država postale norma diljem Zapada, dok je Kina odgovorna za de-dolarizaciju koja se ukorijenila diljem globalnog juga u desetljeću i pol nakon financijske krize 2008. godine. Poljska je i dalje daleko najveći dobročinitelj gospodarskih programa EU-a pod vodstvom Njemačke, dok petroyuan o kojem u konačnici ovise kineski financijski planovi multipolarnosti ne može uspjeti bez saudijske potpore.

Umjesto da iskoriste te odnose kako bi ograničile te trendove, Njemačka i Saudijska Arabija odlučile su igrati vodeće uloge u svakoj od njih otkako su zaključile da nema povratka na prethodni status quo pa je u njihovom nacionalnom interesu da ne budu zapostavljene. Njemačka je stoga odlučila predvoditi europsko obuzdavanje Rusije, čije duhovno podrijetlo na kontinentu nedavno potječe od Poljske i baltičkih država saveznica SAD-a, dok je Saudijska Arabija spremna ubrzati de-dolarizaciju potaknutu Kinezima.

Analitička dostava

Postoji nekoliko analitičkih odmaka od tih opažanja u vezi s temom uloge Njemačke u vođenju vanjske politike EU-a na koju su se tri stručnjaka kluba Valdai već uključila za RT u rasponu od samo pola mjeseca. Prvo, takozvani “kraj povijesti” koji je liberalno-globalistička elita u njemačkom vođi EU-a i američka NATO-ova očekivala nakon 1991. nije se uspjela razviti ni unutar samog Zapada, što dokazuju Poljska i baltičke države dajući prednost etnonacionalnim politikama.

Drugo, status navedene politike kao stupa postkomunističkih državnosti tih zemalja utjecao je na njih da guraju povezane političke interese unutar onih zapadnih hegemonističkih struktura u koje su se uspješno integrirale. Treće, NATO-ruski posrednički rat u Ukrajini koji je izbio iz razloga izvan njihove kontrole stvorio je narativni kontekst unutar kojeg su Poljska i baltičke države mogle uspješno gurnuti rusofobiju preko Zapada kao što to već desetljećima pokušavaju.

Četvrto, rezultirajući slijed događaja doveo je do toga da su druge zemlje poput Njemačke na kraju zaključile da je nemoguće vratiti prethodni status quo i tako nastojati skočiti na bandwagon u potrazi za svojim nacionalnim interesima jer ih kreatori politike sada razumiju da su u ovom novom okruženju. I peto, daleko od prepuštanja kontrole vanjske politike EU-a Poljskoj, Njemačka se aktivno natječe s njom oko toga tko od njih dvojice može najučinkovitije obuzdati Rusiju u Europi.

Zaključne misli

Primjenjujući gornji uvid u najnoviju analitičku seriju kluba Valdai za RT, tri najsjajnija ruska uma mogu se konstruktivno kritizirati zbog sljedećeg: Lukyanov ignorira ulogu Poljske, Bordachev umanjuje domaću politiku, a Sushentsov preuveličava ulogu Poljske. Svi su oni u pravu u praćenju ovog trenda natrag u SAD, ali se bore da točno procijene ulogu Poljske i utjecaj koji je ona imala na njemačke kreatore politike.

Poljska je danas dosad nezabilježeno važna, ali Njemačka i dalje kontrolira vanjsku politiku EU-a. Međutim, ono što se promijenilo tijekom prošle godine jest da je Berlin konačno odlučio skočiti na varšavski rusofobni bandwagon u pokušaju da predvodi ovaj trend. Njezini kreatori politike odlučili su to učiniti kako bi najučinkovitije unaprijedili nacionalne interese svoje zemlje jer sada razumiju da se nalaze u ovom novom okruženju. Kremlj mora hitno priznati tu stvarnost i u skladu s tim formulirati politiku.

Izvor.