Nije iznenađujuće što je Pentagon Leaks tvrdio da je globalni jug višestruko usmjeren

Najnovije izvješće Washington Posta o curenju informacija iz Pentagona dokazuje da danas postoje vrlo stvarne granice utjecaja SAD-a na globalni jug, što diskreditira očekivanje da može prisiliti svaku zemlju da stane na njenu stranu protiv Rusije i Kine. Bilo kako bilo, strateška situacija također nije tako strašna kao što je strahovao taj medij jer SAD još uvijek ima znatan utjecaj u Pakistanu i Brazilu kako bi uravnotežio svoj relativno manji utjecaj u srednjoazijskim republikama i potpuni nedostatak u Indiji.

Suvremena geopolitika

Washington Post (WaPo) objavio je svoje najnovije izvješće o curenju podataka iz Pentagona u subotu pod naslovom “Ključne nacije ne opterećuju se američkim sukobom s Rusijom, Kinom, curenje podataka pokazuje”. Međutim, nijednog ozbiljnog promatrača ne bi trebalo iznenaditi da se države globalnog juga poput Pakistana, Indije, Srednjoazijskih republika (CAR) i Brazila višestruko svrstavaju u Novom hladnom ratu umjesto da odlučno stanu na stranu SAD-a. Ovaj će članak kritizirati WaPo-ovo izvješćivanje o politikama tih zemalja i također podijeliti neki sažeti uvid u njih.

Pakistan

Počevši od Pakistana, za SAD je uvijek bio pust san očekivati da će se ova zemlja ikada značajno distancirati od Kine budući da njezini budući gospodarski izgledi toliko ovise o trgovini i ulaganjima s Narodnom Republikom. Njezina odluka da se suzdrži od antiruskih rezolucija Generalne skupštine UN-a može se shvatiti na ovaj način budući da bi preuzimanje strane SAD-a u ovom globalnom pitanju potaknulo sumnju Kine u velike strateške namjere postmodernog pučizma u Novom hladnom ratu.

Unatoč tome što se pakistanska službena vanjska politika nije promijenila od američke, ali naizgled “demokratske” promjene režima protiv Imrana Khana prije godinu dana, Washington je ipak uspio izbaciti iz tračnica putanju geostrateškog proboja te južnoazijske države. Kaskadne krize koje su uslijedile nakon njegovog svrgavanja paralizirale su Pakistan upravo u trenutku kada se trebao usredotočiti na pionirsko zauzimanje svog mjesta u nastajanju svjetskog poretka usred neviđeno ubrzanog globalnog sustavnog prijelaza na multipolarnost.

S obzirom na to, može se zaključiti da su se SAD-u u velikoj mjeri vratile investicije u taj događaj budući da je takozvana “Wolfowitzeva doktrina” implementirana bez problema. Taj koncept propovijeda potrebu da SAD proaktivno osujeti uspon bilo koje zemlje koja bi potencijalno mogla predstavljati prijetnju njegovim regionalnim interesima, što je nedvojbeno postignuto u slučaju Pakistana budući da on možda nikada neće moći vratiti svoj izgubljeni multipolarni zamah.

Indija

Geostrateško stanje Pakistana u oštroj je suprotnosti s brzim usponom Indije kao globalno značajne velike sile u isto vrijeme. Njegova pragmatična politika načelne neutralnosti u rusko-američkoj dimenziji Novog hladnog rata požnjela je velike strateške dividende omogućivši Delhiju da se savršeno pozicionira između ta dva vodeća igrača u globalnoj sustavnoj tranziciji. Primjer Indije nadahnuo je druge države globalnog juga da slijede njen primjer, dajući joj tako jedinstven utjecaj unutar ove skupine zemalja.

Iz Pentagona je procurila tvrdnja da je savjetnik za nacionalnu sigurnost Doval rekao svom ruskom kolegi da Delhi neće ići protiv Moskve na multilateralnim mjestima odgovara gore navedenoj politici. Stavljanje strane SAD-a protiv Rusije na ovim događajima, posebno onima G20 kojima je domaćin ove godine, kataliziralo bi lančanu reakciju koja bi kulminirala time što bi se Indija podredila SAD-u kao svojoj najvećoj proxy državi i tako napustila svoju politiku višestrukog svrstavanja, i to je nadahnulo cijeli globalni jug.

Iako je WaPo ovu politiku predstavio na skeptičan način u odnosu na interese SAD-a, također je istina da je Indija i dalje vrlo bliska sa SAD-om usprkos odbijanju da se povinuje zahtjevima za nulti iznos protiv Rusije. Njih dvoje imaju zajedničke interese kada je riječ o upravljanju usponom Kine, ali unatoč tome, čak ni to važno zajedništvo među njima ne znači da je Indija američki saveznik protiv Narodne Republike niti da ima ikakav interes integrirati svoje snage s NATO-vim, poput rade njegovi Quad partneri.

Srednjoazijske republike

Odajući priznanje tamo gdje treba, informacije iz Pentagona bile su na mjestu strateških proračuna CAR-a u Novom hladnom ratu u vezi s njihovim očiglednim oportunizmom. Doista je tako da su “željni surađivati s bilo kim tko nudi najneposrednije rezultate, a to je za sada Kina”, kako bi umanjili ono što njihovo vodstvo doživljava kao svoju takozvanu ovisnost o Rusiji. Ove motivacije stvaraju otvore za SAD zbog kojih se Moskva osjeća neugodno jer se boji američkog regionalnog vojnog napada.

Imajući tu zabrinutost na umu, ruski ministar obrane Shoigu rekao je svojim kolegama iz SCO-a u Delhiju prošlog tjedna da njegova zemlja “povećava borbenu spremnost svojih baza u Kirgistanu i Tadžikistanu usred pokušaja Sjedinjenih Država i njihovih saveznika da obnove svoju vojnu prisutnost u srednjoj Aziji.” Sasvim je jasno da je Kremlj svjestan regionalnih zavjera Pentagona i želi ih proaktivno osujetiti, uključujući i one nekonvencionalne koje se tiču potpore SAD-a raznim tamošnjim terorističkim skupinama.

Nijedna CAR nikada ne bi pristala ugostiti ETIM ili ISIS, na primjer, ali neki poput Tadžikistana, članice ODKB-a i Uzbekistana koji se nedavno pridružio Rusiji, mogli bi biti u iskušenju američkih kreativnih prijedloga suradnje kako bi proširili svoje odnose s njihovim oružanim snagama. Uz to, njihove rastuće gospodarske veze s Kinom potencijalno bi ih mogle odvratiti od toga ako bi Peking postao jednako neugodan s ovim scenarijem kao što je Moskva trenutno zbog svojih sve lošijih veza s Washingtonom zbog čega strahuje od američkog okruženja.

Brazil

Posljednji dio izvješća WaPo-a o curenju informacija iz Pentagona koji vrijedi kritizirati tiče se vanjske politike brazilskog predsjednika Lule, a posebno njegovog prijedloga takozvanog “kluba mira” za posredovanje u NATO-ruskom posredničkom ratu u Ukrajini. Kao što je ranije analizirano u to vrijeme, “prijavljeno rusko odobravanje Luline mirovne retorike nije iznenađujuće” budući da njegova optika prebacuje djelomičnu krivnju na Zapad za ovaj sukob – koliko god neiskreno to činio – djeluje protiv potonje meke moći interesa.

Unatoč tome, ovaj nedavno reizabrani i sada trostruki čelnik najveće zemlje Latinske Amerike još uvijek je politički povezan sa SAD-om protiv Rusije u geostrateški najznačajnijem sukobu od Drugog svjetskog rata, što dokazuje službeni stav njegove vlade prema tom proxy ratu koji je ovdje dokumentiran. Lulin glavni vanjskopolitički savjetnik također je potvrdio navedenu ocjenu u podužem intervjuu, nakon čega je njegov šef izjavio da neće posjetiti Rusiju ako ona ne nastavi mirovne pregovore s Kijevom.

Ove tri analize ovdje, ovdje i ovdje detaljno opisuju Lulinu veliku strategiju, koja se može pojednostaviti kao njegova želja za dedolarizacijom s Kinom istovremeno s prozelitiziranjem “vokeizma” diljem svijeta kroz globalnu mrežu utjecaja koju je navodno predložio stvoriti s američkim demokratima tijekom svog putovanja u DC. Odnosi s Rusijom smatraju se potrošnim materijalom ako su potrebne unilateralne žrtve da bi se zadržalo povjerenje njegovih ideoloških saveznika, stoga SAD ne bi trebale preduboko čitati Lulinu površnu mirovnu retoriku.

Zaključna razmišljanja

Kao što dokazuje najnovije izvješće WaPo-a o curenju informacija iz Pentagona, danas postoje vrlo stvarne granice utjecaja SAD-a na globalni jug, što diskreditira očekivanje da može prisiliti svaku zemlju da stane na njenu stranu protiv Rusije i Kine. Bilo kako bilo, strateška situacija također nije tako strašna kao što je strahovao taj medij jer SAD još uvijek ima znatan utjecaj u Pakistanu i Brazilu kako bi uravnotežio svoj relativno manji utjecaj u Srednjoafričkoj Republici i potpuni nedostatak u Indiji.

Izvor.