Kako uopće možemo vjerovati institucijama koje nam neprestano lažu

Vjerujte vlastima, vjerujte stručnjacima i vjerujte znanosti, govorili su nam. Poruke o javnom zdravlju tijekom pandemije COVID-19 bile su vjerodostojne samo ako su potjecale od vladinih zdravstvenih tijela, Svjetske zdravstvene organizacije i farmaceutskih kompanija, kao i znanstvenika koji su ponavljali njihove rečenice s malo kritičkog razmišljanja.

U ime ‘zaštite’ javnosti, vlasti su se jako potrudile stvoriti iluziju konsenzusa o odgovarajućem odgovoru na COVID-19 – kao što je opisano u nedavno objavljenim datotekama naTwitteru koje dokumentiraju tajni dogovor između FBI-a i platformi društvenih mreža. Potiskivali su ‘istinu‘, čak i kada je dolazila od vrlo vjerodostojnih znanstvenika, potkopavajući znanstvenu raspravu i sprječavajući ispravljanje znanstvenih pogrešaka. Zapravo, stvorena je cijela birokracija cenzure, tobože da bi se bavila takozvanim MDM – misinformacijama (lažne informacije proizašle iz ljudske pogreške bez namjere za nanošenje štete); dezinformacijama (informacije namijenjene zavaravanju i manipulaciji); zlonamjernim informacijama (točne informacije namijenjene nanošenju štete). Od provjeravatelja činjenica kao što je NewsGuard, do Zakona o digitalnim uslugama Europske komisije, U.K. zakona o online sigurnosti i BBC Trusted News Initiative, kao i Big Tech i društvene mreže, sve su oči uprte u javnost kako bi smanjili svoje mis- i dez-informacije.

Tim Davie, glavni direktor BBC-a, kaže:

“Bilo da se radi o prijetnji našem zdravlju ili prijetnji našoj demokraciji, postoji ljudska cijena dezinformacija.”

No, je li moguće da ‘pouzdane’ institucije mogu predstavljati daleko veću prijetnju društvu širenjem lažnih informacija?

Iako se problem širenja lažnih informacija obično zamišlja kao ono što izvire iz javnosti, tijekom pandemije COVID-19, vlade, korporacije, nadnacionalne organizacije, pa čak i znanstveni časopisi i akademske institucije pridonijeli su lažnom narativu. Neistine poput ‘zaključavanja spašavaju živote’ i ‘nitko nije siguran dok svi nisu sigurni’ imaju dalekosežnu cijenu za egzistenciju i živote. Institucionalne lažne informacije tijekom pandemije bile su raširene. Zdravstvene vlasti lažno su uvjerile javnost da cjepiva protiv COVID-19 zaustavljaju infekciju i prijenos iako proizvođači te ishode nikada nisu ni testirali.

Ispod je samo primjer kao ilustracija:

CDC je promijenio svoju definiciju cijepljenja kako bi ‘uključio’ nova cjepiva mRNA tehnologije. Umjesto da se od cjepiva očekivalo stvaranje imuniteta, sada je bilo dovoljno dobro da proizvede zaštitu. Vlasti su također ponavljale mantru o ‘sigurnom i učinkovitom’ tijekom cijele pandemije unatoč pojavljivanju dokaza o štetnosti cjepiva. FDA je odbila potpunu objavu dokumenata koje je pregledala u 108 dana kada je davala odobrenje za hitnu upotrebu cjepiva. Zatim je kao odgovor na zahtjev zakona o slobodi informacija pokušala odgoditi njihovo objavljivanje i do 75 godina. Ovi su dokumenti predstavljali dokaze o štetnim utjecajima cjepiva. Važno je napomenuti da između 50% i 96% financiranja regulatornih agencija za lijekove diljem svijeta dolazi od Velikih farmaceutskih tvrtki u obliku bespovratnih sredstava ili korisničkih naknada. Možemo li zanemariti da je teško ugristi ruku koja te hrani?

Proizvođači cjepiva su tvrdili da postoji visoka razina učinkovitosti cjepiva u smislu relativnog smanjenja rizika (između 67% i 95%). Propustili su, međutim, podijeliti s javnošću, barem jednako važnu, mjeru apsolutnog smanjenja rizika koja je iznosila samo oko 1%, čime su preuveličali očekivanu korist od ovih cjepiva. Također su tvrdili da “nije primijećena nikakva ozbiljna sigurnosna zabrinutost” usprkos njihovom sigurnosnom izvješću nakon odobrenja koje otkriva višestruke ozbiljne nuspojave, neke smrtonosne. Proizvođači su se također propustili javno pozabaviti imunološkom supresijom tijekom dva tjedna nakon cijepljenja i rapidno slabljenje učinkovitosti cjepiva koje postaje negativno nakon šest mjeseci ili povećanim rizikom od infekcije sa svakim dodatnim docjepljivanjem. Nedostatak transparentnosti o ovim vitalnim informacijama uskratio je ljudima njihovo pravo na informirani pristanak.

Također su tvrdili da prirodni imunitet nije dovoljno zaštitan te da je potreban hibridni imunitet (kombinacija prirodnog imuniteta i cijepljenja). Ove lažne informacije bile su potrebne za prodaju preostalih zaliha njihovih proizvoda pred sve većim brojem slučajeva proboja (infekcija unatoč cijepljenju). U stvarnosti, iako prirodni imunitet možda neće u potpunosti spriječiti buduću infekciju SARS-CoV-2, ipak je učinkovit u sprječavanju teških simptoma i smrti. Stoga cijepljenje nakon prirodne infekcije nije potrebno.

U lažnom informiranju javnosti sudjelovala je i WHO. Zanemarila je vlastite planove prije pandemije i zanijekao da su karantene i maske neučinkoviti u spašavanju života i da donose čistu štetu javnom zdravlju. Također je promovirala masovno cijepljenje u suprotnosti s javnozdravstvenim načelom ‘intervencija temeljenih na individualnim potrebama’. Također je otišla toliko daleko da je isključila prirodni imunitet iz svoje definicije kolektivnog imuniteta i tvrdila da samo cjepiva mogu pomoći u postizanju ove krajnje točke. To je kasnije preokrenuto pod pritiskom znanstvene zajednice. Opet, najmanje 20% financiranja WHO-a dolazi od Velikih farmaceutskih tvrtki i filantropa koji su uložili u lijekove. Je li ovo slučaj da onaj tko plaća sviraču postavlja pjesmu?

Lancet, respektabilni medicinski časopis, objavio je rad u kojem se tvrdi da je hidroksiklorokin (HCQ) – prenamijenjeni lijek koji se koristi za liječenje COVID-19 – povezan s blago povećanim rizikom od smrti. To je navelo FDA da zabrani korištenje HCQ-a za liječenje pacijenata s COVID-19, a NIH da prekine klinička ispitivanja HCQ-a kao potencijalnog lijeka za COVID-19. Riječ je o drastičnim mjerama koje su poduzete na temelju studije koja je kasnije povučena zbog pojave dokaza da su korišteni podaci lažni.

U drugom slučaju, medicinski časopis, Current Problems in Cardiology, povukao je – bez ikakvog opravdanja – rad koji pokazuje povećani rizik od miokarditisa kod mladih nakon cjepiva protiv COVID-19 nakon što je recenziran i objavljen. Autori su zagovarali načelo predostrožnosti u cijepljenju mladih i pozvali na više farmakovigilancijskih studija kako bi se procijenila sigurnost cjepiva. Brisanje takvih nalaza iz medicinske literature ne samo da sprječava znanost da krene svojim prirodnim tijekom, nego i skriva važne informacije od javnosti.

Slična priča dogodila se i s ivermektinom, drugim lijekom koji se koristi za liječenje COVID-19. Andrew Hill je izjavio (u 5:15) da je na zaključak njegovog rada o ivermektinu utjecao Unitaid koji je, naime, glavni financijer novog istraživačkog centra na Hillovom radnom mjestu – Sveučilištu u Liverpoolu. Njegova meta-analiza pokazala je da ivermektin smanjuje smrtnost od COVID-19 za 75%. Umjesto da podrži korištenje Ivermektina kao lijeka za COVID-19, zaključio je da su potrebna daljnja istraživanja.

Suzbijanje tretmana koji bi potencijalno mogli spasiti živote bilo je ključno za autorizaciju hitne uporabe (EUA) cjepiva protiv COVID-19 jer je u Sjedinjenim Državama odsustvo tretmana bolesti uvjet za EUA (str. 3).

Mnogi mediji također su krivi za dijeljenje lažnih informacija. To je bilo u obliku pristranog izvještavanja ili prihvaćanjem toga da budu platforme za kampanje odnosa s javnošću (PR).

PR se može shvatiti kao oblik propagande ili umijeće dijeljenja informacija kako bi se utjecalo na javno mnijenje u službi posebnih interesnih skupina.

Opasnost PR-a je u tome što se nevještom oku predstavlja kao neovisno novinarsko mišljenje. PR kampanje imaju za cilj senzacionalizirati znanstvena otkrića, vjerojatno povećati prihvaćanje određenog lijeka kod potrošača, povećati financiranje sličnih istraživanja ili povećati cijene dionica. Farmaceutske tvrtke potrošile su 6,88 milijardi dolara na TV reklame u 2021. samo u SAD-u. Je li moguće da je to financiranje utjecalo na medijsko izvještavanje tijekom pandemije COVID-19?

Nedostatak integriteta i sukob interesa doveli su do neviđene institucionalne pandemije mis- i dez-informacija.

Povjerenje javnosti u medije doživjelo je najveći pad u posljednjih pet godina. Mnogi se također bude pred raširenim institucionalnim lažnim informacijama. Javnost više ne može vjerovati ‘autoritativnim’ institucijama od kojih se očekivalo da brinu o njihovim interesima. Ova lekcija je naučena uz veliku cijenu. Mnogi su životi izgubljeni zbog suzbijanja ranog liječenja i nevjerodostojne politike cijepljenja, tvrtke su uništene, radna mjesta uništena, obrazovna postignuća nazaduju, siromaštvo se pogoršalo, i pogoršani su ishodi fizičkog i mentalnog zdravlja. Masovna katastrofa koja se mogla spriječiti.

Imamo izbor: ili ćemo nastaviti pasivno prihvaćati institucionalne lažne informacije ili ćemo se oduprijeti. Koje su to višestruke provjere koje moramo uspostaviti kako bismo smanjili sukob interesa u javnom zdravstvu i istraživačkim ustanovama? Kako decentralizirati medije i znanstvene časopise kako bismo smanjili utjecaj farmaceutskog oglašavanja na njihovu uređivačku politiku? Kao pojedinci, kako možemo poboljšati svoju medijsku pismenost kako bismo postali kritičniji potrošači informacija? Ne postoji ništa što bolje odagnava lažne priče od osobnog istraživanja i kritičkog razmišljanja.

Izvor. Naslovna slika: @unknown