Nakon 15 godina ‘neovisnosti’ jasno je da je Kosovo bilo odskočna daska za imperijalne ciljeve NATO-a

Slično Ukrajini, otcijepljena pokrajina Srbije je vježba “poretka temeljenog na pravilima”, gdje su pravila stvorena za pogodnost zapadnih sila.

Dana 17. veljače 2008., skupina “demokratskih vođa” koje podržava SAD, predvođenih bivšim teroristom sponzoriranim od Zapada, proglasila je neovisnost odcijepljene srpske pokrajine Kosovo i Metohija (njezin puni pravni naziv prema srbijanskom ustavu).

U zenitu “unipolarnog trenutka” to se činilo tako jednostavno, a kosovski Albanci “sigurno čekaju zapadno priznanje svoje države unatoč bijesu koje je njezino odcjepljenje izazvalo u Srbiji i upozorenjima Rusije o novim balkanskim nemirima”, prenosi Reuters.

Njihovo je povjerenje bilo više nego opravdano, budući da su 22 od 27 zemalja EU-a i 26 od 30 država članica NATO-a na kraju priznale ovaj jednostrani čin odcjepljenja, što je potaknulo mnoge druge manje zemlje, uglavnom ovisne o Zapadu, da slijede njihov primjer. Zanemarena je Rezolucija 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, prema kojoj pokrajina ostaje autonomna pokrajina Srbije do zajedničkog konačnog rješenja, kao što su zanemareni UN i međunarodno pravo u proljeće 1999., kada je NATO jednostrano ušao u 78-dnevnu kampanju bombardiranja Savezne Republike Jugoslavije, pod poznatom izlikom zaštite “demokracije, ljudskih prava i vladavine prava”. To je rezultiralo vojnom okupacijom pokrajine od strane NATO-a, koja traje i danas.

Slučaj “neovisnog Kosova” na mnoge je načine savršeno utjelovljenje posthladnoratovskog “poretka temeljenog na pravilima” Zapada. Za razliku od međunarodnog prava, koje proizlazi iz Povelje UN-a i niza općeprihvaćenih ugovora i sporazuma nakon Drugog svjetskog rata, “poredak temeljen na pravilima” uglavnom je ono što njegovi propagatori smatraju dosljednim svojim političkim interesima du jour. Kako je rekao ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov,

ova “pravila” su “kreirana od nule za svaki pojedinačni slučaj”. Napisane su u uskom krugu zapadnih zemalja i označene kao konačna istina”.

U slučaju Kosova i Metohije “pravila” su trebala biti prilagođena ambicijama unipolarnog hegemona i njegovih vazala. Na tome je propao pokušaj kolektivnog Zapada da ovu instancu proglasi sui generis, odnosno jedinstvenom i neusporedivom s bilo kojim drugim slučajem, kako bi spriječio druge da je nazivaju presedanom – Južna Osetija, Abhazija, Krim, Donbas, i Kherson i Zaporoška Oblast, među ostalima, zamolili su da se ne slažu. I, ne, izvorni cilj ove jedinstvene “uspostave vladavine” nije bio zaštititi “demokraciju, ljudska prava i vladavinu zakona” u srpskoj povijesnoj pokrajini, koja nije samo mjesto legendarne Kosovske bitke 1389. – jedina bitka u kojoj je stradao osmanski sultan, ali i stotine srpskih pravoslavnih srednjovjekovnih crkava i manastira. Stvarni interes SAD-a bio je puno veći i manje dobronamjeran. I to je otkriveno u dokumentu koji su zatajili zapadni mainstream mediji, pismu Willyja Wimmera, člana njemačkog Bundestaga i potpredsjednika Parlamentarne skupštine OESS-a iz svibnja 2000. upućeno tadašnjem njemačkom kancelaru Gerhardu Schröderu.

Wimmerovo pismo sadrži opis konferencije o sigurnosti kojoj je prisustvovao u glavnom gradu Slovačke Bratislavi, a koju su zajednički organizirali američki State Department i American Enterprise Institute (AEI), think tank sa sjedištem u Washingtonu. Popis sudionika i dnevni red nalazili su se na web stranici AEI, ali u trenutku pisanja više nisu dostupni. Gotovo sve danas dostupne informacije o tome potječu sa Wimmerovog naloga. Prema njegovim riječima, konferencija nije otkrila samo prave uzroke brutalnog napada NATO-a na Jugoslaviju i kasnije okupacije Kosova i Metohije, već i svrhu daljnjeg širenja NATO-a prema ruskim granicama, a što je najvažnije, s aspekta globalne sigurnosti, SAD ima za cilj potkopati međunarodni pravni poredak kao dio svoje težnje za globalnom dominacijom. U biti, Wimmerovo izvješće razotkrilo je zločinački plan koji je svijet doveo na rub globalnog, moguće nuklearnog sukoba.

Prema riječima visokih američkih dužnosnika na konferenciji, kako ih je citirao Wimmer, Jugoslavija je bombardirana “kako bi se ispravila pogrešna odluka generala Eisenhowera tijekom Drugog svjetskog rata” kada ondje nije uspio stacionirati američke trupe. Naravno, kako je primijetio Wimmer, nitko na konferenciji nije osporio tvrdnju da je bombardiranjem suverene zemlje “NATO prekršio sva međunarodna pravila, a posebno sve relevantne odredbe međunarodnog prava”. Štoviše, NATO-ova unilateralna intervencija izvan svoje pravne domene predstavljala je namjerni “presedan na koji se poziva bilo tko u bilo koje vrijeme” i “mnogi drugi” u budućnosti.

Konačni imperijalni ciljevi jasno su izrečeni:

“Vratiti teritorijalno stanje na području između Baltičkog mora i Anatolije kakvo je postojalo u vrijeme Rimskog Carstva, u vrijeme njegove najveće moći i najvećeg teritorijalnog širenja”. Iz tog razloga Poljska mora biti okružena sa sjevera i juga demokratskim susjednim državama, dok Rumunjska i Bugarska moraju osigurati kopnenu vezu s Turskom. Srbija (vjerojatno kako bi se osigurala nesmetana američka vojna prisutnost) mora biti trajno isključena iz europskog razvoja. Sjeverno od Poljske mora se uspostaviti puna kontrola nad pristupom Sankt Peterburga Baltičkom moru. U svim procesima, pravo naroda na samoodređenje treba imati prednost u odnosu na sve druge odredbe ili pravila međunarodnog prava.”

Ukratko, tragedija koja se danas odvija u Ukrajini jasno se može pratiti unatrag do NATO-vog gaženja međunarodnog prava u slučaju Kosova i “pobjedničkog” Zapada koji gradi novi poredak (“temeljen na pravilima”) šireći svoj vojni savez do kraja do granica Rusije. Ako bismo primijenili Nürnberška načela međunarodnog prava formulirana Rezolucijom 177 Opće skupštine UN-a na suđenja za nacističke ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata, donositelji odluka u NATO-u imali bi vrlo dobre šanse biti proglašeni krivima za zločine protiv mira: “(i) Planiranje, pripremanje, iniciranje ili vođenje napadačkog rata ili rata kojim se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili jamstva,” i “(ii) Uključivanje u zajednički plan ili urotu za izvršenje bilo kojeg od čina navedeno pod (i).”

Drugim riječima, međunarodno pravo je nezgodno za današnji kolektivni Zapad ne samo iz praktičnih, već i iz pravnih i moralnih razloga. Da ne govorimo o očitim povijesnim paralelama s prijašnjim militarističkim pokušajem formiranja “novog poretka” koji je završio u berlinskom bunkeru nakon desetina milijuna ugašenih života. Wimmerova (gotovo) zaboravljena prepiska optužnica je mnogo dublja od trenutnog braka kolektivnog Zapada iz vlastitih interesa s kijevskim neonacističkim elementom.

Međutim, čak i dok ukrajinska kriza nastavlja eskalirati, nova kosovska bitka je daleko od kraja. Jer, 15 godina kasnije, kolektivni Zapad još uvijek nije uspio naći političkog suučesnika u Beogradu koji bi ga bio voljan retroaktivno amnestirati priznavanjem “neovisnog Kosova” i/ili pristankom na njegovo članstvo u UN-u. Zato, iako tvrdoglavo nastavljaju s najnovijim Drang nach Osten na vojnom planu, zapadne sile udvostručuju diplomatski pritisak na Srbiju, koja ne samo da odbija formalno priznati vlastito rasparčavanje, već se i pridružiti nezakonitim sankcijama Rusiji. Najnovija smicalica, neformalno nazvana Francusko-njemački plan, pokušaj je da se Srbija prisili da prizna državnost svoje pokrajine samo po imenu, u zamjenu za nejasna obećanja o financijskoj pomoći i (daleko) budućem članstvu u EU. Kao rezultat toga, trenutni napad zapadnih diplomata na Beograd tek je nešto manje intenzivan od paralelnog priljeva zapadnih plaćenika u Kijev.

Problem kolektivnog Zapada je što, unatoč intenzivnom, desetljećima dugom pritisku, značajnim ulaganjima u srpski medijski i nevladin sektor te prijetnjama ponovne međunarodne izolacije, javno mnijenje u Srbiji ostaje tvrdoglavo neovisno. Prema nedavnom izvješću Društva Henry Jackson sa sjedištem u Londonu, 53,3% građana Srbije želi da njihova zemlja ostane neutralna u ukrajinskom sukobu (dodatnih 35,8% podržava otvoreno prorusko stajalište), dok se 78,7% protivi sankcijama Rusiji, a 54,1% % smatra da bi se Srbija u vanjskoj politici trebala prvo osloniti na Rusiju (za razliku od 22,6% koji se opredjeljuju za oslonac na EU). Štoviše, EU je definitivno izgubila svoj sjaj, s 44,3% ispitanika koji su rekli da bi “definitivno” ili “vjerojatno” glasovalo protiv članstva u EU (za razliku od 38,1% spremnih glasovati Za) da se referendum održi sutra. Konačno, prema nedavno objavljenoj neovisnoj anketi u Srbiji, 79,2% se protivi članstvu u EU kao “nagradi” za priznanje neovisnosti Kosova.

Stoga se može tvrditi da je, baš kao što je Hitlerov marš u Rajnsku oblast slomio svjetski poredak nakon Prvog svjetskog rata, NATO-ov neizazvani napad na Jugoslaviju 1999. bio je namjeran potez da se uništi posthladnoratovski poredak, dok je Zapadom inspirirana deklaracija o Neovisnosti Kosova prije 15 godina bila pokušaj legitimizacije novog poretka “temeljenog na pravilima”, koji sada doživljava svoju ružnu kulminaciju u Ukrajini. I, podižući paralele malo dalje, baš kao što pokušaj novog poretka može dočekati svoj vojni Staljingrad u Ukrajini, mogao bi dočekati svoj diplomatski Staljingrad na Kosovu, puno prije 20. godišnjice navodne neovisnosti tog okupiranog teritorija.

Izvor. Naslovna slika: © Dimitar Dilkoff/AFP