Zapad se i dalje srozava. Kulturni imperijalizam i liberalizam: BAFTA za film “Navaljni” i Grammy za “iransku” pjesmu “Baraye”

Ostvarenje “Navaljni”, posvećeno ruskom blogeru, samozvanom oporbenom aktivistu i protivniku Kremlja Alekseju Navaljnom, koji je u zatvoru u Rusiji zbog prijevare francuske kompanije za 400 000 eura, osvojilo je sinoć u Londonu nagradu za najbolji dokumentarni film Britanske Akademije za filmsku i televizijsku umjetnost (BAFTA).

Ovo nije prvo smeće iz agitprop produkcije koje je dobilo nagradu Zapada. Grammy je prije nekoliko dana dodijeljen iranskom pjevaču, suradniku agresora na njegovu domovinu?

Šestog ovog mjeseca je u Los Angelesu održana dodjela nagrada Grammy. Nagrade, koje se nazivaju Oscarima u svijetu glazbe, stvorile su novu kategoriju ove godine za “najbolju pjesmu za društvene promjene”.

Kako bi dodijelila ovu nagradu, prva dama Sjedinjenih Država, Jill Biden, stala je na pozornicu Crypto Arene. Nagrada je pripala pjesmi Baraye, koja se smatra “himnom nedavnih prosvjeda u Iranu”. Slika aktualne američke prve dame na pozornici slična je sceni iz 2013. godine kada je Michelle Obama Oscara za najbolji film predala Argu.

Razlike između oba kulturna proizvoda su očite. Argo je film koji prikazuje Irance kao masu vjerskih fanatika, a u isto vrijeme protagonist se prikazuje kao požrtvovni heroj, pripadnik CIA-e, koji uspijeva spasiti ne samo američke diplomate, već i spasiti ponos cijele zemlje. Kroz film prolazi monolitna vizija islama, gdje su Iranci, kao muslimani, predstavljeni na klasičan orijentalistički način: barbarski, arhaični i neuki.

Argo predstavlja Irance, u njihovoj cjelini, iz perspektive onoga što je poznato kao vizija koja se u posljednje vrijeme uspostavlja kao norma za način na koji Zapad gleda na islam i muslimane.

Ova vizija naglašava činjenicu da se jezik terorizma i ekstremizma koristi na hegemonistički način za političke fenomene kao što je islam i njegove različite političke artikulacije.

S narativnog gledišta možemo reći da je u Argu politička volja Iranaca, kao i uzroci iranskog revolucionarnog pokreta, depolitizirana. Niti u jednom trenutku nije istaknuta upotreba mučenja, uhićenja i masovnog zatvaranja opozicije od strane Pahlavijevog režima. U filmu izgleda kao da su se Iranci pobunili protiv šaha ne zbog njegovog tiranskog režima, već zbog svog čisto antimodernističkog fanatizma.

Pjesma Baraye je, s druge strane, daleko od te paradigme. To je pjesma koja pokušava biti emotivna, koja govori o svakodnevici i solidarnosti. Stoga se čini da usporedba dvaju trenutaka, onog doživljenog na dodjeli Grammya i onog doživljenog na dodjeli Oscara 2013., nema smisla, osim što su spomenute dvije američke prve dame dodijelile nagrade za dva proizvoda koji imaju Iran kao temu blaćenja.

Ova poteškoća kada je u pitanju povezivanje oba kulturna proizvoda riješena je uzimajući u obzir da i spomenuta paradigma i pjesma Baraye ne uzimaju u obzir političku dimenziju kada predstavljaju Islamsku Republiku. Oba proizvoda brišu političko iz jednadžbe, predstavljajući ili Iran viđen kao suštu suprotnost par excellence Sjedinjenim Državama, zemlju iz koje buja terorizam, ili pribjegavanje emocijama koje zauzvrat zatvaraju prostor političkog pokušavajući izgraditi liberalnu viziju u kojoj cijelo društvo dijeli iste vrijednosti. Neke vrijednosti koje postoje imaju smisla samo ako su izražene jezikom Zapada, što je glavna nit vodilja zapadnog kulturnog imperijalizma, kojeg nije ostao pošteđen ni Rock and Roll, kao ni filmovi “koje smo voljeli”. Ili smo barem tako mislili.

Pjesma ne samo da želi pjevati svakodnevici, već i da je temelj i izvor iz kojeg se pjeva liberalno-zapadnjački. Svaki drugi oblik svakodnevnog života, bilo koji drugi način odnosa koji ne prolazi kroz taj hegemonistički okvir tipičan je za barbare, arhaičan i neuk. Ali moramo zapamtiti da ni ljubav ni drugi međuljudski odnosi nisu “univerzalni”. A ako su postali “univerzalni”, to je zbog nasilja pokrenutog protiv onih koji ne slijede hegemonističke okvire.

Baraye predstavlja vesterniziranu viziju odnosa, umotanu u nepolitički jezik srdačnosti, no u stvarnosti, zbog te iste nepolitičke intencije, ne prestaje biti dijelom liberalnog diskursa, čiji je dio i Argo. Upravo taj liberalni okvir zatvaranjem političkog kriminalizira i proganja svaki pokušaj otvaranja političkog prostora različitim načinima življenja i mišljenja u svijetu.

Takozvani “Rat protiv terora”, na primjer, nije ništa drugo nego konačni rezultat te političke zatvorenosti koju je uspostavio liberalizam. Bolje rečeno ono što se danas zove “liberalizmom”, koji je sušta suprotnost klasičnom liberalizmu.

Nastavljajući s ovom analizom odsutnosti političkog u oba kulturna proizvoda, zanimljivo je primijetiti da je u pjesmi Bayare horizont želja jasno liberalni horizont. Temeljna je ideja da su ljubav i sloboda jedino mogući kroz identitet koji prihvaća zapadni diktat i model koji je jedini mogući za ostvarenje te ljubavi i slobode.

Taj liberalni horizont, kako se pokušalo objasniti, nije ni stabilan ni konačan. To je slučajni trenutak čija je najveća vrijednost bila istjerati i istrijebiti neskladne glasove. Izbacivanje glasova koji se ne slažu s tim ključno je za razumijevanje kako funkcionira de facto političko zatvaranje i jednoumlje.

Ono što se želi pretpostaviti je mit da će jednom kada se istjeraju oni glasovi koji dovode u pitanje sam liberalni hegemonistički projekt, on moći nastaviti svoj put prema univerzalizaciji.

Ali to nije tako, jer je to mit. Apolitičan mit. Da je ovaj mit istinit, Islamska revolucija se ne bi nikada dogodila. Trenutak Islamske revolucije bio je upravo prodor političkog i stoga trenutak otvaranja. Mit o liberalizmu kao jedinom slobodnom sustavu od 1979. u Iranu nije samo mit, već i politički zombi.

Pokušaji njegova oživljavanja su nemogući bez nasilja, a liberalizam se tim nasiljem neumorno koristi.

Konkretno, ovdje govorimo o pokušajima da Islamska Republika napusti svoj politički element, prije svega element otpora, te da se vrati u okrilje “liberalne normalnosti”. I Argo i Baraye mogu reći da žele da Islamska Republika postane Iran, odnosno zemlja koja neće imati ništa što bi je vodilo islamskim putem i ka islamskom horizontu.

Usporedba dvaju kulturnih produkata, pjesme i filma, stoga nadilazi uprizorenje dviju prvih dama Sjedinjenih Država na dvjema dodjelama nagrada. Vidjeli smo da usporedba postaje očita ako promatramo ideološke crte oko kojih se ta dva kulturna proizvoda artikuliraju.

Artikulacija koja nas podsjeća da se liberalizam, kao veza oba momenta, može smatrati onim što politički prostor zauzima na toliko zagušljiv način da ga potpuno zatvara, imobilizira i čini nepodnošljivim za život.

Ovo zatvaranje nije samo nenastanjivo zbog takozvanog “rata protiv terora”. U konkretnom slučaju Islamske Republike, ono je ugušeno od njenog osnutka 1979. godine. Među posljednjim primjerima ovog gušenja možemo navesti, kao što to čini profesor Joseph Massad, odnos između Saudijske Arabije i Izraela. Massad razumije da je ovaj odnos, odnos koji vidi Islamsku Republiku kao neprijatelja, odnos obilježen liberalizmom, iako će u slučaju Saudijske Arabije to nekome zvučati čudno.

Islamska Republika je neprijatelj jer odbija prihvatiti to liberalno političko zatvaranje.

Nadovezujući se na profesora Massada, možemo se složiti u njegovoj dijagnozi trenutne situacije u “Muslimastanu”.

“Najdestruktivnija i najopasnija politička snaga u regiji bili su liberali. Ova politička snaga je podržavala i opravdavala sve napade koji su u regiji proizvedeni. Kao zaključak, mora se reći da je islam, shvaćen kao politički identitet, a ne kao “religija”, otporan na liberalizam”, kaže profesor Massad.

Budući da je to tako, istina jeste da islam može biti “zamračen” liberalizmom. Otuda potreba za pokretom koji se može opisati kao stalno “rasvjetljavanje” te liberalne tame, ali prije svega kako bi se izbjegao taj horizont političkog zatvaranja i očuvala sloboda.

Stoga, oprez kada se netko odluči gledati ili slušati ovakve obavještajno-propagandne uratke, jer to nije “samo film” i “samo pjesma”.

Što se tiče dokumentarnog filma o Alekseju Navaljnom, sumnjam da itko zdrave pameti može vjerovati u ono što je prikazano, iako će mase to prihvatiti zdravo za gotovo. Ali o tome možemo kad vidimo film.

Izvor.