Rat u Ukrajini se morao dogoditi jer su narušeni temeljni zakoni geopolitike

Tijekom cijele godine, koliko traje Specijalna vojna operacija, zapadna manjina u globalnom smislu, kao i njihovi agenti unutar Rusije, neumorno ponavljaju istu mantru: “Rusija je napala Ukrajinu, Rusija je agresor i mora otići”, a onda postoje mnoge varijacije na ovu temu. No, sa stajališta geopolitičke znanosti, koju striktno slijede zapadni stratezi, upravo je Zapad napao Rusiju i vodi rat na euroazijskoj šahovskoj ploči, žrtvujući jednu figuru za drugom. Sve ostalo je samo informativna buka za prikrivanje agresije Zapada.

Što je Zapad?

Mala digresija u pogledu koncepta Zapada, ili, kako se ruski dužnosnici sada sve više izražavaju, kolektivnog Zapada. Ovdje se, naravno, ne radi o geografskoj regiji, već o civilizacijskoj zajednici. Civilizacija je u ovom slučaju cijeli skup država i naroda koji se razvijao i razvija na temelju jedinstvene vrijednosne osnove, koja je pak posljedica visokodiferencirane kulture koja se razvila na temelju povijesnih iskustvo određenog područja planeta.

Drugim riječima, zapadna civilizacija uključuje sve koji dijele vrijednosti Zapada, nositelji su njegove kulture, svjetonazora, ideoloških stavova, prihvaćaju volju njegovih političkih i financijskih elita, slijede njegove zakone i pravila. Istodobno, geografski, država koja je dio zapadne civilizacije može biti bilo gdje, poput bivših britanskih kolonija Australije i Novog Zelanda ili Japana i Južne Koreje koje su okupirali Amerikanci. Sam Zapad arogantno smatra svoje vrijednosti “univerzalnim” za ostatak čovječanstva, iako je nejasno zašto. Otuda i ideja globalizacije, jer je cijeli svijet Zapad, ili podzapad, koji se jako trudi postati Zapad. Tu su i koncepti svjetske vlade ili tzv. nepolarnog svijeta, jer kakvi polovi mogu biti kad nema alternative Zapadu?

Međutim, unatoč uvjerenju zapadnih elita da su već pobijedile, da im je cijelo čovječanstvo već podređeno, a prilagodit će “zaostale” regije zapadnim standardima, podredivši ih globalnim kontrolnim centrima, ostatak čovječanstva, a to je sedam milijardi od osam, uopće ne dijeli ovo stajalište. I naprotiv, ne prihvaća Zapad s njegovom bahatošću, izdajom, lažima i izopačenostima. Strogo govoreći, Zapad je samo G7, plus nekoliko kolonija koje još imaju pod svojom kontrolom i nekoliko okupiranih država.

Sve ostalo nije Zapad, nego najvećim dijelom anti-Zapad. To su Latinska i Južna Amerika, Afrika, arapski svijet, veći dio Euroazije, Indija, Kina. Sve to nije Zapad, a čini većinu čovječanstva.

Dakle, s geopolitičke točke gledišta, Rusija je srce Euroazije, ili kako je to nazvao engleski geopolitičar Halford Mackinder. Stoga zemljopisna osovina povijesti nije Zapad, nego njegov antipod. Opet sa stanovišta geopolitike, i, kako je sam učeni Englez znao reći: “tko kontrolira srce zemlje, vlada svijetom”. Zapad je morska civilizacija, a Rusija i Euroazija su kopnena civilizacija. Ovo je geopolitička aksiomatika.

Tampon zona ili rat

Prema zakonima geopolitike, da ne bi odmah izbio rat između dvije civilizacije koje pripadaju dvjema suprotnim vrstama, morskoj i kopnenoj, između njih mora postojati tampon zona, siva zona neutralnih zemalja, kako god to nazvali. Što je ta tampon zona šira, to je manje vjerojatan rat, što je uža, to je vjerojatniji. Nepostojanje tampon zone znači da je rat, posebno između Rusije i Zapada, neizbježan. Kao i u svakom drugom prirodnom zakonu, ovdje postoji upozorenje. Naime, čak i ako postoji izravan kontakt između morske i kopnene civilizacije, možda neće biti rata, ali samo ako postoji strogi paritet snaga. Čim se ovaj paritet naruši, rat je neizbježan. Postoji i verzija povlačenja jedne od strana kako bi se stvorila tampon zona na štetu njezinog teritorija.

Kada je Rusija, u to vrijeme još SSSR, osjećajući se slabom, umornom, iscrpljenom, napustila istočnu Europu a treba naglasiti da je to učinila apsolutno dobrovoljno, sovjetsko je vodstvo računalo na to da će cijeli široki pojas kojeg čine istočnoeuropske, bivše sovjetske i socijalističke zemlje koje je Moskva napustila ostati neutralne. Tako su im, barem, obećali zapadni “partneri”. Tako širok pojas neutralnih zemalja garantirao je beskonfliktno postojanje Rusije i Zapada beskrajno dugo. Ali čim su se Sovjeti, a potom i Rusi povukli, Zapad se u obliku NATO pakta i EU počeo nezaustavljivo uvlačiti u zemlje koje su Rusi ostavili iza sebe, brzo smanjujući širinu tampon zone.

Kako je o tome pisao prvi ruski geopolitičar Aleksej Jefimovič Vandam-Edrihin još 1912. godine, o ruskoj interakciji s Anglosaksoncima “i na ratištu i na kazalištu borbe za život, neprijatelja koji se povlači prati njegov neprijatelj”, opisujući događaje s početka XIX stoljeća, kada se Rusija dobrovoljno, bez ikakvih uvjeta, povukla sa zapadne obale Sjeverne Amerike. Upravo se ista stvar dogodila i ovaj put. U najekstremnijem slučaju, Moskva je imala u rezervi posljednje “uporište svijeta”, a to je bio neutralni status Ukrajine.

To je, zapravo, bio glavni uvjet da se Ukrajini i dodijeli nezavisnost, uz neutralni nenuklearni status i očuvanje trgovinskih i industrijskih veza. Neutralna Ukrajina, plus uvjetno “saveznička”, ali su u Washingtonu planirali drugo.

Zapad je započeo rat na Majdanu

Svih osam godina, od kijevskog Majdana 2014. do početka Specijalne vojne operacije u veljači prošle godine, Rusija je, hvatajući se za posljednju slamku spasa zloglasnih Sporazuma iz Minska, pokušavala vratiti neutralni status Ukrajine u zamjenu za poseban status Donbasa, ali unutar Ukrajine. To je zauzvrat trebalo postati jamstvo sigurnosti za Rusiju. Nakon prekida “Minska”, koji, kako su nam s pravom govorili osam godina, “nema alternative”, jer je alternativa “Minsku”, kao što sada znamo, rat, Vladimir Putin učinio je posljednji pokušaj da taj rat izbjegne i pokušao je sklopiti svojevrsni “pakt o nenapadanju” s NATO paktom. Bilo je to, kao što se sjećamo, malo prije Specijalne vojne operacije, koja je započela nakon prkosno arogantne šutnje NATO pakta na sve ruske prijedloge za potpisivanje sigurnosnog sporazuma.

I što sad imamo? Bilo je moguće izbjeći rat između Rusije i Zapada samo održavanjem tampon zone između te dvije sile, odnosno zadržavanjem neutralnog statusa Ukrajine. U trenutku početka Specijalne vojne operacije nije bilo govora ni o kakvom neutralnom statusu zemlje čiju su vojsku obučavali instruktori NATO pakta za rat s Rusijom. Štoviše, o miru i sigurnosti s Rusima nitko nije htio ni razgovarati. Trajalo je potpuno ignoriranje u pozadini tihog i metodičnog pumpanja ukrajinske vojne mašinerije.

Stoga je, temeljem geopolitičke logike, Majdan 2014., kojeg su inicirale Sjedinjene Države, već bio početak rata i pokrenuo je proces apsorpcije preostalog fragmenta tampon zone – Ukrajine – od strane Zapada.

Štoviše, uspješan, u korist Sjedinjenih Država završetak Majdana 2014., odmah je doveo u pitanje rusku sigurnost, jer je formalno uzeo Krim, gdje se u tom trenutku nalazila ruska flota, koja je u vrijeme pravnog vakuuma zapravo bila pod kontrolom Washingtona. Zato se dogodio brzi povratak Krima Rusiji.

Još jedan napad

Ovo flagrantno kršenje uvjeta mira između Rusije i Zapada, uz američku invaziju Ukrajine, pokrenulo je pregovarački proces poznat kao “Normandijska skupina” ili “Minsk”. Putinova glavna poruka u ovim pregovorima je da se ostavi Ukrajini neutralan status. Kako je Zapad reagirao na ovu krajnje razumnu i provjerenu ponudu mira sa svih točaka gledišta, pa i na geopolitičkoj razini?

Prema zakonima geopolitike, upravo su Sjedinjene Države prve, izdajnički, započele rat s Rusijom na Majdanu 2014. Ušle su u formalno neutralnu sivu zonu Ukrajine, čime je eliminirana posljednja nada za mir. Apsorpcija Ukrajine od strane Zapada je stvorila fizički kontakt između Zapada i Rusije, što znači neizbježan rat, na kojeg su Rusi, nakon Majdana 2014. godine, bili osuđeni.

Kao što je isti Vandam-Edrikhin napisao 1912., “jednostavna pravda zahtijeva priznanje neporecive kvalitete za svjetske osvajače i naše vitalne suparnike, Anglosaksonce. Zemljina površina za njih je neka vrsta šahovske ploče, a narodi koje oni pažljivo proučavaju žive su figure i pijuni, koje pokreću na takav način da nanose štetu njihovom protivniku”.

Tako je Ukrajina za Anglosaksonce postala onaj pijun kojeg su lako iskoristili u napadu na Rusiju, vjerujući u njenu trenutnu slabost. No, očito stvari neće završiti kako je planirano još u vrijeme lažnih obećanja Gorbačovu. Barem se tako čini, posebno ako pogledamo konsenzus među ruskim narodom o nužnosti pružanja otpora ovom zlokobnom planu. A Ukrajinci, ako što i ostane od te zemlje, to će dobiti na pregovorima koji će se prije ili kasnije voditi između Moskve i Wahingtona.

Izvor.