Ispravljanje pogrešaka; Sve što biste trebali znati o Ukrajini

Dana 16. veljače 2022., cijeli tjedan prije nego što je Putin poslao borbene postrojbe u Ukrajinu, ukrajinska vojska započela je teško bombardiranje područja (u istočnoj Ukrajini) koje su nastanili uglavnom etnički Rusi. Dužnosnici Promatračke misije Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) nalazili su se u blizini u to vrijeme i vodili evidenciju o granatiranju dok se ono događalo. Ono što je OESS otkrio jest da se bombardiranje dramatično pojačavalo tijekom tjedna sve dok nije doseglo vrhunac 19. veljače, kada je zabilježeno ukupno 2.026 topničkih udara. Imajte na umu da je ukrajinska vojska, zapravo, granatirala civilna područja duž crte kontakta gdje su živjeli drugi Ukrajinci.

Želimo naglasiti da su službenici OESS-a radili u svom profesionalnom kapacitetu prikupljajući dokaze iz prve ruke o granatiranju tog područja. Ono što njihovi podaci pokazuju jest da su ukrajinske snage bombardirale i ubijale vlastiti narod. Sve je to dokumentirano i nitko to nije osporio.

Dakle, pitanje koje si svi moramo postaviti je sljedeće: Je li bombardiranje i pokolj vlastitog naroda ‘ratni čin’?

Mislimo da jest. A ako smo u pravu, onda moramo logično pretpostaviti da je rat počeo prije ruske invazije (koja je pokrenuta cijeli tjedan kasnije). Također moramo pretpostaviti da ruska navodna “neisprovocirana agresija” uopće nije bila neizazvana, već je bila odgovarajući humanitarni odgovor na namjerno ubijanje civila. Da bismo tvrdili da ruska invazija ‘nije isprovocirana’, morali bismo reći da ispaljivanje preko 4.000 topničkih granata na gradove i četvrti u kojima žive žene i djeca nije provokacija? Tko će braniti to gledište?

Nitko, jer je to apsurdno. Ubijanje civila u Donbasu bila je čista provokacija, provokacija koja je imala za cilj da se Rusija uvuče u rat. I – kao što smo ranije rekli – OESS je imao promatrače na terenu koji su pružili potpunu dokumentaciju o granatiranju dok se ono odvijalo, što je najbliže neprikosnovenomsvjedočenju očevidaca kojeg možete dobiti.

Ovo je, naravno, veliko odvajanje od “službenog narativa” koji identificira Rusiju kao krivca za neprijateljstva. Ali, kao što smo pokazali, to jednostavno nije slučaj. Službeni narativ je pogrešan. Unatoč tome, možda vas neće iznenaditi da je većina glavnih medija potpuno izostavila bilo kakvu pokrivenost OESS-ovih aktivnosti utvrđivanja činjenica u istočnoj Ukrajini. Jedina iznimka bio je Reuters koji je objavio namjerno netransparentan izvještaj objavljen 18. veljače pod naslovom “Rusija izražava zabrinutost zbog naglog povećanja granatiranja Donbasa”. Evo izvatka:

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izrazio je u petak zabrinutost zbog naglog povećanja granatiranja u istočnoj Ukrajini i optužio posebnu promatračku misiju OESS-a da zataškava, kako je rekao, ukrajinska kršenja mirovnog procesa…

Washington i njegovi saveznici izrazili su strah da bi porast nasilja u Donbasu mogao biti dio ruskog izgovora za invaziju na Ukrajinu. Napetosti su već visoke zbog ruskog vojnog gomilanja na sjeveru, istoku i jugu Ukrajine.

“Vrlo smo zabrinuti zbog izvješća posljednjih dana – jučer i prekjučer došlo je do naglog povećanja granatiranja korištenjem oružja koje je zabranjeno sporazumima iz Minska”, rekao je Lavrov, pozivajući se na mirovne sporazume usmjerene na okončanje sukoba. “Do sada vidimo da posebna promatračka misija daje sve od sebe kako bi izgladila sva pitanja koja upućuju na krivnju ukrajinskih oružanih snaga”, rekao je na konferenciji za novinare.

Ukrajinska vojska u petak je zanijekala kršenje mirovnog procesa iz Minska i optužila Moskvu za vođenje informacijskog rata kako bi rekla da Kijev granatira civile, optužbe koje je rekla su laži i osmišljene da to izazovu.”
(Rusija izražava zabrinutost zbog naglog povećanja granatiranja Donbasa, Reuters)

Obratite pozornost na pametan način na koji Reuters uokviruje svoje izvještavanje tako da se tvrdnjama ukrajinske vojske prida isto toliko vjerodostojnosti kao i tvrdnjama ruskog ministra vanjskih poslova. Ono što Reuters propušta istaknuti jest da izvješće OESS-a potvrđuje Lavrovljevu verziju događaja, dok opovrgava tvrdnje Ukrajinaca. Posao je novinara da napravi razliku između činjenica i fikcije, ali još jednom vidimo kako vijesti vođene agendom nisu namijenjene informiranju, već obmanjivanju.

Poanta koju pokušavamo istaknuti je jednostavna: rat u Ukrajini nije pokrenuo tiranski ruski vođa (Putin) sklon obnovi Sovjetskog Carstva. Taj je narativ prijevara koju su skovali neokonzervativci koji pokušavaju pridobiti javnu potporu za rat s Rusijom. Činjenice koje ovdje iznosim mogu se identificirati na karti gdje su se stvarne eksplozije dogodile, a zatim su ih zabilježili službenici čiji je posao bio ispuniti upravo taj zadatak. Vidite li razliku između to dvoje? U jednom slučaju priča počiva na špekulacijama, nagađanjima i psihoblebetanju; dok je u drugom slučaju priča povezana sa stvarnim događajima koji su se dogodili na terenu, a katalogizirali su ih obučeni stručnjaci na tom području. U koju verziju događaja imate više povjerenja?

Zaključak: Rusija nije započela rat u Ukrajini. To je lažna pripovijest. Odgovornost leži na ukrajinskoj vojsci i njihovim čelnicima u Kijevu.

I još nešto što se obično isključuje u selektivnom medijskom izvještavanju. Prije nego što je Putin poslao svoje tenkove preko granice u Ukrajinu, pozvao se na članak 51 Ujedinjenih naroda koji daje pravno opravdanje za vojnu intervenciju. Naravno, Sjedinjene Države su to učinile mnogo puta kako bi svojim brojnim vojnim intervencijama dale smokvin list legitimiteta. Ali, u ovom slučaju, možete vidjeti gdje bi takozvana Odgovornost za zaštitu (R2P) zapravo mogla biti opravdana, uostalom, prema većini procjena, ukrajinska vojska je ubila preko 14.000 etničkih Rusa od puča koji je podupro SAD prije 8 godina. Ako je ikada postojala situacija u kojoj bi obrambena vojna operacija mogla biti opravdana, to je bila ta. Ali to još uvijek ne objašnjava u potpunosti zašto se Putin pozvao na članak 51. UN-a. Za to se obraćamo bivšem inspektoru oružja Scottu Ritteru, koji je to ovako objasnio:

“Ruski predsjednik Vladimir Putin, pozivajući se na članak 51. kao svoje ovlasti, naredio je ono što je nazvao “specijalnom vojnom operacijom”….
prema članku 51., ne može biti sumnje u legitimnost ruske tvrdnje da je ruskojezično stanovništvo Donbasa bilo izloženo brutalnom osmogodišnjem bombardiranju koje je ubilo tisuće ljudi… Štoviše, Rusija tvrdi da ima dokumentarni dokaz da se ukrajinska vojska pripremala za masovni vojni upad u Donbas koji je preduhitrila “specijalna vojna operacija” koju je predvodila Rusija.” [Podaci OESS-a pokazuju povećanje vladinog granatiranja tog područja u danima prije nego što je Rusija ušla.]

…Suština je da je Rusija iznijela prepoznatljivu tvrdnju prema doktrini anticipativne kolektivne samoobrane, koju su izvorno osmislili SAD i NATO, kako se primjenjuje na članak 51. koji se temelji na činjenicama, a ne na fikciji.

Iako bi moglo biti u modi da ljudi, organizacije i vlade na Zapadu na predvidljiv način prihvate zaključak da ruska vojna intervencija predstavlja bezobzirno kršenje Povelje Ujedinjenih naroda i, kao takva, predstavlja nezakoniti rat agresije, neugodna istina je da, od svih tvrdnji koje se odnose na zakonitost prava izvođenja preventivnog udara prema članku 51. Povelje Ujedinjenih naroda, rusko opravdanje za upad u Ukrajinu ima čvrstu pravnu osnovu.” (“Rusija, Ukrajina i ratni zakon: Zločin agresije“, Consortium News)

Evo još malo konteksta iz članka vanjskopolitičkog analitičara Daniala Kovalika:

“Moramo započeti ovu raspravu prihvaćanjem činjenice da se u Ukrajini odvijao rat već osam godina prije ruskog vojnog upada u veljači 2022. I, ovaj rat vlade u Kijevu… odnio je živote oko 14.000 ljudi, od kojih su mnogi djeca, i raselio još oko 1,5 milijuna … Vlada u Kijevu, a posebno njeni neonacistički bataljuni, izvršili su napade na te ljude … upravo zbog njihove etničke pripadnosti …

Iako Povelja UN-a zabranjuje jednostrane ratne radnje, ona također predviđa, u članku 51., da “ništa u ovoj Povelji neće narušiti urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu…” I ovo pravo na samoobranu je tumačeno tako da dopušta zemljama da odgovore, ne samo na stvarne oružane napade, već i na prijetnju od neposrednog napada.

U svjetlu gore navedenog, moja je procjena… da je Rusija imala pravo djelovati u vlastitoj samoobrani intervenirajući u Ukrajini, koja je postala posrednik SAD-a i NATO-a za napad – ne samo na rusku etničku zajednicu unutar Ukrajine – već također i na samu Rusiju.” (“Zašto je intervencija Rusije u Ukrajini legalna prema međunarodnom pravu“, RT)

Dakle, je li itko u zapadnim medijima izvijestio o činjenici da se Putin pozvao na članak 51 UN-a prije nego što je pokrenuo Specijalnu vojnu operaciju?

Ne, nisu, jer bi to značilo priznanje da je Putinova vojna operacija u skladu s međunarodnim pravom. Umjesto toga, mediji nastavljaju širiti fikciju da ‘Hitler-Putin pokušava obnoviti sovjetski imperij’, tvrdnju za koju nema ni trunke dokaza. Imajte na umu da Putinova operacija ne uključuje rušenje strane vlade da bi se postavila marioneta koju podržava Moskva, niti naoružavanje i obuka strane vojske koja će se koristiti kao zastupnička u borbi protiv geopolitičkog suparnika, niti punjenje zemlje najmodernijim naoružanjem za postizanje vlastitih uskih strateških ciljeva, niti izvođenje terorističkih djela industrijske sabotaže (Sjeverni tok 2) kako bi se spriječila ekonomska integracija Azije i Europe.

Ne, Putin se nije bavio niti jednom od ovih stvari. Ali Washington svakako jeste, jer Washington nije ograničen međunarodnim pravom. U očima Washingtona, međunarodno pravo je samo neugodnost koja se prezirno odbacuje kad god je potrebna jednostrana akcija. Ali Putin nije ni izbliza bezobziran u takvim stvarima, dapače, on ima dugu povijest igranja po pravilima jer vjeruje da pravila pomažu u jačanju sigurnosti svih. I, on je u pravu; ona to čine.

I zato se pozvao na članak 51 prije nego je poslao vojsku u pomoć ljudima u Donbasu. Osjećao je da ima moralnu obvezu pružiti im svoju pomoć, ali je želio da njegovi postupci budu u skladu s međunarodnim pravom. Mislimo da je postigao oboje.

Američki imperijalni planer George Kennan, arhitekt prvog Hladnog rata, napisao je 1948.: “imamo oko 50% svjetskog bogatstva, ali samo 6,3% njegove populacije” “Naš pravi zadatak” je “održati ovu poziciju dispariteta” @BenjaminNorton

Evo još nečega što nikada nećete vidjeti u zapadnim medijima. Nikada nećete vidjeti stvarni tekst Putinovih sigurnosnih zahtjeva koji su postavljeni puna 2 mjeseca prije izbijanja rata. A razlog zašto ih nećete vidjeti je taj što su njegovi zahtjevi bili legitimni, razumni i potrebni. Sve što je Putin želio bila su osnovna jamstva da NATO ne planira postaviti svoje baze, vojske i raketna mjesta na ruskoj granici. Drugim riječima, činio je isto što rade svi odgovorni čelnici kako bi obranili sigurnost vlastitog naroda.

Evo nekoliko važnih izvadaka iz teksta Putinovih prijedloga SAD-u i NATO-u:

Članak 1.

Strane će surađivati ​​na temelju načela nedjeljive, jednake i nesmanjene sigurnosti i u te svrhe: neće poduzimati radnje niti sudjelovati u aktivnostima koje utječu na sigurnost druge strane ili ih podržavati;
neće provoditi sigurnosne mjere koje je usvojila svaka strana pojedinačno ili u okviru međunarodne organizacije, vojnog saveza ili koalicije koje bi mogle ugroziti temeljne sigurnosne interese druge strane.

Članak 3.

Strane se neće koristiti teritorijem drugih država u svrhu pripremanja ili izvođenja oružanog napada na drugu stranu ili drugih radnji koje utječu na ključne sigurnosne interese druge strane.

Članak 4.

Sjedinjene Američke Države obvezuju se spriječiti daljnje širenje Sjevernoatlantskog saveza prema istoku i uskratiti pristupanje Savezu državama bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Sjedinjene Američke Države neće osnivati ​​vojne baze na teritoriju država bivšeg Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika koje nisu članice Organizacije Sjevernoatlantskog saveza, koristiti njihovu infrastrukturu za bilo kakve vojne aktivnosti ili razvijati bilateralnu vojnu suradnju s njima.

Članak 5.

Strane će se suzdržati od raspoređivanja svojih oružanih snaga i naoružanja, uključujući u okviru međunarodnih organizacija, vojnih saveza ili koalicija, u područjima gdje bi druga strana takvo raspoređivanje mogla shvatiti kao prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti, uz izuzetak takvog raspoređivanja unutar nacionalnih teritorija strana.

Strane će se suzdržati od preleta teških bombardera opremljenih za nuklearno ili nenuklearno naoružanje ili raspoređivanja površinskih ratnih brodova bilo koje vrste, uključujući u okviru međunarodnih organizacija, vojnih saveza ili koalicija, u područjima izvan nacionalnog zračnog prostora odnosno nacionalnih teritorijalnih voda, odakle mogu napadati ciljeve na teritoriju druge strane.

Strane će održavati dijalog i surađivati ​​na poboljšanju mehanizama za sprječavanje opasnih vojnih aktivnosti na otvorenom moru i iznad njega, uključujući dogovor o maksimalnoj prilaznoj udaljenosti između ratnih brodova i zrakoplova.

Članak 6.

Strane se obvezuju da neće postavljati rakete srednjeg i kraćeg dometa koje se lansiraju sa zemlje izvan svojih državnih teritorija, kao ni u područjima svojih nacionalnih teritorija, s kojih takvo oružje može napasti ciljeve na nacionalnom teritoriju druge strane.

Članak 7.

Strane će se suzdržati od postavljanja nuklearnog oružja izvan svojih državnih teritorija i vratiti takvo oružje koje je već raspoređeno izvan njihovih nacionalnih teritorija, u vrijeme stupanja Ugovora na snagu, na svoje nacionalne teritorije. Strane će ukloniti svu postojeću infrastrukturu za raspoređivanje nuklearnog oružja izvan svojih državnih teritorija.

Strane neće obučavati vojno i civilno osoblje iz nenuklearnih zemalja za korištenje nuklearnog oružja. Strane neće provoditi vježbe ili obuku za snage opće namjene koje uključuju scenarije koji uključuju upotrebu nuklearnog oružja.” (“To Make Sense of War“, Israel Shamir, Unz Review)

Ne treba biti genij da bi se shvatilo zbog čega je Putin bio zabrinut. Bio je zabrinut zbog širenja NATO-a i, posebno, zbog pojave neprijateljskog vojnog saveza potpomognutog od washingtonskih nacista koji su okupirali teritorij na njegovom zapadnom krilu. Je li to bilo nerazumno od njega? Je li trebao prigrliti ove rusofobe koje podržava SAD i dopustiti im da postave svoje projektile na njegovu granicu? Bi li to bilo mudro učiniti?

Dakle, što možemo zaključiti iz Putinove liste zahtjeva?

Prvo, možemo zaključiti da on ne pokušava rekonstruirati sovjetski imperij kao što glavni mediji nemilosrdno inzistiraju. Popis se fokusira isključivo na sigurnosne zahtjeve, ništa drugo.

Drugo, to dokazuje da se rat mogao lako izbjeći da je Zelenski jednostavno zadržao status quo i službeno objavio da će Ukrajina ostati neutralna. Zapravo, Zelenski je pristao na neutralnost u pregovorima s Moskvom u ožujku, ali je Washington spriječio ukrajinskog predsjednika da provede dogovor, što znači da je Bidenova administracija uvelike odgovorna za tekući sukob. (RT je danas objavio članak jasno navodeći da je u ožujku postignut sporazum između Rusije i Ukrajine, ali su SAD i UK namjerno pokvarili dogovor. Washington je želio rat.)

Komentar: Bivši izraelski premijer Bennett kaže da su SAD ‘blokirale’ njegove pokušaje rusko-ukrajinskog mirovnog sporazuma

Treće, pokazuje da je Putin razuman vođa čije je zahtjeve trebalo spremno prihvatiti. Je li bilo nerazumno od Putina što je tražio da se “strane suzdrže od raspoređivanja svojih oružanih snaga i… vojnih saveza.. u područjima gdje bi takvo raspoređivanje druga strana mogla shvatiti kao prijetnju svojoj nacionalnoj sigurnosti”? Je li za njega bio nerazuman zahtjev da će “strane eliminirati svu postojeću infrastrukturu za raspoređivanje nuklearnog oružja izvan svojih nacionalnih teritorija”?

Gdje su zapravo “nerazumni zahtjevi” koje je Putin navodno postavio?

Nema ih. Putin nije postavio zahtjeve koje SAD ne bi postavio da je situacija suprotna.

Četvrto, dokazuje da rat nije borba za ukrajinsko oslobođenje ili demokraciju. To je glupost. Riječ je o ratu koji ima za cilj “oslabiti” Rusiju i konačno ukloniti Putina s vlasti. To su najvažniji ciljevi. To znači da ukrajinski vojnici ne umiru za svoju zemlju, oni umiru za elitistički san da prošire NATO, slome Rusiju, okruže Kinu i produže američku hegemoniju za još jedno stoljeće. Ukrajina je samo bojno polje na kojem se vodi borba velikih sila.

Postoje brojne točke koje pokušavamo istaknuti u ovom članku:

1. Tko je započeo rat? Odgovor – Ukrajina je započela rat.
2. Je li ruska invazija bila kršenje međunarodnog prava? Odgovor – Ne, rusku invaziju treba odobriti prema članku 51 Ujedinjenih naroda.
3. Je li se rat mogao izbjeći da je Ukrajina proglasila neutralnost i ispunila Putinove razumne zahtjeve? Odgovor – Da, rat se mogao izbjeći.
4. Posljednja točka bavi se Ugovorom iz Minska i kako će nepoštenje zapadnih vođa utjecati na konačno rješenje u Ukrajini. Uvjeren sam da ni Washington ni NATO saveznici nemaju pojma koliko su međunarodni odnosi desetkovani izdajom u Minsku. U svijetu u kojem se pravno obvezujući sporazumi mogu olako odbaciti u ime političke podobnosti, jedini način za rješavanje sporova je gruba sila. Je li itko u Njemačkoj, Francuskoj ili Washingtonu razmišljao o tome prije nego što je djelovao? (Ali, prvo, malo konteksta o Minsku.)

Cilj sporazuma iz Minska bio je okončanje borbi između ukrajinske vojske i etničkih Rusa u regiji Donbas u Ukrajini. Odgovornost četiriju sudionika ugovora – Njemačke, Francuske, Rusije i Ukrajine – bila je osigurati da obje strane slijede uvjete sporazuma. Ali u prosincu je bivša njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila u intervjuu za njemački časopis da nikada nije postojala namjera provedbe dogovora, umjesto toga, plan je bio iskoristiti vrijeme za jačanje Ukrajine kako bi se pripremila za rat s Rusijom. Dakle, jasno je da su SAD od samog početka namjeravale izazvati rat s Rusijom.

Njemačka, Francuska, Ukrajina i Rusija su 5. rujna 2014. potpisale Minsk, ali je sporazum propao i borbe su se nastavile. 12. veljače 2015. potpisan je Minsk 2, ali je i to propalo. Molimo pogledajte ovaj kratki segment na You Tubeu od Amita Sengupta koji daje kratak pregled Minska i njegovih implikacija: (Sam sam transkribirao članak i sve greške su moje.)

(11:40 minuta) “U 2015. godini, Njemačka i Francuska su trebale igrati neutralnu ulogu. Trebale su natjerati Ukrajinu i Rusiju da poštuju pravila. Ali to nisu učinile, a razlog zašto to nisu učinile je ono što je Angela Merkel otkrila u svom intervjuu 7. prosinca. Merkel je rekla: “Sporazum iz Minska iz 2014. bio je pokušaj davanja vremena Ukrajini. Također je dao vremena da ojača kao što se danas može vidjeti. Ukrajina iz 2014. i 2015. nije moderna Ukrajina.” Uglavnom, sva tri partnera Minskog sporazuma lagala su i izdala Rusiju. Čak je i Putin rekao: “Rusija će se jednog dana morati dogovoriti s Ukrajinom, ali Njemačka i Francuska su izdale Rusiju, a sada pomažu Ukrajini oružjem.”… Sramota je da se zapadni politički lideri upuštaju u pregovore koje ne namjeravaju poštivati ​​ili provoditi… (ukrajinski predsjednik Petro Poroshenko priznao je isto što i Merkel i Hollande)…. Sada je čak i Putin priznao da je bila pogreška pristati na Minske sporazume. Čak je rekao da je problem Donbasa tada trebalo riješiti oružanim putem.

(2015.) Rusija je čekala 8 godina da prizna neovisnost Donbasa, a onda je ove godine pokrenula sveobuhvatni napad. Ali tada je Putin bio pod dojmom da će Minski sporazumi – zajamčeni od strane Njemačke i Francuske i jednoglasno podržani od strane Vijeća sigurnosti UN-a uključujući Sjedinjene Države – riješiti krizu i dati Donbasu autonomiju dok bi ostao dio Ukrajine. Njemačka i Francuska su se trebale pobrinuti da se sporazumi iz Minska provedu od 2015. do 2022. Kolektivni zapad je uvijek znao da je rat jedino rješenje. Oni nikada nisu htjeli mir, samo su igrali u ime sporazuma iz Minska. Dakle, vidite, to je diplomatska “pobjeda” zapada……

Francuska i Njemačka su sporazumom iz Minska umirile Rusiju i dale joj lažne nade u mirno rješenje. Ali, u stvarnosti, oni su kupovali vrijeme da Ukrajina izgradi svoju vojsku. Nikad nije bilo diplomatskog rješenja; kolektivni zapad – što uključuje Sjedinjene Države, NATO, Europsku uniju i G-7 – prevarili su Rusiju da vjeruje da postoji diplomatsko rješenje za sukob u Donbasu (ali) umjesto toga, oni su pripremali Ukrajinu za pravi rat protiv Rusije. Dakle, u svakom slučaju, ovaj rat se trebao dogoditi. Diplomatskog rješenja nikada nije bilo…. To je ono što je Angela Merkel htjela poručiti: “Hladni rat nikada nije završio”. Bila je njemačka kancelarka kada se 2014. dogodio državni udar u Ukrajini i kada je potpisan Minski sporazum. Stoga je njen doprinos ovoj dvoličnoj igri zajedno s Njemačkom, Francuskom, Ukrajinom i SAD-om doveo do ovog rata. I ona to jako dobro zna. No, u svakom slučaju, to neće dobro završiti za Njemačku ili Francusku čija su gospodarstva teško oštećena. Ukrajina je potpuno uništena. Postala je Afganistan Europe.

Zapadni politički lideri su ti koji su krivi za ubojstvo Ukrajine. Od 2014. ukrajinska vlada pokreće žestoke vojne napade na ukrajinske civile koji govore ruski jezik u regiji Donbas. Tisuće civila koji govore ruski su ubijeni. Rusija je trebala vratiti teritorij 2014. zajedno s Krimom. No, tada je Rusija upala u zamku Minskog sporazuma zapadnih zemalja. … Nije Rusija započela ovaj rat, SAD su te koje su započele ovaj rat. Ukrajina je samo pijun kojeg podupiru SAD i druge europske vlade. I šteta je što ukrajinska vlada služi interesima Sjedinjenih Država, a ne ukrajinskog naroda.” (“Otkriće Angele Merkel o sporazumima iz Minska | Rat Rusije i Ukrajine“, Amit Sengupta, YouTube)

Nema načina da se precijeni važnost izdaje u Minsku ili utjecaja koji će to imati na konačno rješenje u Ukrajini. Kada se izgubi povjerenje, nacije mogu osigurati svoju sigurnost samo grubom silom. To znači da Rusija mora proširiti svoj opseg onoliko koliko je potrebno kako bi osigurala da će ostati izvan dometa neprijateljske vatre. (Putin, Lavrov i Medvedev već su naznačili da planiraju učiniti upravo to.)

Drugo, novi opseg mora biti trajno ojačan borbenim trupama i smrtonosnim oružjem koje se drži u stanju pripravnosti. Kada ugovori postanu sredstvo političkog oportunizma, tada nacije moraju prihvatiti trajno ratno stanje. Ovo je svijet koji su Merkel, Hollande, Poroshenko i SAD stvorili odlučivši koristiti ‘kamen temeljac međunarodnih odnosa’ (Ugovore) za promicanje vlastitih uskih ratnohuškačkih ciljeva.

Samo se pitamo shvaća li itko u Washingtonu što su dovraga učinili?

Izvor.