Vojna dimenzija rusko-iranskog strateškog partnerstva stabilizira zapadnu Aziju

Da budemo potpuno jasni, Rusija nema namjeru poticati Iran da izvede svoj prvi napad na SAD-Izrael-GCC budući da bi bilo kakva erupcija konvencionalnog sukoba između te dvije strane destabilizirala Zapadnu Aziju i tako bacila južnu periferiju te velike euroazijske sile u kaos. Umjesto toga, čini se da je Rusija zaključila da je Iran doista u defenzivi u regiji i da bi neuspjeh u pružanju podrške njegovim sposobnostima odvraćanja mogao dovesti do najgoreg scenarija da njezini neprijatelji ozbiljno razmišljaju o prvom udaru protiv njega.

Šef CIA-e William Burns upozorio je prošli tjedan da vojna dimenzija rusko – iranskog strateškog partnerstva riskira destabilizaciju Zapadne Azije. Prema njegovim riječima, “Rusi počinju tražiti načine na koje, tehnološki ili tehnički, mogu podržati Irance, što predstavlja stvarnu prijetnju iranskom susjedstvu, mnogim našim prijateljima i partnerima u iranskom susjedstvu također.” Zapravo je točno suprotno, jer će njihove rastuće veze na kraju ojačati stabilnost u ovoj geostrateškoj regiji.

Jedini razlog zašto SAD, Izrael i/ili GCC još uvijek nisu konvencionalno napali Iran usprkos užarenim napetostima tijekom proteklog desetljeća je taj što ih je Islamska Republika uspjela uspješno odvratiti svojim brzim vojnim napredovanjem, posebno u vezi s izvješćima sposobnosti balističkih projektila. Njegova Resistance Economy uspješno je udomaćila proizvodnju srodnih najmodernijih sustava, no također se ne može poreći da je to i dalje borba i da njezini suparnici imaju konkurentsku prednost.

Uostalom, SAD-Izrael-GCC blisko surađuju jedni s drugima u različitoj mjeri i svaki ima svoje impresivne vojno-industrijske komplekse koji nisu ometani sankcijama. Kako se “Četvrta industrijska revolucija”/”Veliko ponovno postavljanje” (4IR/GR) nastavlja odvijati i prateće tehnologije postupno postaju uključene u taj gore spomenuti kompleks, vojno-tehnički jaz između Irana i njegovih rivala mogao bi se povećati i na kraju rezultirati njihovim razmišljanjem o udaru na Islamsku Republiku.

Iranu koji je pod strogim sankcijama bit će teško držati korak s njima u ovom aspektu njihove stalne utrke u naoružanju, a ako previše zaostane, tada bi se ravnoteža snaga mogla pomaknuti do točke u korist njegovih neprijatelja. To bi bilo pogubno za regionalnu stabilnost ako bi ih dovelo do toga da postanu uvjereni da bi mogli osujetiti sposobnosti Islamske Republike za drugi udar i tako ih nadahnuti da razmotre prvi paralizirajući napad negdje u nadolazećoj budućnosti, kao što su to htjeli učiniti već desetljeće.

To je razlog zašto je toliko važno da Iran ima pouzdan pristup relevantnim tehnologijama od jednog od svojih konkurenata, ergo potrebe za udvostručenjem vojne dimenzije rusko-iranskog strateškog partnerstva. Iako je mnogo o njihovim sigurnosnim vezama i dalje spekulativno, nije nategnuto predviđati da Moskva namjerava nagraditi Teheran što je služio kao jedan od njegovih alternativnih ventila protiv pritiska Zapada tijekom prošle godine jačanjem vojnih sposobnosti svog strateškog partnera.

Da budemo potpuno jasni, Rusija nema namjeru poticati Iran da izvede svoj prvi napad na SAD-Izrael-GCC budući da bi bilo kakva erupcija konvencionalnog sukoba između te dvije strane destabilizirala Zapadnu Aziju i tako bacila južnu periferiju te velike euroazijske sile u kaos. Umjesto toga, čini se da je Rusija zaključila da je Iran doista u defenzivi u regiji i da bi izostanak podrške njegovim sposobnostima odvraćanja mogao dovesti do najgoreg mogućeg scenarija koji je upravo objašnjen.

Međutim, šef CIA-e Burns zadužen je za manipuliranje globalnim percepcijama podržavajući Zlatnu milijardu Zapada predvođenog SAD-om i de facto unipolarne hegemonističke interese bloka Novog Hladnog rata, zbog čega je nastojao obmanuti mase o regionalnom utjecaju bliže rusko-Iranske vojne suradnje. Iako Izrael i GCC balansiraju između Zlatne milijarde i globalnog juga koji zajednički vode BRICS – & SCO, njihove konvencionalne sigurnosne interese još uvijek podupiru prvospomenuti.

Imajući to na umu, nikada se ne može odbaciti mogućnost da bi SAD mogao orkestrirati niz događaja osmišljenih da gurnu Zaljev na rub rata, osobito nakon što se taj unipolarni hegemon u opadanju i njegovi regionalni saveznici osjete dovoljno samouvjerenim sa svojim 4IR/GR – pojačane vojne sposobnosti u odnosu na Iran. Jedina vjerodostojna šansa za sprječavanje tog scenarija je da Rusija pomogne Iranu da održi korak s vojno-tehničkim napretkom svojih suparnika, otuda obostrano koristan razlog za jačanje njihovih srodnih veza.

S obzirom na ovu vojnu dinamiku i njihove potencijalne geopolitičke posljedice, postoji svaki razlog za očekivati ​​da će se sigurnosna dimenzija rusko-iranskog strateškog partnerstva sveobuhvatno proširiti u nadolazećoj budućnosti. Za razliku od onoga što je Burns lažno tvrdio, ovo ne bi bilo vođeno željom da se destabilizira Zapadna Azija, već da se ojača stabilnost u toj ključnoj regiji jačanjem iranskih sposobnosti odvraćanja, što bi zauzvrat održalo tamošnje multipolarne procese na pravom putu.

Izvor.