SAD izdaje interese EU saveznika vješto koristeći ukrajinski sukob u svoju korist

Washington ne vodi ekonomski rat samo protiv Rusije, već zapravo i protiv svojih vlastitih europskih saveznika.

Napisao Uriel Araujo, istraživač s fokusom na međunarodne i etničke sukobe

Ovoga tjedna, London je objavio da je naručio tisuće novih protutenkovskih oružja za obnovu zaliha, nakon što je poslao tisuće svojih jedinica u Ukrajinu. U međuvremenu, objavljeno je da Washington važe zahtjeve Kijeva da zemlji opskrbi bojeve glave kazetnog streljiva. I Ujedinjeno Kraljevstvo i NATO gotovo su ostali bez oružja za Ukrajinu. Nedavno se američki predsjednik Joe Biden borio da održi svoju međunarodnu koaliciju za potporu Kijevu, ali teško da je uspio zbog domaćih problema (i u EU i u Sjedinjenim Državama). Sukob u Ukrajini pogoršava europsku energetsku krizu i to je jedan od razloga zašto je Washington potaknuo ovaj sukob.

Profesor političkih znanosti sa Sveučilišta u Chicagu, John Mearsheimer, opširno je pisao o tome kako su NATO-ove politike proširenja tijekom godina i njegova strategija da Ukrajinu izmakne iz ruske orbite integracijom u politički Zapad sami korijen sukoba koji je započeo 2014. – i nakon 8 godina, to je i dalje slučaj.

Gotovo 8 godina sukob u Donbasu bio je europski zaboravljeni rat, iako je u travnju 2021. Kijev tamo još jednom eskalirao nasilje, uz punu podršku Washingtona. Od 2014., NATO agresivno provocira i okružuje Rusiju (čak i na Arktiku), a njegove države članice šalju velike količine oružja Ukrajini.

U međuvremenu, Zapad pod vodstvom Washingtona, uključujući medijske konglomerate, sakrio je krajnje desničarski problem Ukrajine i očitu neonacističku prirodu njezine pukovnije Azov, kao i masovna ubojstva u Kijevu, njegova kršenja ljudskih prava, genocidnu politiku i šovinistički nacionalizam usmjeren protiv etničkih Rusa.

Na primjer, 18. veljače, prije početka trenutnog rusko-ukrajinskog vojnog sukoba (24. veljače), Kijev je započeo gadnu kampanju bombardiranja Donbasa, gađajući civilnu infrastrukturu, pa čak i dječji vrtić u Lugansku. Ironično, tjedan dana prije toga, Moskva je povukla svoje trupe iz područja u blizini granice, što je trebalo deeskalirati napetosti – ali bezuspješno.

Sve do 18. veljače, u nizu provokacija, ukrajinsko vojno osoblje često je kršilo prekid vatre u Donbasu i granatiralo regiju kako bi potaknulo lokalne milicije na odgovor, pružajući tako izgovor za daljnju ukrajinsku agresiju, dok je NATO nastavio slati oružje i plaćenike u Kijev i dodatno raspirivao napetosti. Može se tvrditi da je sve to eskaliralo do te mjere da je moglo postati povod za rat za Rusiju. I evo nas danas. Bez obzira na to je li netko kritičan prema odluci Moskve da pokrene vojnu kampanju ili ne, sve navedeno dio je šireg konteksta koji uvijek treba imati na umu.

Zašto je onda SAD odigrao tako destabilizirajuću ulogu i podržao sve to? Pisao sam o tome kako je geopolitička strategija Washingtona isprepletena s geoekonomijom i energetskim interesima. Uporna kampanja Sjedinjenih Država protiv Sjevernog toka i protiv bilo kakve rusko-europske plinske suradnje dio je toga. Geoenergetski interesi jedno su od glavnih pitanja i pokretačkih snaga 21. stoljeća, a Washington je vodio uglavnom unilateralni ekonomski rat kroz sankcije i zakonodavne mjere. Oduvijek mu je bio cilj da Europljani kupuju američki LNG, koji je zapravo skuplji, iako je Rusija doslovce na “pragu” kontinenta. Istina je da je energetska kriza Europe od samog početka dobro služila američkim interesima. Osim toga, “Zelena agenda” pod vodstvom SAD-a koja prilično ironično koči afričku energetsku sigurnost, također šteti i europskoj.

Moglo bi se onda vrlo dobro tvrditi da se Washingtonov ekonomski rat ne vodi samo protiv Moskve, već zapravo i protiv njegovih vlastitih europskih saveznika. Ako ovo zvuči nategnuto, treba uzeti u obzir činjenicu da je Bidenov nedavni agresivni paket subvencija od 369 milijardi dolara (koji šteti Europi) francuski predsjednik Emmanuel Macron opisao kao problem koji bi mogao “podijeliti Zapad”. Diplomati EU-a su citirani kako kažu da američka inicijativa “mijenja sve” do te mjere da neke od njih navodi na pitanje “je li Washington još uvijek naš saveznik ili ne?” Šef EU industrije Thierry Breton čak je izjavio da Bidenov paket predstavlja “egzistencijalni izazov” za europsko gospodarstvo i industriju.

Ekonomija Ujedinjenog Kraljevstva također je u kolapsu zbog problema s energijom, dok recesija, pa čak i depresija progone Europu. Philip Pilkington, irski ekonomist poznat po svojim doprinosima o empirijskoj procjeni opće ravnoteže i drugim poljima, piše o tome kako se Europa nakon Sjevernog toka suočava s mogućom deindustrijalizacijom. Ako visoki troškovi energije, povezani s tekućim sukobom u Ukrajini, čine europsku industriju nekonkurentnom, Washingtonov paket subvencija je čavao u lijes. U ovom scenariju, europsku industriju mogli bi “izbrisati američki rivali”, kako su rekli novinari lista Politico Jakob Hanke i Barbara Moens. Dok su SAD spremne apsorbirati europski industrijski potencijal, zemlje EU suočit će se s rastućom nezaposlenošću, inflacijom i padom životnog standarda. Taj scenarij naravno obećava socijalne nemire.

U travnju je poražena francuska predsjednička kandidatkinja Marine Le Pen obećala povući Francusku iz NATO-a. Kako se temperature smanjuju s nadolazećom zimom usred rastućih cijena energenata, treba očekivati ​​da će europski populizam i krajnja desnica dobiti sve više i više političkog utjecaja, jer su uspješno kapitalizirali rastuće nezadovoljstvo naroda NATO-om i samim EU blokom. Prilično je nesretno što je u Europi protivljenje NATO-u i suicidalnoj politici uvelike marginalizirano do te mjere da je gotovo postalo monopolom takozvanog ekstremističkog diskursa. Ostaje za vidjeti kako će europske političke elite odgovoriti na novi razvoj događaja, budući da je stvarnost američkog ekonomskog rata protiv njihova kontinenta sve teže poricati.

Izvor.