Masovni napad njemačkih desničarskih ekstremista: Je li više spektakl nego stvarnost?

Njemačka je doživjela možda najveću policijsku raciju u povijesti, u kojoj je sudjelovalo 3.000 policajaca na 130 nekretnina u gotovo cijeloj zemlji. S 25 uhićenih osumnjičenika “Reichsbürgera”, to iznosi 120 policajaca po osumnjičeniku. Bilo je to prilično demonstriranje sile, a kao znak da su mediji unaprijed znali za nadolazeća uhićenja, brojni osumnjičenici, uključujući njemačkog aristokrata Heinricha XIII i bivšu zastupnicu AfD-a Birgit Malsack-Winkemann, fotografirani su i snimljeni dok su izlazili iz svojih domova.

Bio je to pravi puč za njemačku ljevičarsku vladu i ministricu unutarnjih poslova Nancy Faeser, koja je za svoj politički cilj postavila uništenje desnice.

Vrijedno je napomenuti da nitko još nije proglašen krivim, ali naravno, čak i s notorno ljevičarskim njemačkim medijima koji su iskoristili incident za raspirivanje straha od njemačke desnice, prošlost može ukazivati na to da bi slučaj mogao završiti više kao PR nego stvarnost.

Ozloglašena teroristička skupina “Nordkreuz”, koju su mediji 2017. proglašavali krajnje desnom ekstremističkom mrežom koja se priprema za “Dan X” — odnosno dan kada će skupina izvršiti atentate na ljevičarske protivnike nakon sloma Njemačke vlade — uglavnom se raspršila. U to su vrijeme političari, novinari i razne antirasističke organizacije skočile na slučaj, koji je uključivao i do 50 ljudi, kao primjer rastuće njemačke krajnje desničarske scene.

Naposljetku, Ured glavnog državnog odvjetnika je prekinuo svoju istragu o toj grupi, rekavši da “nema opravdane sumnje” da nastave. Kao i ovaj najnoviji slučaj koji je uključivao “Reichsbürger”, grupa “Nordkreuz” je također sadržavala niz pojedinaca s vojnim i policijskim iskustvom.

Navodni kolovođa “Nordkreuza” dobio je samo uvjetnu kaznu od 21 mjesec, budući da je sudac tog slučaja rekao da su gotovo svo oružje i komadi streljiva koje je posjedovao legalni, te da je, iako je dao neke “neustavne” komentare na chatu s drugim članovima, nije bilo dokaza da je imao bilo kakve aktivne planove za svrgavanje vlade ili izvođenje bilo kakvih terorističkih napada.

Na kraju, čak i ako su neki članovi grupe “maštali” o Danu X, nije bilo naznaka da imaju konkretne planove za sudjelovanje u bilo kakvoj izravnoj akciji. Mnogi na ljevici sanjaju o komunističkom svrgavanju njemačke vlade ili društvu utemeljenom na anarhističkim kolektivima, a neki od njih možda čak raspravljaju o tome kako bi takvo društvo izgledalo u raznim grupama raštrkanim po njemačkim gradovima, ali bi li takve rasprave predstavljale neposrednu prijetnju njemačkom demokratskom poretku?

Uvijek je pitanje kada fantazija počinje prelaziti u sferu stvarnosti.

Ako je plan i bio stvaran, bio je suludod početka

Pojedinosti iz trenutnog slučaja Reichsbürger ostaju nejasne, budući da slučaj tek treba ići na suđenje. Međutim, ako je princ Heinrich XIII, kojeg vlasti smatraju vođom skupine, doista planirao neposredan juriš na Reichstag i preuzimanje vlasti, onda su on i njegove kohorte u zabludi, potencijalno ludi i akutno nesvjesni kako moć zapravo funkcionira. Moć nije igra osvajanja zastave u kojoj možete utrčati u vladinu zgradu i vikati: “Vidi, sada sam ja na vlasti!”

Čak i ako je skupina planirala juriš na Reichstag, što je tvrdnja koju bismo trebali uzeti s rezervom dok sve činjenice ne izađu na vidjelo, malo je vjerojatno da takav “puč” uspije u modernom dobu. Da je skupina uspjela prkositi svim izgledima i preuzeti kontrolu nad Reichstagom, pojedinci koji su navodno umiješani u ovaj slučaj odmah bi bili vezani lisicama i odvedeni u zatvor. Uostalom, svaki uspješan udar zahtijeva bazu moći. To znači potporu vojske, segmenta trenutne elite ili mase stanovništva u zemlji — pri čemu su sva tri idealna, ali su prva dva preduvjeta mnogo važnija.

Naravno, ako je skupina nabavljala ilegalno oružje i kovala konkretne planove za izvođenje državnog udara, onda će vlasti nedvojbeno poduzeti mjere i vjerojatno opravdano provode pretrese kuća osumnjičenika, ali ostaje pitanje koliko su daleko bili njihovi planovi, koliko je oružja zapravo bilo ilegalno i koliko su ti planovi zapravo bili konkretni.

Prema medijskim izvješćima, u Njemačkoj ima oko 25.000 ljudi koji se poistovjećuju s pokretom Reichsbürger, labavo definiranim pokretom, ali koji općenito vjeruje da je trenutna vlada u zemlji nelegitimna i da stara monarhija nikada nije propisno raspuštena na legalan način. Iako neki od njih mogu biti liječnici, odvjetnici, bivši vojnici i inženjeri, to ne predstavlja temelj podrške za uvođenje nove vlade. Mnogi od njih također bi se vjerojatno protivili tome da nekoliko članova upadne u Reichstag i preuzme vlast nasilnim sredstvima.

Možemo napraviti korak dalje. Kad bi Reichbürgeri u ovom slučaju doista uspjeli preuzeti vlast, bio bi potreban samo jedan negativan izvještaj njemačke javne televizijske kuće ARD i cijela vlada građanskog Reicha bi odmah vidjela kako bijesna rulja na Twitteru izvodi obrnuti državni udar, ovaj put uz punu potporu vrlo “woke” stanovništva i sve više “woke” zaštitarske službe. Kako se kaže, Kina ima medije kojima upravlja država, a Zapad ima države kojima upravljaju mediji. Reichbürger pokret nema medije, nema podršku, a samim time nema ni moć.

Da je Heinrich XIII uistinu želio vladati, kao što mediji tvrde da je bio njegov plan, onda bi mu bilo bolje da je prvo stavio nekoliko reklama na Facebook, i možda da je prije svega toga malo objasnio stvari. Je li većina Nijemaca uopće znala što je Reichsbürger prije ovog događaja? Vjerojatno nije.

Čak ni islamisti koji sanjaju šerijat u Njemačkoj, a nije ih malo, svojim terorističkim napadima se ne žele “dočepati vlast”. Umjesto toga, oni često navode osvetu za akcije Zapada u muslimanskim zemljama, a ponekad i čistu mržnju prema onome što opisuju kao ateističku i bezbožnu zapadnu kulturu. Za one muslimane koji ozbiljno žele srušiti demokraciju i uvesti šerijatski zakon, oni otvoreno kažu da su demografija i vrijeme na njihovoj strani, a većina nema iluzija o skupini muslimana koja napada vladine zgrade kako bi preuzeli vlast. Drugim riječima, islamska vladavina, ako se ikad dogodi, doći će kroz jednostavnu aferu “demokracije”.

Gorivo za slamanje desnice

Bez obzira na prirodu slučaja Reichsbürger, ova posljednja racija bit će iskorištena za opravdavanjedaljnjeg ugnjetavanja desnice, uključujući i Alternativu za Njemačku (AfD). To znači više nadzorai još više policijskih racija. Čak i ozloglašena ljevičarska teroristička skupina RAF, aktivna 1970-ih i 1980-ih, koja je počinila brojna ubojstva visokog profila, nikada nije imala takav policijski odgovor kao posljednja uhićenja Reichsbürgea, ali s AfD-om koji brzo raste u popularnosti, javnost treba spektakl.

Mediji su također pozdravili skretanje pažnje s brutalnog nasumičnog ubojstva 14-godišnje njemačke djevojčice od strane eritrejskog migranta u Illerkirchbergu, što je još jednom pokrenulo pitanja o masovnoj imigraciji na nacionalnoj razini i dovelo do toga da grada Ulm obustavi prijem svih izbjeglica.

Riječ je o istom mediju koji je uglavnom ignorirao226 istraga koje je Savezno javno tužiteljstvo pokrenulo do 30. lipnja ove godine; 131 je bio usmjeren protiv radikalnih islamista, 68 protiv stranih ekstremista, a samo devet protiv desničarskih ekstremista.

Međutim, ništa ne smije biti u suprotnosti s vladinim narativom daje desnica “najveća prijetnja”, a da su islamistički počinitelji izašali iz svojih domova pred kamerama za svaku istragu terorizma, večernji bi mediji doista teško mogli zadržati ovaj narativ na vrhu.

To su također isti mediji koji također već dugo zanemaruju činjenicu da je desničarski AfD rutinski izložennapadima,zapaljivanjima vozila,doksingu, te – u njemačkoj proslavljenoj liberalnoj demokraciji–prijetnjama potpune zabrane te političke stranke. Zapravo, to je najnapadanija stranka u cijeloj Njemačkoj, prema vladinim podacima.

Posljednji slučaj Reichsbürger, koliko god optužbe bile valjane, neophodan je lijevoj vladi za oblikovanje javnog mnijenja o AfD-u, koji je s političkog stajališta glavna meta ove istrage, iako je imao malo veze s tim slučajem. Na kraju krajeva, jednostavno nema dovoljno “desničarskih ekstremista” spremnih upotrijebiti nasilje kako bi stvarno opravdali vladinu tvrdnju da je desnica najveća prijetnja. Zato su mediji bili dosta unaprijed obaviješteni o ovim racijama i bili spremni za snimanje baš u vrijeme večernjih vijesti.

Državni udari su vrlo teški za izvesti u moderno doba

S druge strane, većina revolucija i državnih udara, koje je uvijek bilo teško izvesti, posebno su teški u moderno doba, a dvostruko više u Njemačkoj gdje – unatoč inflaciji i padajućem gospodarstvu – većina ljudi živi u relativnoj udobnosti i dubokom strahu od bilo čega što mediji nazivaju ekstremnom desnicom ili čak desnicom. Većina državnih udara koji uspiju u modernom dobu zahtijevaju financiranje NVO-a, potporu CIA-e, Big Tech-a i ponavljajuće medijske poruke, poput obojenih revolucija viđenih u istočnoj Europi i na Bliskom istoku u posljednja dva desetljeća.

Čak i u “starim danima”, državni udari su rijetko bili uspješni, a čak i u slučajevima kao što su Castrovo i Cheovo komunističko svrgavanje Kube, oni uspjeli su unatoč svim izgledima. Kada je Castrov i Cheov brod stigao na Kubu s 81 naoružanih revolucionara, Batistina vojska ih je već čekala. Preživjelo je samo 19 muškaraca, uključujući Castra i Chea, koji su pobjegli u planinski lanac Sierra Maestra i vodili nevjerojatnu gerilsku ratnu kampanju u kojoj su na kraju svrgnuli cijelu vladu.

Čak i za one koji preziru politiku Chea i Castra, ono što su izveli iz vojne i propagandne perspektive s pravom je otišlo u anale povijesti. Većina muškaraca bacila bi ručnik nakon što je 85 posto njihovih drugova ubijeno u prvim minutama “revolucije”.

Činjenica da je Batista znao da Castro dolazi ukazuje na to da su doušnici već bili u skupini ili da su zapadna obavještajna služba ili Batistini agenti koristili druge načine da saznaju koji su sveobuhvatni planovi skupine. Ovo curenje obavještajnih podataka bilo je prije ere pametnih telefona i internetskog nadzora.

Nasuprot tome, njemačka domaća obavještajna služba nalazi se u šifriranim chatovima, unutar računala ljudi i otvoreno prati članove jedne političke stranke, ali i velikog broja političkih grupa. Za one koji “planiraju” državni udar, bez obzira na to jesu li ljevičari, desničari ili se pridržavaju neke druge političke ili vjerske ideologije, izgledi nikad nisu bili veći protiv vas.