Električni rat

Koraci odjekuju u sjećanju
niz prolaz kojim nismo prošli
prema vratima koja nikad nismo otvorili
u ružičnjak. Moje riječi tako odjekuju
u vašem umu.
ali s kojom svrhom
uznemiravanje prašine na zdjeli s ružinim lišćem,
ne znam.

TS Eliot, Burnt Norton

Sjetite se poljskog farmera koji fotografira olupinu projektila – za koju se kasnije pokazalo da pripada ukrajinskom S-300. Dakle, poljski farmer, čiji koraci odzvanjaju u našem kolektivnom sjećanju, možda je spasio svijet od Trećeg svjetskog rata – pokrenut putem bezobrazne zavjere koju su smislili anglo-američki “obvještajci”.

Takva sumornost bila je pojačana smiješnim zataškavanjem: Ukrajinci su pucali na ruske projektile iz smjera iz kojeg one nikako nisu mogle doći. To jest: Poljske. A onda je američki ministar obrane, trgovac oružjem Lloyd “Raytheon” Austin, osudio Rusiju da je ipak kriva jer su njegovi kijevski vazali gađali ruske projektile koji nisu trebali biti u zraku (a i nisu).

Nazovite to Pentagonovim uzdizanjem bezobzirnog laganja u prilično otrcanu umjetnost.

Anglo-američka svrha ove prevare bila je stvoriti “svjetsku krizu” protiv Rusije. Razotkrivena je – ovaj put. To ne znači da uobičajeni osumnjičenici neće pokušati ponovno. Uskoro.

Glavni razlog je panika. Kolektivni zapadni obavještajci vide kako Moskva konačno mobilizira svoju vojsku – spremnu za napad sljedećeg mjeseca – dok onesposobljava ukrajinsku električnu infrastrukturu kao oblik kineskog mučenja.

Tih dana u veljači kada je slano samo 100.000 vojnika – i kada su milicije DPR-a i LPR-a plus Wagnerovi komandosi i Kadirovljevi Čečeni obavljali većinu teških poslova – davno su prošli. Sve u svemu, Rusi i rusofoni bili su suočeni s hordama ukrajinske vojske – možda čak 1 milijun. “Čudo” svega je da su Rusi prošli prilično dobro.

Svaki vojni analitičar zna osnovno pravilo: snaga za invaziju trebala bi biti tri puta veća od snage za obranu. Ruska vojska na početku Specijalne operacija bila je na malom djeliću tog pravila. Ruske oružane snage vjerojatno imaju stalnu vojsku od 1,3 milijuna vojnika. Sigurno su mogli priuštiti nekoliko desetaka tisuća više od početnih 100.000. Ali nisu. Bila je to politička odluka.

Ali sada je Specijalna operacija gotova: ovo je teritorij CTO (protuterorističke operacije). Niz terorističkih napada – usmjerenih na Sjeverne tokove, Krimski most, Crnomorsku flotu – konačno je pokazao neizbježnost odlaska dalje od puke “vojne operacije”.

I to nas dovodi do električnog rata.

Utiranje puta do DMZ-a

Električni rat se u biti tretira kao taktika – što dovodi do konačnog nametanja ruskih uvjeta u mogućem primirju (što ni anglo-američka obavještajna služba ni vazalni NATO ne žele).

Čak i kad bi postojalo primirje – koje se naširoko reklamira već nekoliko tjedana – to ne bi okončalo rat. Zato što su dublji, obznanjeni ruski uvjeti – kraj širenja NATO-a i “nedjeljivost sigurnosti” – u potpunosti izneseni i Washingtonu i Bruxellesu prošlog prosinca, a kasnije odbačeni.

Kako se od tada ništa – konceptualno – nije promijenilo, zajedno sa zapadnjačkim naoružavanjem Ukrajine koje je dosegnulo ludilo, Stavka iz Putinove ere nije mogla ne proširiti početni mandat Specijalne operacije, koji ostaje denacifikacija i demilitarizacija. No sada će mandat morati obuhvatiti Kijev i Lavov.

A to počinje s trenutnom kampanjom deelektrifikacije – koja ide daleko dalje od istočnog toka Dnjepra i duž obale Crnog mora prema Odesi.

To nas dovodi do ključnog pitanja dosega i dubine električnog rata, u smislu uspostavljanja onoga što bi bila DMZ – zajedno s ničijom zemljom – zapadno od Dnjepra za zaštitu ruskih područja od NATO topništva, HIMARS-a i raketnih napada.

Koliko duboko? 100 km? Nedovoljno. Radije 300 km – jer je Kijev već zatražio topništvo s takvim dometom.

Ono što je ključno je da se još u srpnju o tome već naveliko raspravljalo u Moskvi na najvišim razinama Stavke.

U opširnom srpanjskom intervjuu, ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov pustio je mačku – diplomatski – iz torbe:

“Taj proces se nastavlja, dosljedno i ustrajno. Nastavljat će se sve dok Zapad, u svom nemoćnom bijesu, očajnički želeći što više zaoštriti situaciju, bude zasipao Ukrajinu sa sve više i više dalekometnih oružja. Uzmite HIMARS. Ministar obrane Aleksej Reznikov hvali se da su već dobili streljivo od 300 kilometara. To znači da će se naši geografski ciljevi pomaknuti još dalje od trenutne linije. Ne možemo dopustiti da dio Ukrajine koji će kontrolirati Vladimir Zelenski, ili tko god ga zamijeni, ima oružje koje predstavlja izravnu prijetnju našem teritoriju ili republikama koje su proglasile svoju neovisnost i žele odrediti svoju budućnost.”

Implikacije su jasne.

Koliko god Washington i NATO još više “očajnički žele pogoršati situaciju što je više moguće” (a to je plan A: nema plana B), geoekonomski Amerikanci intenziviraju Novu veliku igru: očaj se ovdje odnosi na pokušaj kontroliranja energetskih koridora i određivanje njihove cijene.

Rusija ostaje ravnodušna – dok nastavlja ulagati u plinovodistan (prema Aziji); učvrstiti multimodalni međunarodni prometni koridor sjever-jug (INTSC), s ključnim partnerima Indijom i Iranom; i određuje cijenu energije preko OPEC+.

Raj za oligarhijske pljačkaše

Straussovci/neo-konzervativci i neoliberali-konzervativci koji prožimaju anglo-američki obavještajno-sigurnosni aparat – de facto naoružani virusi – neće popustiti. Jednostavno si ne mogu priuštiti gubitak još jednog rata NATO-a – i povrh toga protiv “egzistencijalne prijetnje” Rusije.

Kako vijesti s ukrajinskih bojišta obećavaju biti još mračnije pod generalom Zimom, utjeha se barem može pronaći u kulturnoj sferi. Zeleni tranzicijski reket, začinjen u toksičnoj miješanoj salati s etosom eugenističke Silicijske doline, i dalje je prilog koji se nudi uz glavno jelo: “Veliki narativ” iz Davosa, nekadašnji Veliki reset, koji je ponovno digao svoju ružnu glavu, na G20 na Baliju.

To znači da sve ide po planu što se tiče projekta uništenja Europe. Deindustrijalizirajte se i budite sretni; dugin ples uz svaku “woke” melodiju na tržištu; i smrzavati se i paliti drva blagoslivljajući “obnovljive izvore energije” na oltaru europskih vrijednosti.

Brzi povratni pregled za smještanje u kontekst gdje se nalazimo uvijek je od pomoći.

Ukrajina je bila dio Rusije gotovo četiri stoljeća. Sama ideja o njezinoj neovisnosti izmišljena je u Austriji tijekom Prvog svjetskog rata u svrhu potkopavanja ruske vojske – i to se svakako dogodilo. Sadašnja “neovisnost” je uspostavljena kako bi lokalni trockistički oligarsi mogli pljačkati naciju dok se vlada koja je bila usklađena s Rusijom spremala krenuti protiv tih oligarha.

Puč u Kijevu 2014. u biti je namjestio Zbig “Velika šahovska ploča” Brzezinski kako bi uvukao Rusiju u novi partizanski rat – kao u Afganistanu – nakon čega su uslijedile naredbe naftnim haciendama u Zaljevu da sruše cijenu nafte. Moskva je morala zaštititi rusofone na Krimu i u Donbasu – a to je dovelo do novih zapadnih sankcija. Sve je to bila namještaljka.

Moskva je 8 godina odbijala poslati svoju vojsku čak i u Donbas istočno od Dnjepra (povijesno dio Majke Rusije). Razlog: da ne zaglibimo u još jedan partizanski rat. Ostatak Ukrajine u međuvremenu su opljačkali oligarsi potpomognuti Zapadom i uronili je u financijsku crnu rupu.

Kolektivni Zapad je namjerno odlučio ne financirati crnu rupu. Većinu financijskih injekcija MMF-a oligarsi su jednostavno ukrali, a plijen prebacili iz zemlje. Ove oligarhijske pljačkaše su naravno “štitili” uobičajeni sumnjivci.

Uvijek je ključno zapamtiti da je između 1991. i 1999. ekvivalent cjelokupnom sadašnjem bogatstvu ruskog domaćinstva ukraden i prebačen u inozemstvo, uglavnom u London. Sada isti uobičajeni sumnjivci pokušavaju uništiti Rusiju sankcijama, jer je “novi Hitler” Putin zaustavio pljačku.

Razlika je u tome što plan korištenja Ukrajine samo kao pijuna u njihovoj igri ne funkcionira.

Na terenu, ono što se do sada događalo uglavnom su okršaji i poneka prava bitka. Ali s obzirom da Moskva gomila nove trupe za zimsku ofenzivu, ukrajinska vojska bi mogla završiti potpuno razbijena.

Rusija nije izgledala tako loše – uzimajući u obzir učinkovitost topničkih napada njezinih strojeva za mljevenje na ukrajinske utvrđene položaje i nedavna planirana povlačenja ili poziciono ratovanje, smanjujući gubitke dok razbija ukrajinsku sve manju vatrenu moć.

Kolektivni Zapad vjeruje da drži Ukrajinsku posredničku ratnu kartu. Rusija se kladi na realnost, gdje su ekonomske karte hrana, energija, resursi, sigurnost resursa i stabilno gospodarstvo.

U međuvremenu, kao da se energetski samoubojica EU nije morala suočiti s piramidom iskušenja, sigurno mogu očekivati ​​da će im na vrata pokucati najmanje 15 milijuna očajnih Ukrajinaca koji bježe iz sela i gradova bez električne energije.

Željeznički kolodvor u – privremeno okupiranom – Hersonu slikovit je primjer: ljudi se stalno pojavljuju kako bi se ugrijali i napunili svoje pametne telefone. Grad nema struje, grijanja i vode.

Sadašnja ruska taktika je apsolutna suprotnost vojnoj teoriji koncentrirane sile koju je razvio Napoleon. Zato Rusija gomila ozbiljne prednosti dok “uznemirava prašinu u zdjeli s ružinim lišćem”.

I naravno, “još nismo ni počeli.”

Izvor. Naslovna slika: © REUTERS/Stringer