Pentagon nastoji oživjeti "umrtvljene telefonske linije" s Kinom radi sprječavanja rata

Američko-kineski odnosi su na najnižim razinama od uspostave diplomatskih odnosa između dviju država u vrijeme Kissingerove diplomacije 70-ih godina prošlog stoljeća – složit će se danas, bez većih problema, većina svjetskih analitičara.

Kina je američkom tzv. ping-pong diplomacijom, koju je pokrenuo mag američke diplomacije Henry Kissinger na vrhuncu Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a, profitirala u neviđenim razmjerima po svim sferama ključnim za razvoj bilo kojeg društva: od političkih (dobila je američki, a time i globalni otkaz od priznanja Tajvana i načelno smještanje istog pod suverenitet kopnene Kine uz uvažavanje njegovog posebnog statusa – prije svega tržišnog modela ekonomije i političkog modela demokratskog pluralizma, preko gospodarskih i vojnih do visokotehnoloških.

U zamjenu za “okretanje leđa” velikom i starijem komunističkom bratu SSSR-u Kina je dobila povoljne zapadne kredite, proizvodnju zapadnih kompanija na svom teritoriju (naravno ne iz altruizma istih, već zbog vrlo jeftine radne snage u tadašnjoj, krajnje siromašnoj Kini, što im je omogućilo goleme profite a zapadnim kupcima osiguralo blagostanje) i zapravo se vrlo brzo pretvorila u globalnu tvornicu bez čijih proizvoda današnji svijet jednostavno ne može funkcionirati.

Nasilno prekidanje opskrbnih lanaca političkim odlukama američkih administracija (počevši od 2018. godine uvođenjem carinskih barijera od strane Trumpove administracije, što je nastavila, a dodatnim sankcijama i ojačala Bidenova administracija prije svega u sferi visoke tehnologije i mikročipova) – o tome najbolje i svjedoče. Svijet, prije svega sam Zapad – zahvatila je gospodarska kriza i rekordno visoka inflacija u zadnjih cca pola stoljeća. Svima je jasno: trebat će proći godine i godine za pronalazak adekvatnih alternativa jeftinim ali i sve kvalitetnijim kineskim proizvodima kojima su još uvijek napunjene police i američkih i europskih supermarketa.

Sjedinjene Države nastoje povući svoje multinacionalne tvrtke iz Kine i proizvodnju prebaciti bilo u SAD (što je teže i što sigurno neće donijeti jeftine cijene sličnim kineskima) bilo u Kini susjedne zemlje Jugoistočne Azije poput Vijetnama, Indije i td. za što opet treba puno vremena i prilagodbe, a naravno – i dodatnog novca za investiranje.

Peking ne vjeruje Washingtonu

A kako bi se sve to skupa jednom i provelo, nužna je kako politička stabilnost tih zemalja tako i ona sigurnosna – i to u čitavoj regiji. Međutim, toga nema bez Kine i toga su, čini se, itekako svjesni unutar Bidenove administracije koja sada pokušava uspostaviti konstruktivniji dijalog s Pekingom kako bi sigurnosne rizike i izbijanje neugodnih vojnih incidenata svela na minimum.

Ali to će biti teško s obzirom na prethodne poteze upravo Bidenove administracije od koje je Peking, u to nema sumnje, očekivao puno više od Trumpove – otvoreno protukineske. Naime, nedavno usvojena američka Nacionalna sigurnosna strategija upravo je Kinu postavila na prvo mjesto kao najvećeg američkog globalnog suparnika 21. stoljeća, a prije toga, predsjednica Kongresa Nancy Pelosi izazvala je pravu krizu američko-kineskih odnosa svojim službenim posjetom Tajvanu. Nakon nje zaredali su posjeti i brojnih drugih kongresmena tom otoku usprkos oštrim prosvjedima kineske vlade i pokretima i velikim vježbama kineske vojske u zoni Takvana.

Drugim riječima Peking danas ne vjeruje Washingtonu, a još će mu manje vjerovati kada Zastupnički dom 3. siječnja iduće godine preuzmu republikanci koji već najavljuju još oštriju američku politiku prema Kini.

Je li moguć nastavak gospodarske suradnje dok je poremećena ona sigurnosna?

U tim i takvim okolnostima Washington želi stvoriti okvire za kakav-takav nastavak suradnje po pitanjima od obostranog interesa dviju država, ali prije svega želi izbjeći neposredno uvlačenje SAD-a u vojni sukob s moćnim azijskim divom u njegovom dvorištu, gdje ovaj nedvojbeno ima prednost prema svim ključnim kriterijima vojne profesije ukoliko je riječ o konvencionalnom sukobu. Dovoljno je pogledati na geografsku kartu pa da shvatite kolika je prednost Kine po pitanju Tajvana samo u logističkom smislu.

Zato nije nikakvo čudo da je u utorak, 22. studenog, američki Pentagon objavio priopćenje kako Sjedinjene Države i Kina nastoje oživjeti dugo uspavane vojne telefonske linije s ciljem sprječavanja napetosti u Indo-Pacifiku i njihovog pretvaranja u vrući rat (info: Foreign Policy)

Priopćenje je uslijedilo nakon jučerašnjeg sastanka američkog ministra obrane Lloyda Austina i njegovog kineskog kolege Wei Fenghe, na marginama sastanka ministara obrane Udruge država jugoistočne Azije u Siem Reapu u Kambodži.

Sastanak između njih dvojice, kako navodi američki medij, drugi je u nešto manje od šest mjeseci, a dolazi nakon što je Kina otkazala razgovore između najviših vojnih zapovjednika u regiji usred velikih vježbi nad Tajvanom nakon spomenutog Nancy Pelosi tom otoku.

Kina je zbog toga ljetos zamrznula brojne sporazume sa SAD-om (uključno one o terorizmu i klimatskim promjenama), ali i razgovore na visokoj razini o međusobnim vojnim odnosima i razgovore o sigurnosti u okviru vojnog pomorskog konzultativnog sporazuma. Kina je također iz istog razloga otkazala sastanak između svog najvišeg vojnog dužnosnika za regiju i šefa američkog Indo-pacifičkog zapovjedništva adm. Johna Aquilina, stvarajući strah oko toga hoće li se Peking javiti na telefon u stvarnoj vojnoj krizi, navodi medij FP.

Ali nakon maratonskih pregovora između Joe Bidena i Xi Jinpinga prošli tjedan na summitu G20 na Baliju — američki dužnosnici izgledaju uvjereni da se mogu vratiti za stol, “iako i dalje postoji skepticizam na objema stranama da će tvrdnje o poboljšanju razgovora izdržati test vremena”.

U međuvremenu, kako navodi FP, Sjedinjene Države nastavile su iskazivati vlastite frustracije, poput onih o kineskom presretanju američkih i savezničkih zrakoplova u Indo-Pacifiku, koje je Austin nazvao “sve opasnijim“.

Kineski vojni vrh je, s druge strane, prije dva dana oštro upozorio Sjedinjene Države o nedopustivosti dosadašnje američke politike prema Tajvanu koji je “crvena crta” američko-kineskih odnosa.

Zaključio bih slijedećom jednostavnom konstatacijom: prevelikom optimizmu u odnosima dviju supersila nema mjesta. Svima je, naime, jasno, kako će njihovo suparništvo za globalno gospodstvo trajati jako dugo, a kada je to u igri (monopol, dominacija) – ništa se ne može i ne smije uzimati za gotovo. Štoviše. I ono što je naizgled stabilno, u tim i takvim uvjetima preko noći može postati razlog za sukob.