‘PERZIJSKO PROLJEĆE’ – SCENARIJ LIBIJE I SIRIJE SADA SE IGRA U IRANU

Ne bi trebalo iznenaditi priznanje bivšeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost i ozloglašenog iranskog jastreba Johna Boltona od četvrtka, da se oružje daje onima koji provode najnoviji pokušaj promjene režima protiv Teherana.

Počevši od 16. rujna, manje od 24 sata nakon što se Iran pridružio Šangajskoj organizaciji za suradnju – savezu namijenjenom poticanju političkog, gospodarskog i vojnog razvoja u Euroaziji – prosvjedi koji su prvotno započeli kao odgovor na smrt Mahse Aminija, 22-godišnje Iranke koja je iznenada preminula nakon interakcije s policajkom u Teheranu, brzo će eskalirati u nasilne nerede koji su brzo zahvatili Islamsku Republiku.

Iznenadna, nasilna priroda ovih nereda i njihovo koordinirano izvještavanje od strane zapadnih medija nosili su sva obilježja obojene revolucije koju je orkestrirala CIA, što će kasnije biti potvrđeno kao takvo sudjelovanjem Masihe Alinejade, američke agentice koja je prethodno držala sastanak s bivšim američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom – koji je, poput Johna Boltona, još jedan dugogodišnji zagovornik promjene režima u Iranu.

Doista, nasilno svrgavanje iranskih vodstava ima povijesni presedan. Godine 1953., operacija Ajax koju su orkestrirali MI6 i CIA dovela je do svrgavanja tadašnjeg premijera Mohammada Mossadegha nakon njegove odluke da nacionalizira goleme iranske rezerve nafte. Njegova zamjena, šah Pahlavi (podržan od strane Zapada), i sam će biti svrgnut u Islamskoj revoluciji 1979., kada je na vlast došao antiamerički i anticionistički ajatolah Homeini, a Islamska Republika je od tada ostala nepokolebljivi neprijatelj Zapada.

Međutim, Boltonovo priznanje da se ‘iranskoj oporbi’ dostavlja oružje ima mnogo noviju povijesnu upotrebu.

U veljači 2011., prosvjedi u Libiji koji su pozivali na reformu vlade brzo će eskalirati u nasilne nerede koji su ubrzo zahvatili tu afričku državu.

S oružjem koje su osigurali CIA i MI6 i s pokrićem Zone zabrane leta koju je nametnuo NATO, teroristi će pregaziti zemlju u roku od osam mjeseci, a libijski vođa Moamer Gadafi – čija je planirana valuta ‘zlatni dinar’ pokrenula operaciju promjene režima – linčovan je u ulici Sirte u listopadu te godine, te je njegova nekoć uspješna nacija pretvorena u pustoš bez zakona.

Isto tako, u ožujku 2011., slična operacija promjene režima je izbila u Siriji, kada su teroristi naoružani od strane SAD-a, Britanije, Izraela i Saudijske Arabije preuzeli kontrolu nad ogromnim dijelovima te Arapske Republike, a casus belli bio je odbijanje Bashara al-Assada 2009. da dopusti američkom savezniku Kataru da izgradi plinovod kroz njegovu zemlju, aranžman koji bi potkopao njegov odnos s ključnim saveznikom – Rusijom.

Međutim, za razliku od Libije, Damask je bio u stanju izdržati ovaj pokušaj promjene režima u posljednjih 11 godina, a Assad je ostao na vlasti do danas. Tome je u velikoj mjeri pomogla iranska intervencija u lipnju 2013., pri čemu su i Damask i Teheran dijelili zajednički obrambeni sporazum, te daljnja ruska zračna kampanja koja je započela u rujnu 2015., ponovno na zahtjev Damaska, koja je omogućila da Sirijska arapska vojska ponovno preuzme područja koja su pala pod kontrolu terorista, poput ključnog grada Alepa.

Ovdje se pojavljuju sumorne moguće sličnosti između Libije i Sirije i onoga što se trenutno događa u Iranu.

Ako trenutačni nemiri eventualno eskaliraju u nešto što bi zapravo bio posrednički rat protiv Irana, lobi za promjenu režima nedvojbeno će krenuti prema pozivima za ‘humanitarnu intervenciju’ protiv Islamske Republike u stilu Libije.

Budući da posjeduje neke od najnaprednijih sustava protuzračne obrane na Bliskom istoku, svaki pokušaj zatvaranja iranskog neba nedvojbeno bi doveo do toga da se raketni kapaciteti Teherana koriste protiv regionalnih saveznika Washingtona kao što su Izrael i Saudijska Arabija, pretvarajući posrednički rat u veliki regionalni sukob.

Uistinu, iranske sposobnosti u tom pogledu već su se značajno pokazale u siječnju 2020., kada je pokrenut osvetnički raketni napad na američku zračnu bazu Ain Al-Asad u susjednom Iraku, kao odgovor na ubojstvo zapovjednika Quds snaga Qasema Soleimanija izvršeno bespilotnom letjelicom.

Međutim, scenarij velikog regionalnog sukoba bi se čak mogao dogoditi i prije nego što bi se iranski saveznici odlučili uključiti.

U ožujku 2021. potpisan je 25-godišnji ugovor o suradnji između Irana i nuklearno naoružane Kine kako bi se unaprijedili odnosi u pogledu razvoja energetske infrastrukture. Nakon ranije ruske intervencije u Ukrajini, Teheran i Moskva također su unaprijedili svoje veze, a Vladimir Putin posjetio je iransku prijestolnicu u srpnju.

Mogućnost da se Peking ili Moskva odluče umiješati ako Zapad poduzme vojnu akciju protiv Irana je jasna, pa stoga nije samo u interesu Irana da se trenutni poremećaji što prije uguše, već i cijelog svijeta.

Izvor. Naslovna slika: Illustrative Image