Kolektivni Zapad možda gubi rat s Euroazijom

“Ne možete uvijek dobiti ono što želite.” S ljubaznošću Rolling Stonesa

Ovo prikladno sažima odnos eurozone/istočne Azije/SAD-a: ukratko, hegemonija SAD-a. Dovoljno je reći da je – od svih ljudi, Leon Trocki koji je pisao u (Rat – u internacionali 1933.) – smatrao …

”Da je prije Drugog svjetskog rata SAD bio europski dužnik, a sada je Europa potisnuta u drugi plan. 

Sjedinjene Države su glavna tvornica, glavno skladište i središnja banka svijeta.”

Uspon SAD-a u 20. stoljeću.

To je bilo samo po sebi jasno i istinito, ali u svakom slučaju, američka hegemonija nad Europom datirala je davno prije Drugog svjetskog rata i zapravo je kasnije porasla s dodatkom bivših istočnoeuropskih država koje su prije bile dio sovjetske sfere utjecaja. Zapadna je Europa htjela-ne htjela odavno bila podređena SAD-u. Nešto kasnije (1946.) Amerikanci su Britance kratili podsjećajući ih da će se morati prilagoditi poslijeratnoj stvarnosti i uzeti lijek – američki zajam, kako objašnjava Michael Hudson.

”Ustvari, područje sterlinga trebalo je apsorbirati u područje dolara, koje bi se proširilo cijelim svijetom. Britanija je trebala ostati u slaboj poziciji u kojoj se našla na kraju Drugog svjetskog rata, s jedva imalo slobodnih monetarnih rezervi i ovisna o dolarskim posudbama kako bi podmirila svoje tekuće obveze. 

Sjedinjene Države bi dobile pristup predratnim britanskim tržištima u Latinskoj Americi, Africi, Bliskom i Dalekom istoku. Ovaj prvi zajam na poslijeratnoj agendi – koji je predsjednik Truman najavio prosljeđujući ga Kongresu odredit će tijek američkih i britanskih gospodarskih odnosa za mnogo godina. Truman je bio itekako svjestan promjene sudbine za UK, jer je anglo-američki sporazum o zajmu označio kraj Britanije kao velike sile.”(1)

Nešto kasnije i pod promijenjenim geopolitičkim i ekonomskim uvjetima, predsjednik Richard Nixon i njegovi pomoćnici ekonomisti postavili su svog šefa diplomacije, Henryja Kissingera, zaduženog za pripremu politike kojom će se Europljani držati podređenima, a dok su oni pri tome, istovremeno nastojati ograničiti japansku ekspanziju.

Zatim je došlo do velike promjene u igri: zlato je službeno odvojeno od američkog dolara u kolovozu 1971. Nixonove reforme valute – osmišljene su među raznim drugim odlukama i općenito usmjerene na europske i japanske interese. Treba primijetiti da Japan uopće nije igrao nikakvu političku ulogu, već je jednostavno slijedio Ameriku, kao što je od tada uvijek činila u ekonomskim, pa čak i političkim pitanjima.

Ova jednostrana odluka Amerikanaca da liše papirnati novac konvertibilnosti u zlato bila je dovoljna da baci Europljane u nered i turbulencije. Usprkos svom iskazivanju lojalnosti u Europi, čelnici svake zemlje grozničavo su težili ishodu koji bi odgovarao njihovim interesima. Međutim, još uvijek ližući svoje rane, i usprkos svim svojim slabostima, Europljani su još uvijek predstavljali novog i ozbiljnog – iako sve slabijeg – suparnika za vlastiti Božji narod, američki kapitalizam-imperijalizam, što govori mnogo o tome koliko je ovaj prvi klizio u provaliju.

Nixon je posao obuzdavanja tek probuđenih apetita svojih ‘partnera’ i usmjeravanja prema vlastitom dvorištu povjerio svom čovjeku (i izvršitelju) Henryju Kissingeru. Kissinger je trebao pročitati čin pobune i obavijestiti ovu drsku euroelitu da su SAD te koje zauzimaju središnju pozornicu dok su Europljani samo umjetnici koji ga podržavaju. Kissinger nije škrtario riječi sa svojim globalnim miljenicima.

”SAD ima globalne interese i globalne odgovornosti”, izjavio je strateg provoditelja, ”Naši saveznici imaju regionalne interese”. Stavljajući tako Europljane na njihovo mjesto, Kissinger je priznao da su se interesi SAD-a razišli “s novom težinom i snagom naših saveznika …” Ali je odlučno savjetovao ove saveznike: “Da postupno gomilanje ponekad sitnih, ponekad velikih ekonomskih sporovi mora biti okončano… Mora se postići nova ravnoteža u trgovini i monetarnim odnosima.’ Potom je pozvao čelnike i Europe i Japana da svoje ekonomske interese podrede tim političkim promišljanjima, organiziranim i dirigiranim, naravno, od strane SAD-a. Pod pritiskom tih jedva prikrivenih američkih prijetnji, Europljani su trebali ne samo zakopati ratne sjekire oko potencijalnog trgovinskog rata, nego se dodatno, i iznad svega, očekivalo da će podijeliti rastuće troškove globalne hegemonije.”(2) U narodnom govoru tog vremena, Kissinger je Europljanima ‘uvalio’.

Dovoljno je reći Europljani i, a fortiori, i Japanci i Južnokorejanci od tada su postali temeljito amerikanizirani i naučeni na kućni rad. Najjadnije u slučaju geografskog položaja Japana koji ga je uspješno učinio dugogodišnjim zatočenikom Sjedinjenih Država. Uspjeh japanskog industrijskog razvoja i izvoza, toliko impresivan u to vrijeme u usporedbi s konkurencijom Europe i Sjedinjenih Država, ni na koji način nije jamčio da će Japan prijeći u hegemonijsku poziciju. Ulaganje u trgovinski suficit Japana u SAD-u čitatelju se uvijek činilo prilično precijenjenim i u donekle geopolitički slabom položaju. Japan, ekonomski div, politički pigmej.

Dakako, istočnoazijski proizvođači i u manjoj mjeri EU još uvijek su u poziciji američke dominacije, i politički i strateški, u odnosu na Sjedinjene Države. I to uglavnom svi znaju. Zapravo:

”Američko gospodarstvo živi poput parazita na svojim ‘partnerima’ u globalnom sustavu, praktički bez vlastite nacionalne štednje. Svijet proizvodi dok Sjeverna Amerika troši. Prednost Sjedinjenih Država je nalik predatoru čiji se deficit pokriva onim što drugi pristanu ili su prisiljeni pridonijeti. Washington koristi različita sredstva kako bi nadoknadio svoje nedostatke: na primjer, opetovano kršenje načela liberalizma, izvoz oružja i lov na naftne super-profite (što uključuje periodični pad proizvođača: jedan od stvarnih motiva pravi rat u srednjoj Aziji i Iraku). Ali činjenica je da je većina američkog deficita pokrivena kapitalnim inputima iz Europe i Japana, (pa čak) Kine i globalnog Juga uključujući bogate zemlje proizvođače nafte i kompradorske klase iz svih regija, uključujući i najsiromašnije, u Trećem svijetu – čemu treba dodati porez na servisiranje duga koji je nametnut gotovo svakoj zemlji na periferiji globalnog sustava. Američka supersila iz dana u dan ovisi o protoku kapitala koji održava parazitizam njezine ekonomije i društva. Ranjivost SAD-a stoga predstavlja ozbiljnu opasnost za američki projekt. (3)

Treba shvatiti da im američko posjedovanje američkog dolara može omogućiti da jednostavno financiraju svoj uvoz izdavanjem američkih papirnatih dolara ili američkih riznica – ne zlata. Taj posao ide čovjeku u zlatnom izlogu Fed-a, koji će vam jednostavno dati više ‘papirnate imovine’ – riznice i dolarske novčanice – kada trgujete svojim viškom dolara ili zlata. Dobar trik i vrlo uspješan. Ova ‘pretjerana privilegija’, kako je artikulirao francuski političar Valery Giscard D’Estaing, bila je sporazum bez najamnine između SAD-a i njegovih ‘saveznika’ (sic).

Ovo ‘dugo stoljeće’ bilo je razdoblje dugotrajne geopolitičke dominacije atlantističkog bloka predvođenog Sjedinjenim Državama i njegovim globalnim institucijama – Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i Svjetskom bankom (SB) što je bila fait accompli. Ova dva svjetska gospodarska stupa trebala su poslužiti kao sredstva za otvaranje trgovinskih i financijskih tržišta američkim izvoznicima i omogućiti američkim ulagačima da kupe kontrolu nad prirodnim resursima i industrijom. Time su postavljena pravila za Europu i druge regije da se naknadno pridruže ovim dvjema institucijama, ne ostavljajući nikakva praktična alternativna sredstva organiziranja svjetske trgovine i ulaganja. Politika Svjetske banke uključivala je protivljenje zemljišnoj reformi i organiziranje zajmova uglavnom za stvaranje infrastrukture koja je uglavnom povezana s izvozom, a ne za stvaranje samodostatnosti. Cilj je bio zadržati inozemnu ovisnost o izvozu američkih poljoprivrednih proizvoda i drugim osnovnim potrepštinama.

Uloga MMF-a bila je u svakom pogledu financijsko sredstvo – koje je zbog svoje organizacijske strukture i ugrađenog sustava glasanja koji jamči većinu u svakoj prilici – bilo stega glasačke moći nad svojim saveznicima, a također je u stanju uskratiti kredite neposlušnim zemljama. Dolarski kredit se koristi kao poluga za zaduživanje stranih zemalja i njihovo prisiljavanje da prihvate deregulaciju ”slobodnog tržišta” i poreznu politiku koja služi interesima SAD-a.

”Najširi korak u ovoj strategiji nerazvijenosti je korištenje pritiska MMF-a da se javna infrastruktura pretvori u privatizirane monopole prisiljavanjem na njihovu rasprodaju kako bi se prikupio novac za podmirenje deficita u trgovini i bilanci plaćanja. (4)

To je uglavnom bilo u koraku s klasičnom fazom imperijalizma (1800.-1950.) koja se temeljila na podjeli između industrijaliziranih jezgri i neindustrijaliziranih periferija i povezanoj tendenciji da se potonje svedu na kolonijalni ili polukolonijalni status, i (5) poslijeratna faza (1950.-1980.) uključivala je pobjedu nacionalno-oslobodilačkih pokreta – Kine, Vijetnama – u jugoistočnoj Aziji i na Bliskom istoku – koja još traje – i omogućila je periferijama da nametnu reviziju starih asimetričnih uvjeta globalnog sustava i omogućila ulazak u industrijsko doba. Ovo razdoblje dogovorne globalizacije bilo je iznimno, a zanimljivo je primijetiti da je svijet tada doživio rast koji je bio najsnažniji poznat u povijesti kao i najmanje neravnomjeran u pogledu raspodjele onoga što je proizvedeno i distribuirano.

Ali šapnite tiho, došlo je do polaganog geopolitičkog izgaranja koje sada nije lako ugasiti i koje jača. Ovaj novonastali blok neovisnih euroazijskih država predvođen uglavnom Rusijom i Kinom i organiziran u BRICS (Brazil-Rusija-Kina-Indija-Južna Afrika) i Šangajsku korporacijsku organizaciju (SCO) predstavlja alternativni sustav upadljivoj globalnoj razini nejednakosti i ističe se kao svjetlosni svjetionik protiv parazitizma i ortodoksije laissez-faire ekstraktivnog kapitalizma/imperijalizma.

Općenitije rečeno, Michael Hudson iznosi preciznost izbora između dviju alternativa:

”Financijski kapitalizam deindustrijalizira američko gospodarstvo i ono njegovih savezničkih NATO satelita. 

Sudbina civilizacije objašnjava da rezultirajuća međunarodna diplomacija nije natjecanje za tržišta (jer se zapadne ekonomije već deindustrijaliziraju kao nusprodukt financijalizacije i rata kapitala protiv najamnog rada), niti sukob između demokratske slobode i autoritarizma, već sukob između ekonomskih sustava koji suprotstavljaju rentijersku ekonomiju deflacije duga i štednje socijalističkom državnom subvencioniranom rastu koji štiti 99% držeći 1% pod kontrolom.” (6)

DODATAK

Išao bih dalje u rad Freidricha Engelsa u njegovom opisu ‘Stanja radničke klase u Engleskoj 1844’. Gdje piše svoje putovanje posebno u Manchesteru na sjeveru Engleske, kao i u drugim gradovima.

”Horde odrpanih žena i djece roje se ovdje, prljavi kao svinje, bujaju po smetlištima i u lokvama. Ukratko, cijeli rookery (sirotinjska četvrta) pruža tako mrski i odbojni prizor kakav se teško može naći u najgorem dvoru Irka. Podljudska rasa koja živi u ovim ruševnim kućicama, iza razbijenih prozora, zakrpanih nauljenom kožom, na vratima i trulim dovratnicima, ili u mraku, mokrim podrumima, u bezmjernoj prljavštini i smradu, u ovoj atmosferi zatvorenoj kao da sa svrhom, ova rasa mora da je skoro dosegla najniži stupanj čovječanstva… Ali što čovjek mora pomisliti kad čuje u svakom od ovih torova, koji sadrže najviše 2 sobe, potkrovlje i možda podrum, gdje u prosjeku živi dvadeset ljudskih bića; da u cijeloj regiji za 120 osoba jedan obično nedostupan toalet (wc); i to usprkos svim propovijedima liječnika, a također i usprkos jadnim uvjetima u koje je epidemija kolere bacila sanitarnu policiju…

Engels nastavlja i nastavlja sve dok ne postane gotovo nemoguće i bolno čitati dalje. Ipak, ovo je stanje onih jadnika u današnjem trećem svijetu koji žive među uvjetima u Bangladešu ili Kamerunu, ili Boliviji, ili Liberiji, ili Senegalu! Ili gdje god. Pred svijetom je dug put.

(1) Superimperijalizam – Michael Hudson – citirano u Gardner Ibid. str.208

(2) Tekst Kissingerovog govora o odnosima SAD-a u Europi objavljen je u New York Timesu – 24/04/1973

(3) Beyond US Hegemony – 2006 – Samir Amin – str.12

(4) The Destiny of Civilizacija 2022. – Michael Hudson – str.53

(5) Ibid. – Samir Amin 2006 – str.12

(6) Sudbina civilizacije – Michael Hudson – str.283.

Izvor.