Ne očekujte da će izbori za Kongres promijeniti našu vanjsku politiku

Veća potrošnja za obranu, istiskivanje Putina – ovo je dvostranački konsenzus.

Predsjednik Joe Biden i njegovi demokratski saveznici očekivali su nered u utorak. Isto su očekivali i mnogi prognostičari karijera koji su ispitivali izborni krajolik. Umjesto toga, mnoge bliske utrke za Senat, uključujući one u najvažnijim Georgiji i Nevadi, nisu raspisane. Oni od nas koji su satima gledali u prevrtljivost glasovanja još uvijek ne znaju puni opseg rezultata.

Ali ono što se može reći s razumnom sigurnošću jest da će, bez obzira na odnos snaga, vanjska politika vjerojatno biti ista kakva je i bila. Status quo je svemoćna sila unutar Beltwaya, gdje konvencionalna mudrost vlada i svako odstupanje od glavne struje obično se ispravi prije nego što se može voditi iskrena rasprava o meritumu.

Dio toga je institucionalni. Kroz povijest, predsjednici su imali značajnu slobodu u području vanjskih poslova. Ustav sadrži vrijedne zaštitne ograde koje su uspostavljene kako bi se spriječilo pojavljivanje takozvanog carskog predsjedništva. Ali ovih je dana predsjednička moć nabujala do te mjere da jedan pojedinac u Ovalnom uredu može narediti vojnu akciju na drugoj strani svijeta, a da nitko (s iznimkom možda senatora Randa Paula i kongresmena Roa Khanne) ne trepne okom na to. Kongres ima ključnu moć prisvajanja novca poreznih obveznika, ali u smislu nacionalne sigurnosti, pojam “prisvajanje” obično se prevodi kao bacanje više gotovine u vojni aparat.

Uvriježeno je uvjerenje da su dvije stranke podijeljene oko gotovo svih pitanja pod suncem. Što se tiče unutarnje politike, to bi moglo biti točno. Ali vanjska politika je sasvim drugačija. Kontrasti se na mnogo načina uopće ne odnose na politiku, već na stupnjevanje politike koja je već zapisana u knjigama.

Gotovo svi u strukturi vlasti Washingtona vjeruju da je Kina, kao što to Nacionalna sigurnosna strategija Bidenove administracije tvrdi, “jedini konkurent s namjerom preoblikovanja međunarodnog poretka i, sve više, gospodarskom, diplomatskom, vojnom i tehnološkom moći da to učini.” Gotovo da nitko ne postavlja pitanje bi li Rusiji bilo bolje bez Vladimira Putina, čak i ako bi njegova zamjena vjerojatno bila jednako predana potkopavanju američke moći ili izazivanju pukotina u Europi kao što je Putin. Primat ili ideja da Sjedinjene Države imaju dužnost boriti se protiv svake nepravde u svijetu bez obzira koliko ona bila beznačajna za našu sigurnost, kao i odgovornost za očuvanje unipolarnog sustava kojim dominira Amerika, uzima se zdravo za gotovo. I ako izuzmemo neke progresivce koji su pokušali srezati proračun za obranu, zakonodavci s obje strane prolaza više su nego sretni što izjednačavaju veću vojnu potrošnju s većom sigurnošću (čak i ako je ova popularna korelacija uvijek iznova opovrgnuta).

Jedina koja se ističe je Ukrajina. Ali čak ni ovdje, rasprava nije toliko o potpori Kijevu koliko o tome koliko bi SAD trebao pružiti podršku (Washington je Ukrajini dao više od 18 milijardi dolara vojne pomoći od početka rata u veljači). Anketa Wall Street Journala prošlog tjedna pokazala je da 48 posto republikanaca kaže da SAD čini previše za Ukrajinu, što je porast u odnosu na 6 posto u prethodnoj anketi. Obični konzervativci sve su više skeptični prema dodatnim paketima pomoći; vjerojatni budući govornik Zastupničkog doma Kevin McCarthy u biti je to priznao u prošlomjesečnom intervjuu.

Unatoč tome, GOP općenito nema zajednički stav. Čelnik manjine u Senatu Mitch McConnell podržava zadržavanje kursa i čak je sugerirao da bi Bijela kuća trebala ubrzati proces dobivanja vojne pomoći u ruke Kijeva. Ta dva gledišta se na kraju mogu sukobiti, ali razumno je pretpostaviti da će Washington nastaviti financirati ratne napore Kijeva. Iznosi mogu biti manji, ali će čekovi i dalje stizati.

Zanimljiviji dio rasprave o Ukrajini je kako će Europljani reagirati nakon što se svi glasovi zbroje. Podjela tereta, ideja da Europa preuzme veću odgovornost za vlastitu obranu i postane primarni igrač u vlastitoj regiji, sve je popularnija u američkim političkim krugovima. Nema zanemarivanja činjenice da su europski doprinosi Ukrajini mali u usporedbi s onim što je Washington pružio. Amerikanci su sve umorniji od nemarnog stava svojih europskih kolega te su ih potaknuli da stvarno isplate novac koji su obećali (predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavila je ovaj tjedan paket financijske potpore za Ukrajinu od 18 milijardi eura, iako to još treba biti jednoglasno usvojeno).

Kako rat traje i njegovi se gospodarski učinci i dalje osjećaju kod kuće, pozivi Europljanima da isporuče i prihvate veću vodeću ulogu vjerojatno će postajati sve glasniji bez obzira na to koja stranka vlada kojim domom. Barem o vanjskoj politici, konsenzus u Washingtonu ostaje širok, u dobru i u zlu.

Daniel DePetris je suradnik u Defense Priorities i kolumnist vanjskih poslova za Newsweek.