Križarski ratovi: njemačka poslušnost američkom ‘papinskom primatu’

Njemačka je postala ekonomski satelit američkog Novog hladnog rata s Rusijom, Kinom i ostatkom Euroazije. Njemačkoj i drugim zemljama NATO-a rečeno je da same sebi nametnu trgovinske i investicijske sankcije koje će nadživjeti današnji proxy rat u Ukrajini. Američki predsjednik Biden i njegov glasnogovornik State Departmenta objasnili su da je Ukrajina samo početna arena u mnogo široj dinamici koja dijeli svijet na dva suprotstavljena niza ekonomskih saveza. Ovaj globalni prijelom obećava da će biti desetogodišnja ili dvadesetogodišnja borba da se utvrdi hoće li svjetska ekonomija biti unipolarna dolarizirana ekonomija sa sjedištem u SAD-u ili multipolarni, viševalutni svijet sa središtem u središtu Euroazije s mješovitim javno/privatnim ekonomijama.

Predsjednik Biden je ovu podjelu okarakterizirao kao podjelu između demokracija i autokracija. Terminologija je tipična orvelovska dvojba. Pod “demokracijama” misli na SAD i savezničke zapadne financijske oligarhije. Njihov cilj je prebaciti ekonomsko planiranje iz ruku izabranih vlada na Wall Street i druga financijska središta pod kontrolom SAD-a. Američki diplomati koriste Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku kako bi zahtijevali privatizaciju svjetske infrastrukture i ovisnost o američkoj tehnologiji, izvozu nafte i hrane.

Pod “autokracijom” Biden misli na zemlje koje se opiru ovoj financijalizaciji i privatizacijskom preuzimanju. U praksi, američka retorika znači promicanje vlastitog gospodarskog rasta i životnog standarda, zadržavanje financija i bankarstva kao javnih usluga. Ono što je u osnovi sporno je hoće li bankarski centri planirati gospodarstva kako bi stvorili financijsko bogatstvo – privatizacijom osnovne infrastrukture, javnih komunalnih usluga i socijalnih usluga kao što je zdravstvo u monopole – ili podizanjem životnog standarda i prosperiteta zadržavanjem bankarstva i stvaranja novca, javno zdravstvo, obrazovanje, transport i komunikacije u javnim rukama.

Zemlja koja trpi najveću “kolateralnu štetu” u ovom globalnom lomu je Njemačka. Kao najnaprednije industrijsko gospodarstvo Europe, njemački čelik, kemikalije, strojevi, automobili i druga roba široke potrošnje najviše ovise o uvozu ruskog plina, nafte i metala od aluminija do titana i paladija. Ipak, unatoč dva plinovoda Sjeverni tok izgrađena kako bi se Njemačkoj opskrbila jeftinom energijom, Njemačkoj je rečeno da se isključi iz ruskog plina i deindustrijalizira. To znači kraj njegove ekonomske nadmoći. Ključ rasta BDP-a u Njemačkoj, kao i u drugim zemljama, je potrošnja energije po radniku.

Ove antiruske sankcije čine današnji Novi hladni rat inherentno antinjemačkim. Američki državni tajnik Anthony Blinken rekao je da bi Njemačka trebala zamijeniti jeftini ruski plin iz plinovoda skupim američkim LNG plinom. Da bi uvezla ovaj plin, Njemačka će morati brzo potrošiti preko 5 milijardi dolara za izgradnju lučkih kapaciteta za transport LNG tankera. Učinak će biti nekonkurentnost njemačke industrije. Bankroti će se proširiti, zaposlenost će se smanjiti, a njemački pro-NATO čelnici će nametnuti kroničnu depresiju i pad životnog standarda.

Većina političkih teorija pretpostavlja da će nacije djelovati u vlastitom interesu. Inače su satelitske zemlje, koje ne upravljaju svojom sudbinom. Njemačka podređuje svoju industriju i životni standard diktatu američke diplomacije i vlastitim interesima američkog sektora nafte i plina. To čini dobrovoljno – ne zbog vojne sile, već iz ideološkog uvjerenja da bi svjetskom ekonomijom trebali upravljati američki hladnoratovski planeri.

Ponekad je lakše razumjeti današnju dinamiku ako se odmaknemo od vlastite neposredne situacije i pogledamo povijesne primjere vrste političke diplomacije za koju vidimo da dijeli današnji svijet. Najbliža paralela koju mogu pronaći je borba rimskog papinstva u srednjovjekovnoj Europi protiv njemačkih kraljeva – careva Svetog rimskog carstva – u 13. stoljeću. Taj je sukob podijelio Europu na sličan način kao i danas. Niz papa ekskomunicirao je Fridrika II. i druge njemačke kraljeve i mobilizirao saveznike da se bore protiv Njemačke i njene kontrole nad južnom Italijom i Sicilijom.

Zapadni antagonizam protiv Istoka potaknut je križarskim ratovima (1095.-1291.), baš kao što je današnji Hladni rat križarski rat protiv ekonomija koje prijete američkoj dominaciji u svijetu. Srednjovjekovni rat protiv Njemačke vodio se oko toga tko bi trebao kontrolirati kršćansku Europu: papinstvo, s papama koje su postale svjetski carevi, ili svjetovni vladari pojedinačnih kraljevstava prisvajajući moć da ih moralno legitimiraju i prihvate.

Srednjovjekovni europski analog američkom novom hladnom ratu protiv Kine i Rusije bio je Veliki raskol 1054. Zahtijevajući unipolarnu kontrolu nad kršćanstvom, Lav IX. je ekskomunicirao pravoslavnu crkvu sa središtem u Carigradu i cjelokupno kršćansko stanovništvo koje joj je pripadalo. Jedna jedina biskupija, Rim, odsjekla se od čitavog kršćanskog svijeta tog vremena, uključujući drevne patrijaršije Aleksandrije, Antiohije, Konstantinopola i Jeruzalema.

Ovaj odcjep stvorio je politički problem za rimsku diplomaciju: kako držati sva zapadnoeuropska kraljevstva pod svojom kontrolom i tražiti od njih pravo na financijsku potporu. Taj je cilj zahtijevao podređivanje svjetovnih kraljeva papinskoj vjerskoj vlasti. Godine 1074. Grgur VII., Hildebrand, objavio je 27 papinskih diktata u kojima je ocrtana administrativna strategija za Rim da učvrsti svoju vlast nad Europom.

Ovi papini zahtjevi su zapanjujuće paralelni današnjoj diplomaciji SAD-a. U oba slučaja vojni i svjetovni interesi zahtijevaju sublimaciju u obliku ideološkog križarskog duha kako bi se zacementirao osjećaj solidarnosti koji zahtijeva svaki sustav imperijalne dominacije. Logika je bezvremenska i univerzalna.

Papinski diktati bili su radikalni na dva glavna načina. Prije svega, uzdigli su rimskog biskupa iznad svih ostalih biskupija, stvarajući moderno papinstvo. Klauzula 3 presuđivala je da samo papa ima moć investiture da imenuje biskupe ili da ih svrgne ili ponovno postavi. Pojačavajući to, klauzula 25 dala je pravo imenovanja (ili smjenjivanja) biskupa papi, a ne lokalnim vladarima. I klauzula 12 dala je papi pravo da svrgava careve, nakon klauzule 9, obvezujući “sve prinčeve da ljube noge samo papi” kako bi se smatrali legitimnim vladarima.

Slično danas, američki diplomati prisvajaju pravo imenovati koga bi trebalo priznati kao šefa države. Godine 1953. svrgnuli su izabranog iranskog vođu i na njegovo mjesto postavili šahovu vojnu diktaturu. To načelo daje američkim diplomatima pravo da sponzoriraju “obojene revolucije” za promjenu režima, kao što je njihovo sponzoriranje latinoameričkih vojnih diktatura koje stvaraju klijentske oligarhije koje služe korporativnim i financijskim interesima SAD-a. Državni udar u Ukrajini 2014. samo je posljednja primjena prava SAD-a na imenovanje i smjenu vođa.

Nedavno su američki diplomati imenovali Juana Guaidóa za šefa države Venezuele umjesto njenog izabranog predsjednika i predali mu zlatne rezerve te zemlje. Predsjednik Biden inzistirao je na tome da Rusija mora smijeniti Putina i postaviti više proamerički orijentiranog vođu. Ovo “pravo” na odabir šefova država bila je konstanta američke politike koja obuhvaća dugu povijest političkog miješanja u europska politička pitanja od Drugog svjetskog rata.

Druga radikalna značajka papinskih diktata bilo je njihovo isključivanje svake ideologije i politike koja je odudarala od papinskog autoriteta. Klauzula 2 je izjavila da se samo Papa može zvati “Univerzalnim”. Svako neslaganje bilo je, po definiciji, heretičko. Klauzula 17 navodi da se nijedno poglavlje ili knjiga ne mogu smatrati kanonskim bez papinskog autoriteta.

Sličan zahtjev kao što ga postavlja današnja ideologija financiranih i privatiziranih “slobodnih tržišta”, sponzorirana od strane SAD-a, što znači deregulaciju vladine moći za oblikovanje gospodarstva u interesima koji nisu interesi financijskih i korporativnih elita usmjerenih na SAD.

Zahtjev za univerzalnošću u današnjem Novom hladnom ratu zaogrnut je jezikom “demokracije”. Ali definicija demokracije u današnjem Novom hladnom ratu jednostavno je “proamerička”, a posebno neoliberalna privatizacija kao nova ekonomska religija koju sponzorira SAD. Ova etika se smatra “znanošću”, kao u kvazi-Nobelovoj memorijalnoj nagradi za ekonomske znanosti. To je moderni eufemizam za neoliberalnu ekonomiju smeća iz Čikaške škole, MMF-ove programe štednje i porezno favoriziranje bogatih.

Papinski diktati iznijeli su strategiju za zaključavanje unipolarne kontrole nad sekularnim područjima. Ustvrdili su papinsko prvenstvo nad svjetskim kraljevima, prije svega nad njemačkim carevima Svetog Rimskog carstva. Klauzula 26 dala je papama ovlast da ekskomunicira svakoga tko “nije u miru s Rimskom crkvom”. To je načelo impliciralo završnu klauzulu 27, koja je papi omogućila da “oslobodi podanike njihove odanosti zlim ljudima”. To je potaknulo srednjovjekovnu verziju “obojenih revolucija” da dovedu do promjene režima.

Ono što je ujedinilo zemlje u ovoj solidarnosti bio je antagonizam prema društvima koja nisu bila podložna centraliziranoj papinskoj kontroli – muslimanskim nevjernicima koji su držali Jeruzalem, a također i francuskim katarima i bilo kome drugom tko se smatrao heretikom. Iznad svega postojalo je neprijateljstvo prema regijama dovoljno jakim da se odupru papinim zahtjevima za financijskim danakom.

Današnji pandan takvoj ideološkoj moći da ekskomunicira heretike koji se opiru zahtjevima za poslušnošću i danakom bila bi Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska banka i MMF koji diktiraju ekonomske prakse i postavljaju “uvjete” koje bi sve vlade članice trebale slijediti, pod prijetnjom američkih sankcija – moderna verzija ekskomunikacije zemalja koje ne prihvaćaju suverenitet SAD-a. Klauzula 19 Diktata presuđuje da papi nitko ne može suditi – baš kao što danas Sjedinjene Države odbijaju svoje postupke podvrgnuti presudama Svjetskog suda. Isto tako, danas se očekuje da američki sateliti bez pogovora slijede diktate SAD-a preko NATO-a i drugih oružja (kao što su MMF i Svjetska banka). Kao što je Margaret Thatcher rekla o svojoj neoliberalnoj privatizaciji koja je uništila britanski javni sektor, Nema alternative (TINA).

Želim naglasiti analogiju s današnjim američkim sankcijama protiv svih zemalja koje ne slijede vlastite diplomatske zahtjeve. Trgovačke sankcije su oblik ekskomunikacije. Oni poništavaju načelo Vestfalskog ugovora iz 1648. koje je svaku zemlju i njezine vladare učinilo neovisnima o stranom uplitanju. Predsjednik Biden karakterizira uplitanje SAD-a kao osiguravanje njegove nove suprotnosti između “demokracije” i “autokracije”. Pod demokracijom on misli na klijentsku oligarhiju pod kontrolom SAD-a, koja stvara financijsko bogatstvo smanjenjem životnog standarda za radnu snagu, za razliku od mješovitih javno/privatnih ekonomija čiji je cilj promicanje životnog standarda i društvene solidarnosti.

Kao što sam spomenuo, ekskomuniciranjem Pravoslavne crkve sa središtem u Carigradu i njezinog kršćanskog stanovništva, Veliki raskol stvorio je sudbonosnu vjersku crtu razdvajanja koja je dijelila “Zapad” od Istoka u proteklom tisućljeću. Ta je podjela bila toliko važna da ju je Vladimir Putin naveo kao dio svog govora od 30. rujna 2022. u kojem je opisao današnji odmak od zapadnih gospodarstava u čijem je središtu SAD i NATO.

U 12. i 13. stoljeću su normanski osvajači Engleske, Francuske i drugih zemalja, zajedno s njemačkim kraljevima, opetovano prosvjedovali, bili opetovano ekskomunicirani, ali su na kraju podlegli papinskim zahtjevima. Martinu Lutheru, Zwingliju i Henriku VIII. konačno je trebalo do 16. stoljeća stvoriti protestantsku alternativu Rimu, čineći zapadno kršćanstvo multipolarnim.

Zašto je trebalo toliko dugo? Odgovor je da su križarski ratovi pružili organizacijsku ideološku gravitaciju. To je bila srednjovjekovna analogija današnjem Novom hladnom ratu između Istoka i Zapada. Križarski ratovi su stvorili duhovno žarište “moralne reforme” mobilizirajući mržnju protiv “onog drugog” – muslimanskog Istoka, i sve više Židova i europskih kršćanskih disidenata pod rimskom kontrolom. To je bila srednjovjekovna analogija s današnjim neoliberalnim doktrinama “slobodnog tržišta” američke financijske oligarhije i njezinog neprijateljstva prema Kini, Rusiji i drugim nacijama koje nisu slijedile tu ideologiju. U današnjem Novom hladnom ratu, neoliberalna ideologija Zapada mobilizira strah i mržnju prema “drugom”, demonizirajući nacije koje slijede neovisni put kao “autokratske režime”. Otvoreni rasizam potiče se prema cijelim narodima, što je vidljivo u rusofobiji i kulturi otkazivanja koja trenutno hara Zapadom.

Baš kao što je multipolarna tranzicija zapadnog kršćanstva zahtijevala protestantsku alternativu 16. stoljeća, odvajanje središta Euroazije od NATO Zapada u čijem je središtu banka mora biti konsolidirano alternativnom ideologijom o tome kako organizirati mješovita javno/privatna gospodarstva i njihovu financijsku infrastrukturu.

Srednjovjekovnim crkvama na Zapadu uskraćena je milostinja i zadužbine kako bi se papinstvu pridonijelo Petrovim penijem i drugim subvencijama za ratove koje je vodilo protiv vladara koji su se opirali papinskim zahtjevima. Engleska je odigrala ulogu glavne žrtve koju danas igra Njemačka. Ogromni engleski porezi ubirani su navodno za financiranje križarskih ratova koji su preusmjereni za borbu protiv Fridrika II., Konrada i Manfreda na Siciliji. To su preusmjeravanje financirali papinski bankari iz sjeverne Italije (Lombardi i Cahorsins), i postali su kraljevski dugovi koji su se prenosili kroz gospodarstvo. Engleski baroni poveli su građanski rat protiv Henrika II 1260-ih, okončavši njegovo suučesništvo u žrtvovanju gospodarstva papinskim zahtjevima.

Ono što je okončalo moć papinstva nad drugim zemljama bio je kraj njegova rata protiv Istoka. Kad su križari izgubili Acre, glavni grad Jeruzalema 1291., papinstvo je izgubilo kontrolu nad kršćanskim svijetom. Više nije bilo “zla” za borbu, a “dobro” je izgubilo težište i koherentnost.

Godine 1307., francuski Filip IV (“Lijepi”) zaplijenio je bogatstvo velikog vojnog bankarskog reda Crkve, ono Templara u pariškom hramu. Drugi su vladari također nacionalizirali Templare, a monetarni sustavi su izuzeti iz ruku Crkve. Bez zajedničkog neprijatelja kojeg je definirao i mobilizirao Rim, papinstvo je izgubilo svoju unipolarnu ideološku moć nad Zapadnom Europom.

Komentar: Naime, postojale su brojne neobične i razorne pojave koje su se događale istovremeno, kako za društvo tako i za okolinu, a koje su odražavale preokret vremena, te su zajedno vjerojatno pomogle da dođe do promjena. Vidimo slične znakove i nagovještaje da smo i mi dosegnuli sličnu ‘točku preokreta’: Novo svjetlo na crnu smrt: virusna i kozmička veza

Suvremeni ekvivalent odbacivanju templara i papinskih financija bio bi povlačenje zemalja iz novog američkog hladnog rata. Odbacili bi dolarski standard i američki bankarski i financijski sustav. To se događa jer sve više zemalja vidi Rusiju i Kinu ne kao protivnike, već kao zemlje koje predstavljaju velike mogućnosti za uzajamnu ekonomsku korist.

Prekršeno obećanje uzajamne dobiti između Njemačke i Rusije

Raspad Sovjetskog Saveza 1991. obećao je kraj Hladnog rata. Varšavski pakt je raspušten, Njemačka je ponovno ujedinjena, a američki diplomati su obećali kraj NATO-a, jer sovjetska vojna prijetnja više nije postojala. Ruski su se čelnici prepustili nadi da će se, kako je predsjednik Putin izrazio, stvoriti nova paneuropska ekonomija od Lisabona do Vladivostoka. Od Njemačke se posebno očekivalo da preuzme vodstvo u ulaganju u Rusiju i restrukturiranju svoje industrije na učinkovitiji način. Rusija bi platila ovaj prijenos tehnologije isporukom plina i nafte, zajedno s niklom, aluminijem, titanijem i paladijem.

Nije bilo očekivanja da će se NATO proširiti kako bi zaprijetio novim hladnim ratom, a još manje da će podržati Ukrajinu, prepoznatu kao najkorumpiraniju kleptokraciju u Europi, da je vode ekstremističke stranke koje se identificiraju njemačkim nacističkim oznakama.

Kako objasniti zašto se naizgled logičan potencijal uzajamne dobiti između Zapadne Europe i bivših sovjetskih gospodarstava pretvorio u sponzorstvo oligarhijskih kleptokracija. Uništenje plinovoda Sjeverni tok ukratko sažima dinamiku. Skoro cijelo desetljeće stalni američki zahtjev bio je da Njemačka odbaci svoje oslanjanje na rusku energiju. Ovim zahtjevima protivili su se Gerhardt Schroeder, Angela Merkel i njemački poslovni čelnici. Ukazali su na očitu ekonomsku logiku međusobne trgovine njemačkih proizvođača ruskim sirovinama.

Problem SAD-a bio je kako spriječiti Njemačku da odobri plinovod Sjeverni tok 2. Victoria Nuland, predsjednik Biden i drugi američki diplomati pokazali su da je način za to poticanje mržnje prema Rusiji. Novi hladni rat zamišljen je kao novi križarski rat. Tako je George W. Bush opisao američki napad na Irak kako bi zauzeo njegove naftne izvore. Američki državni udar 2014. stvorio je marionetski ukrajinski režim koji je proveo osam godina bombardirajući istočne pokrajine u kojima se govori ruski. NATO je tako potaknuo ruski vojni odgovor. Huškanje je bilo uspješno, a željeni ruski odgovor propisno je označen kao ničim izazvana grozota. Njegova zaštita civila prikazana je u medijima pod pokroviteljstvom NATO-a kao toliko uvredljiva da zaslužuje trgovinske i investicijske sankcije koje su uvedene od veljače. To je ono što križarski rat znači.

Rezultat je da se svijet dijeli na dva tabora: NATO sa sjedištem u SAD-u i euroazijsku koaliciju u nastajanju. Jedan nusprodukt ove dinamike bio je nemogućnost Njemačke da provodi ekonomsku politiku uzajamno korisnih trgovinskih i investicijskih odnosa s Rusijom (a možda i Kinom). Njemački kancelar Olaf Sholz ide ovaj tjedan u Kinu kako bi od nje zahtijevao da demontira svoj javni sektor i prestane subvencionirati svoje gospodarstvo, inače će Njemačka i Europa uvesti sankcije na trgovinu s Kinom. Ne postoji način na koji bi Kina mogla ispuniti ovaj smiješni zahtjev, kao što ni Sjedinjene Države ili bilo koje drugo industrijsko gospodarstvo ne bi prestalo subvencionirati vlastite računalne čipove i druge ključne sektore. Njemačko vijeće za vanjske odnose je neoliberalna “libertarijanska” ruka NATO-a koji zahtijeva deindustrijalizaciju Njemačke i ovisnost o Sjedinjenim Državama za njihovu trgovinu, isključujući Kinu, Rusiju i njihove saveznike. Ovo obećava biti posljednji čavao u njemački gospodarski lijes.

Još jedan nusprodukt američkog novog hladnog rata bio je okončanje bilo kakvog međunarodnog plana za zaustavljanje globalnog zatopljenja. Temelj ekonomske diplomacije SAD-a je da njezine naftne kompanije i one njenih saveznika u NATO-u kontroliraju svjetsku opskrbu naftom i plinom – to jest, da smanje ovisnost o gorivima na bazi ugljika. O tome se vodio rat NATO-a u Iraku, Libiji, Siriji, Afganistanu i Ukrajini. Nije tako apstraktan kao “Demokracije protiv autokracija.” Riječ je o sposobnosti SAD-a da naškodi drugim zemljama ometajući im pristup energiji i drugim osnovnim potrebama.

Bez novog hladnoratovskog narativa “dobro protiv zla”, američke sankcije će izgubiti svoj raison d’etre u ovom američkom napadu na zaštitu okoliša i na međusobnu trgovinu između zapadne Europe i Rusije i Kine. To je kontekst današnje borbe u Ukrajini, koja će biti tek prvi korak u očekivanoj 20-godišnjoj borbi SAD-a da spriječi da svijet postane multipolaran. Ovaj proces će zaključati Njemačku i Europu u ovisnost o američkim isporukama LNG-a.

Trik je pokušati uvjeriti Njemačku da je ovisna o Sjedinjenim Državama u pogledu svoje vojne sigurnosti. Ono od čega Njemačka zaista treba zaštitu je rat SAD-a protiv Kine i Rusije koji marginalizira i “ukrajinizira” Europu.

Zapadne vlade nisu pozivale na pregovaračko okončanje ovog rata, jer Ukrajini rat nije objavljen. Sjedinjene Države ne objavljuju rat nigdje, jer bi to zahtijevalo objavu Kongresa prema Ustavu SAD-a. Dakle, vojske SAD-a i NATO-a bombardiraju, organiziraju obojene revolucije, miješaju se u domaću politiku (čineći Westfalske sporazume iz 1648. zastarjelima) i nameću sankcije koje razdiru Njemačku i njezine europske susjede.

Kako pregovorima “završiti” rat koji ni nema objavu rata, a predstavlja dugoročnu strategiju potpune unipolarne dominacije svijetom?

Odgovor je tajne može doći kraj sve dok se ne zamijeni alternativa sadašnjem skupu međunarodnih institucija u čijem je središtu SAD . To zahtijeva stvaranje novih institucija koje odražavaju alternativu neoliberalnom stajalištu usmjerenom na banke da bi gospodarstva trebala biti privatizirana središnjim planiranjem financijskih centara. Rosa Luxemburg okarakterizirala je izbor između socijalizma i barbarstva. Političku dinamiku alternative skicirao sam u svojoj nedavnoj knjizi, Sudbina civilizacije .

Ovaj rad je predstavljen 1. studenog 2022. na njemačkoj e-stranici  braveneweurope.com. Snimka mog govora bit će dostupna na YouTubeu za desetak dana.

Izvor. Naslovna slika: © Sean Gallup/Getty Images
FILE PHOTO: The headquarters of Germany’s Federal Intelligence Service (Bundesnachrichtendienst, BND) in Berlin, November 06, 2019.