Z. Meter: Sprema li Rusija široku kopnenu operaciju u Ukrajini i je li moguć dijalog?

Ukrajinska energetska tvrtka Ukrenergo najavila je planirana isključenja struje u Kijevu i sedam regija Ukrajine zbog nestabilnog rada energetskog sustava.

“Energetska mreža zemlje još uvijek ne može nastaviti s punim radom. Želimo ponovno upozoriti Ukrajince – od 6:00 do kraja dana rasporedi planiranih prekida u Kijevu, Černihovu, Čerkasiju, Žitomiru, Sumiju, Harkivu, Poltavske regije će biti aktivne”, navodi se u poruci “Ukrenergo” na Telegram kanalu.

U pojedinim područjima moguća su i izvanredna isključenja, koja mogu uvesti regionalne energetske tvrtke ako manjak energije bude veći od planiranog. U izvješću se navodi da je jedinstveni energetski sustav Ukrajine bio podvrgnut masovnim raketnim napadima 10., 11., 17., 22. listopada i 2. studenog.

U ponedjeljak,  7. studenog, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski izjavio je da se ta zemlja priprema za nove ruske napade na svoju infrastrukturu, nakon što je gradonačelnik Kijeva pozvao građane da se pripreme na najgori mogući scenarij. O tome danas izvješćuje Večernji list.

Zemlja se u ponedjeljak suočila s manjkom od 32 posto u predviđenoj opskrbi električnom energijom, rekao je Sergej Kovalenko, izvršni direktor YASNO-a, glavnog kijevskog opskrbljivača energijom. “Ovo je puno i to je viša sila”, rekao je.

U međuvremenu su nacionalne energetske vlasti upozorile na planirana isključenja, ali i na moguća daljnja ograničenja u glavnom gradu i regiji oko njega, kao i u još šest regija u zemlji. Upozorenja su uslijedila nakon što je gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko pozvao stanovnike da “budu spremni na sve”, uključujući najgori mogući scenarij u kojem glavni grad gubi struju i vodu. “Ako imate proširenu obitelj… ili prijatelje izvan Kijeva, gdje postoji autonomna opskrba vodom, pećnica, grijanje, molimo vas da razmotrite mogućnost da ondje ostanete određeno vrijeme”, rekao je Kličko.

Ovdje bih podsjetio kako je jučer rečeno i da državna vlast razmatra i mogućnost evakuacije oko 3 milijuna stanovnika Kijeva u slučaju trajnog nestanka struje i grijanja u nadolazeće zimsko vrijeme.

Ukrajinski predsjednik Zelenski je u svom noćnom video obraćanju naglasio da je 4,5 milijuna potrošača već sada bez struje. “Također razumijemo da teroristička država koncentrira snage i sredstva za moguće ponavljanje masovnih napada na našu infrastrukturu”, rekao je. “Prije svega, energija. Konkretno, za to su Rusiji trebale iranske rakete. Mi se pripremamo na odgovor”, dodao je.

Zelenski nije detaljnije pojasnio svoju izjavu da su Rusiji potrebne iranske rakete za gađanje ukrajinske energetske infrastrukture, navodi u ponedjeljak Večernji list. Iran je u subotu prvi put priznao da je opskrbio Rusiju bespilotnim letjelicama koje Moskva koristi za gađanje elektrana i civilne infrastrukture, ali je napomenuo da to bilo prije početka rata. Iranski ministar vanjskih poslova također je zanijekao da je Iran Rusiji isporučio rakete.

Rusija ne želi energetski paralizirati Ukrajinu?

Ovdje bih dodao slijedeće: isporučio Iran rakete ili ne, ruska vojska dronove aktivno koristi za napade na ključnu ukrajinsku infrastrukturu, čak i duboko iza crte bojišnica, o čemu svjedoče i gore navedene vijesti iz Kijeva i drugih regija na zapadu te zemlje.

S druge strane ruski vojni analitičari, ali i pojedini američki, koji spadaju u red tzv. realista, uporno ponavljaju kako Rusija ni približno ne koristi sav arsenal suvremenog naoružanja koje joj je na raspolaganju (pri tom ne misle na ono nuklearno taktičko, a još manje strateško), ali i to da još uvijek ne djeluje s ciljem potpunog uništenja tj. paralize ukrajinskog energetskog sektora. Navodno time Moskva želi pokazati kako je još uvijek spremna za razgovore o uvjetima potrebnim za završetak rata. Za sada Kijev pregovore s Moskvom kategorički odbija, međutim, sve su češći signali koji stižu sa Zapada, uključno i samog SAD-a, koji idu u smjeru nužnog pokretanja pregovora.

Pa iako se iza takvih izjava gotovo redovito navodi i teza kako ukrajinska vojska treba postići po sebe što povoljnije stanje na terenu zbog bolje pregovaračke pozicije, pa se čak u pojedinim američkim utjecajnim medijima može pročitati i da Kijev pri tom, možda, „ne bi ipak trebao ići u rizične velike operacije oslobađanja Krima pa čak i Donbasa“, jasno je kako su to sve spinovi i „omekšavanje“ problema ili priprema terena za eventualni dijalog.

Jer svim je realistima jasno kako od povratka Krima Ukrajini nema i neće biti ništa, a usuđujem se reći ni od drugih, nedavno anektiranih regija Ukrajine i uključenih u sastav Ruske Federacije – koliko je god takvo nešto krajnje nepopularno govoriti u kontekstu današnjeg političkog i medijskog narativa.

Je li vrijeme za široku rusku kopnenu operaciju ili za pregovore?

Isto tako postoji i niz analitičara koji smatraju kako se, nakon što je u Rusiji završila djelomična mobilizacija, ruska vojska priprema za šire kopnene operacije, moguće već od sredine studenog, ali izvjesnije krajem mjeseca ili u prosincu kada za to budu pogodniji vremenski uvjeti (završetak kišnog razdoblja i nestanak tzv. rasputice kroz hlađenje terena, tj. blata koje onemogućuje značajnije i brze pokrete oklopnih i motoriziranih snaga na obje strane).

U tom bih kontekstu upozorio na zanimljiv tekst američkog medija The Foreign Affairs od 31. listopada, iz kojeg izdvajam slijedeće:

„Ali gotovo svi ratovi uvijek završavaju pregovorima. Činjenica da je Moskva eskalirala ove jeseni izaziva strahove na dva fronta: mogućnost većeg rata s NATO-om i korištenje nuklearnog oružja. Globalni ekonomski troškovi sukoba već su golemi i gotovo će sigurno rasti kako se približava zima. Čak i ako se dogovoreni prekid neprijateljstava danas čini nemogućim, Bidenova administracija mora početi postavljati – i javno i sa svojim partnerima – teška pitanja koja bi takvo rješenje sa sobom nosilo. Vlada mora odabrati pravo vrijeme za poticanje pregovora i odrediti u kojem trenutku troškovi nastavka borbe nadmašuju koristi od toga. U potrazi za održivim rješenjem, administracija također mora smisliti kako kapitalizirati uspjehe Ukrajine bez postavljanja pozornice za eskalaciju sukoba. Kako bi se pripremili za bolji dogovor, kreatori politike SAD-a moraju podržati zajedničku frontu između Zapada i Kijeva, uzeti u obzir unutarnju politiku Ukrajine i Rusije i biti fleksibilni, posebno u određivanju koje sankcije mogu biti ukinute bez jačanja Putinovog režima. Ako se administracija uskoro ne pripremi za to, njezina pažljivo osmišljena politika sukoba mogla bi biti zamijenjena opasnom fantazijom o “apsolutnoj pobjedi”… Bidenova administracija je studiozno izbjegavala govoriti o tome što će se sljedeće dogoditi, tvrdeći da Ukrajinci sami trebaju odlučiti što treba učiniti u njihovom interesu. Ali održati tu poziciju postaje sve teže sada kada je Vladimir Putin udvostručio vojni sukob i uputio nuklearne prijetnje Zapadu. Ruski predsjednik odlučio je preuzeti značajni novi rizik umjesto da se povuče, jasno dajući do znanja kako ova bitka neće završiti pukom predajom Moskve. Iako se ti rizici za sada čine podnošljivima, možda će doći trenutak kada će to biti moguće. Istodobno, ekonomske posljedice sukoba ubrzano se pogoršavaju. U Ukrajini je državni proračun praktički uništen, zemlja jednostavno ostaje bez novca.“

Ključna su iduća 2-3 tjedna

U svakom slučaju, usuđujem se prognozirati kako su sljedeća dva do tri tjedna možda i ključna za daljnji tijek ukrajinskog sukoba i općenito krize oko te zemlje.

Naime, kao prvo, sutra se održavaju američki izbori za Kongres gdje se očekuje pobjeda republikanaca u borbi za Zastupnički dom, dok je bitka za Senat još uvijek prilično neizvjesna. Iako obje stranke – i demokratska i republikanska, imaju konsenzus po pitanju potpune osude Rusije i nužnosti suprotstavljanja Moskvi ne samo oko rata u Ukrajini, pristup i modeli, prije svega pomoći Kijevu, u pojedinim bitnim elementima itekako se razilaze. Najviše oko svrsishodnosti tako velikog financijskog izdvajanja Bidenove administracije za pomoć Kijevu u uvjetima brzorastućih američkih unutarnjih gospodarskih i socijalnih problema, ali, ne manje važno, i zbog stavova da Ukrajina ne predstavlja ključni američki strateški interes zbog kojeg bi vrijedilo riskirati pokretanje Trećeg svjetskog rata s Rusijom i u kojem se ne može izbjeći uporaba nuklearnog oružja.

I kao drugo, za tjedan dana se na indonezijskom otoku Baliju održava važan summit država G20. Pa iako ruski predsjednik Vladimir Putin izjavljuje kako još nije siguran hoće li osobno nazočiti tom summitu na koji je službeno pozvan od strane domaćina – indonezijske vlade koja trenutačno predsjeda tim forumom, Rusija će na njemu svakako biti predstavljena na visokoj razini. Ako na summit dođe i ukrajinski predsjednik Zelenski, koji je, znakovito, također pozvan iako ta zemlja nije članica G20, stvari će biti još zanimljivije. Iako je, to treba naglasiti, Zelenski najavio kako neće doći ukoliko na Bali dođe i Putin.

Što god na kraju bilo, svima je jasno kako stanje permanentnog jačanja napetosti, kako političke retorike i propagande tako i vojnih akcija na samom terenu, ne može trajati vječno jer prijeti opasnoj eskalaciji koja može izmaknuti kontroli onih koji uvijek misle da sve kontroliraju.

Upravo u tome i „leži“ mogućnost za konačno pokretanje odlučujućeg dijaloga koji bi doveo, ako ni do čega drugog – a ono barem do izbjegavanja sukoba na relaciji Rusija-SAD odnosno Rusija-NATO koji bi na kraju, posve sigurno – po sve bio fatalan.

Taj sukob, također posve sigurno, ne želi niti jedna od suprotstavljenih strana. Ali problem u tome je što se sva uvjerenost i nada da do njega neće doći, umjesto na dijalogu u za to odgovarajućim međusobnim institucijama i organizacijama – temeljena na vjeri da Rusija neće učiniti nešto radikalno jer bi to onda i za nju značilo kraj.

Dakle, uvjerenje o kontroli situacije i sprječavanju izbijanja neposrednog vojnog sukoba Rusije i NATO saveza temelji se na hazardu i psihološkim procjenama poteza protivnika, a ne profesionalizmu tj. barem uzimanju u obzir ako već ne i uvažavanja upozorenja suprotne strane o tome da su crvene crte u Ukrajini već ozbiljno nagažene, a usudio bih se reći i pregažene.

Vrijeme je za promjenu čitave ukrajinske paradigme i bolan prijelaz iz dugotrajne faze propagande u realnu politiku. U suprotnom se problem ne može riješiti.

Izvor. Naslovna slika: Wikimedia Commons