Goran Šijaković: Njemački položaj u američkom novom svjetskom poretku

Njemačka je postala ekonomski satelit američkog novog hladnog rata s Rusijom, Kinom, te ostatkom Euroazije. Njemačka i druge zemlje NATO-a pozvane su, da same nametnu trgovinske i investicijske sankcije, koje će nadživjeti današnji posrednički (proxy) rat u Ukrajini. Američki predsjednik Biden i glasnogovornici State Departmenta rekli su, da je Ukrajina samo prva faza u mnogo široj dinamici, koja dijeli svijet na dva suprotstavljena niza ekonomskih saveza. Ovaj globalni rascjep obećava da će to biti 10 do 20-godišnja bitka oko toga hoće li svjetska ekonomija biti unipolarna ekonomija usmjerena na dolar ili multipolarni svijet fokusiran na više valuta sa svojim centrom u središtu Euroazije s mješavinom javne (državne) i privatne ekonomije. Koliko BlackRock, Vangourd & Co koordiniraju obje strane, jedna je druga i duža tema, koju ću ovdje za sada ostaviti sa strane.

Predsjednik Biden ovu je podjelu nazvao podjelom između demokracija i autokracija. Terminologija je tipična orvelovska dvosmislenost. Pod “demokracijama” misli na SAD i savezničke zapadne financijske oligarhije. Njihov cilj je prebaciti ekonomsko planiranje iz ruku izabranih vlada na Wall Street i druga financijska središta pod kontrolom SAD-a. Američki diplomati koriste Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku kako bi pozvali na privatizaciju svjetske infrastrukture i ovisnost o američkoj tehnologiji, izvozu nafte i hrane.

Pod “autokracijom” Biden misli na zemlje koje se opiru ovoj financijalizaciji i privatizacijskom preuzimanju. U praksi, američka retorika znači promicanje vlastitog gospodarskog rasta i životnog standarda te zadržavanje financija i bankarstva kao javnih komunalnih usluga. Suština je u tome, jesu li gospodarstva dizajnirana od strane bankarskih centara za stvaranje financijskog bogatstva – privatizacijom osnovne infrastrukture, javnih komunalnih usluga i socijalnih usluga poput zdravstvene zaštite i monopoliziranje svega – ili podižu životni standard i bogatstvo tako što bankarstvo i stvaranje novca, zdravstvena zaštita, obrazovanje, promet i komunikacije ostaju u javnim rukama.

Zemlja koja trpi najveću “kolateralnu štetu” u ovom globalnom raspadu je Njemačka. Kao najnaprednija europska industrijska nacija, Njemačka najviše ovisi o uvozu ruskog plina, nafte i metala kao što su aluminij, titan i paladij za čelik, kemikalije, strojeve, automobile i drugu potrošnu robu. No unatoč tome što su izgrađena dva plinovoda Sjevernog toka za dovođenje jeftine energije u Njemačku, naređeno joj je da se isključi iz opskrbe ruskim plinom i deindustrijalizira. To automatski znači ekonomski kraj njemačke industrijske nadmoći.

Ove antiruske sankcije čine današnji novi hladni rat inherentno antinjemačkim. Američki državni tajnik Anthony Blinken rekao je da bi Njemačka trebala zamijeniti jeftini ruski plin iz plinovoda skupim američkim LNG plinom. Kako bi mogla uvoziti ovaj plin, Njemačka će uskoro morati potrošiti više od 5 milijardi dolara za stvaranje lučkih kapaciteta za prihvat LNG tankera. To će značiti da njemačka industrija više nije konkurentna. Bankroti firmi će eksplodirati, zaposlenost će pasti, a njemački pro-NATO čelnici će odovesti svoju zemlju do kronične depresije i pada životnog standarda.

Većina političkih teorija pretpostavlja da će vodstva nacionalnih država djelovati u vlastitom interesu. A u stvari su vlade države satelitske/vazalske tvorevine, koje ne uzimaju sudbinu svoje države u svoje ruke, nego služe intresima korporativnog Systema. Tako Njemačka podređuje svoju industriju i životni standard diktatu američke diplomacije i osobnim interesima američkog sektora nafte i plina. To čini dobrovoljno – ne pomoću vojne sile, već iz ideološkog uvjerenja svoje vlade da bi svjetskom ekonomijom trebali upravljati planeri američkog hladnog rata.

Raspad Sovjetskog Saveza 1991. obećavao je kraj hladnog rata. Varšavski pakt je motiviran time raspušten, Njemačka se ponovno ujedinila, a američki diplomati obećali su kraj NATO-a, jer sovjetska vojna prijetnja više nije postojala. Rusko vodstvo gajilo je nadu, da će se, kako je rekao predsjednik Putin, iznjedriti novo paneuropsko gospodarstvo od Lisabona do Vladivostoka. Od Njemačke se posebno očekivalo da preuzme vodstvo u ulaganju u Rusiju i restrukturiranju industrije na učinkovitije načine. A Rusija bi platila ovaj prijenos tehnologije isporukama plina i nafte, kao i nikla, aluminija, titana i paladija.

Nitko nije mogao predvidjeti da će se NATO proširiti, riskirajući novi hladni rat, a pogotovo ne da će podržati Ukrajinu, za koju je konstatirano da je najkorumpiranija kleptokracija u Europi, kojom upravljaju ekstremističke stranke, koje se identificiraju s njemačkom nacističkom ideologijom i obilježjima.

Kako objasniti da se naizgled logičan potencijal za uzajamnu korist između Zapadne Europe i bivših sovjetskih gospodarstava, posebno Rusije, pretvorio u osvajački cilj oligarhijskih kleptokracija?

Uništenje plinovoda Sjeverni tok je djelo, koje u tom detalju sažima tu brutalnu dinamiku oligarhije. Gotovo cijelo desetljeće Sjedinjene Države u više navrata zahtijevaju od Njemačke da se odrekne svoje ovisnosti o ruskoj opskrbi energentima. Te su zahtjeve odbili Gerhard Schröder, Angela Merkel i svi njemački poslovni čelnici. Ukazali su na očitu ekonomsku logiku međusobne trgovine njemačkih proizvoda s ruskim sirovinama.

Problem za SAD bio je kako spriječiti Njemačku, da pusti u pogon plinovod Sjeverni tok 2, čiji vlasnici su bili Rusija, Njemačka, Nizozemska i Francuska. Victoria Nuland, predsjednik Biden i drugi američki diplomati jasno su dali do znanja da je način da se ostvare ti njihovi ciljevi, poticanjem mržnje prema Rusiji. Nihov hladni rat postao je kao novi križarski rat na resurse obećane zemlje. Uostalom, tako je George W. Bush opisao američki napad na Irak, kako bi zaplijenio njegove naftne izvore. Državni udar 2014. i svrgavanje legitimno izabrane vlade, koji su poduprli SAD stvorio je marionetski ukrajinski režim, koji više od osam godina bombardira istočne pokrajine svoje zemlje u kojima se govori ruski. NATO je time isprovocirao rusku vojnu intervenciju. Ta provokacija je bila uspješna, a željeni ruski odgovor u zapadnim ms-medijima opisan je kao ničim izazvan zločin. Zaštita civila od strane Rusije, prikazana je u zapadnim medijima kao toliko međunarodnopravno neprihvatljiva, da su time opravdavane trgovinske i investicijske sankcije uvedene od veljače ove godine prema Rusiji, a to znači, križarski rat na resurse, dobio je svoju pravu dinamiku.

Rezultat toga je, da se svijet podijelio na dva tabora: NATO, u čijem je središtu SAD i novonastalu euroazijsku koaliciju. Nusprodukt ove dinamike je nesposobnost Njemačke da provodi ekonomsku politiku, koja se oslanja na obostrano korisne trgovinske i investicijske veze s Rusijom (a možda i Kinom). Njemački kancelar Olaf Scholz putuje ovaj tjedan u Kinu kako bi pozvao zemlju da demontira svoj javni sektor i prestane subvencionirati svoje gospodarstvo, inače će Njemačka i Europa uvesti sankcije na trgovinu s Kinom. Nema šanse da Kina udovolji ovom smiješnom zahtjevu, kao što ni Sjedinjene Države ili druge industrijalizirane nacije ne bi prestale subvencionirati vlastite računalne čipove i druge ključne sektore. Njemačko vijeće za vanjske odnose je neoliberalni “libertarijanski” ogranak NATO-a, koji poziva na deindustrijalizaciju Njemačke i ovisnost o Sjedinjenim Državama u trgovini, isključujući Kinu, Rusiju i njihove saveznike. Ovakva politika će biti posljednja brokva/klin u njemački gospodarski lijes.

Još jedan nusprodukt američkog novog hladnog rata je kraj svih međunarodnih planova za suzbijanje globalnog zatopljenja. Stup američke gospodarske diplomacije je da njezine naftne kompanije i one njenih NATO saveznika kontroliraju svjetsku opskrbu naftom i plinom te smanjiti ovisnost o gorivima koja sadrže ugljik. Zbog toga su se konstruirali ratovi NATO-a u Iraku, Libiji, Siriji, Afganistanu i Ukrajini. Ništa nije tako prozirno kao floskula američke propagande: “demokracije protiv autokracija”. A u biti, u svakoj obojenoj revoluciji, u svakom puču, kreiranom od strane Amerikanaca, radi se samo o sposobnosti SAD-a da naškodi drugim zemljama, tako što će im uskratiti pristup energiji i drugim osnovnim potrebama. U Iraku, Siriji i Libiji su to uradili brutalnom silom, u Njemačkoj instaliranjem svojih poslušnika u vodstvu. Ništa drugačije nije ni u Ukrajini, a ni kod nas.

Bez narativa “dobro protiv zla” novog hladnog rata, američke sankcije gube svoj raison d’être u ovom američkom napadu na zaštitu okoliša i međusobnu trgovinu između zapadne Europe s jedne strane i Rusije i Kine s druge strane. To je kontekst današnje borbe u Ukrajini, koja će biti samo prvi korak u onome za što se očekuje, da će trajati 20 godina od strane SAD-a, kako bi se spriječilo da svijet postane multipolaran. Ovaj proces će Njemačku i Europu učiniti ovisnima o američkim isporukama LNG-a, a što će za posljedicu imati poskupljenje svega, a što znači, ubrzani transfer kapitala odozdo prema gore, i što je ne samo siromašenje stanovništva, nego gola pljačka s ciljem u pozadini, ciljem depopulacije.

Trik, u kojem su Amerikanci uspjeli (uz pomoć zelenih fašista) je uvjeriti Njemačku da njihova vojna sigurnost ovisi o SAD-u. Ali ono od čega Njemačka doista treba zaštitu je protiv vlastitih promotora američkog rata protiv Kine i Rusije, koji marginaliziraju i “ukrajiniziraju” Europu. Nažalost, ti promotori su u skoro svim vladama Zapada.

Zapadne vlade nisu pozvale na deeskalaciju, na sporazumno okončanje ovog rata, koji uostalom, u Ukrajini uopće nije ni objavljen. Sjedinjene Države nigdje, gdje zagaze svojom čizmom, ne objavljuju rat, jer bi prema američkom Ustavu to zahtijevalo objavu od strane Kongresa. Dakle, vojska SAD-a i NATO-a bombardira, organizira obojene revolucije, miješa se u domaću politiku i nameću sankcije koje razdiru Njemačku i njene europske susjede prema slobodnom nahođenju uskog kruga oligarha.

Kako pregovorima “završiti” rat, koji se nije ni objavio i koji je dugoročna strategija totalne unipolarne dominacije SAD-a svijetom?

Odgovor na to pitanje je da ne može biti kraja sve dok se ne stvori alternativa sadašnjim međunarodnim institucijama usmjerenim na realizaciju isključivo interesa SAD-a. To zahtijeva stvaranje novih institucija, koje odražavaju alternativu neoliberalnom stajalištu zasnovanom na bankarskom monopolu, s ideologijom da se sva gospodarstva trebaju privatizirati i centralizirati u ruke digitalno-financijskih centara moći, financijski usmjeravati i kanalizirati. Naravno, taj put samo ubrzava tok transfera kapitala odozdo prema gore, dakle bogaćenje bogatih i siromašenje svih ostalih. Alternativni put je ne samo promjena tog smjera, ne i prekid odnosa sa SAD-om na ovim osnovama, te oživljavanje vlastitog suvereniteta, na potpuno drugačijim društvenim osnovama.

Piše: Goran Šijaković, MeWe: https://mewe.com/i/goransijakovic

04.11.2022.