Rat i žaljenje u Ukrajini 

O Vijetnamskom ratu, Henry Kissinger, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik za vrijeme predsjednika Nixona i Forda, rekao je: “Nikada nismo trebali biti tamo.” Ubrzo će Amerikanci, čak i političari unutar Beltwaya, doći do istog zaključka o ukrajinskom posredničkom ratu Washingtona protiv Rusije.

Nitko u Bijeloj kući, Senatu ili Zastupničkom domu nije svjesno namjeravao pretvoriti posrednički ukrajinski rat s Moskvom u natjecanje u “natjecateljskom društvenom kolapsu” između Rusije i NATO-a. Ali evo nas. Nitko nije zamišljao da će Bidenova administracija i dvostranačka ratna stranka otjerati Amerikance i Europljane u političku, vojnu i ekonomsku dolinu smrti, iz koje nema lakog izlaza. Ipak, upravo se to događa.

Za sada Washington ostaje slijep za ovaj razvoj događaja. Bilo u tisku, na radiju, televiziji ili na internetu, narativ je jasan: unatoč užasnim gubicima – najmanje 400.000 ukrajinskih žrtava na bojnom polju, uključujući 100.000 vojnika ubijenih u akciji – ukrajinske snage pobjeđuju. Štoviše, kaže se u pripovijesti, američka financijska i ekonomska dominacija naposljetku će nadvladati varljivo slabu rusku ekonomiju.

Priča o ukrajinskoj pobjedi doduše ima veliku korist od zapadnih medija koji aktivno “štimaju” suprotna stajališta i prikazuju Rusiju i njezine oružane snage u najgorem mogućem svjetlu. Činjenica da je gotovo pola stoljeća Hladnog rata uvjetovalo Amerikance da o Rusima misle sve najgore svakako pomaže.

Ipak, postoji i mjera “prave vjere” na djelu, stanje nacionalnog narcizma, unutar Beltwaya koji vjeruje da Washington može kontrolirati ono što se događa tisućama milja daleko u istočnoj Ukrajini. Poruka ima odjeka u Kongresu jer počiva na kritičnoj strateškoj pretpostavci koju američki građani tek trebaju osporiti: da je američka nacionalna moć neograničena i neograničena – kao da se niz strateških neuspjeha, od Vijetnama do Afganistana, nikada nije dogodio.

S obzirom na to da američki političari uvijek više zaokupljeni domaćim poslovima nego vanjskom politikom, članovi Kongresa brzo prihvate “pravu vjeru”. Ova vjera objašnjava zašto su posljednjih osam godina članovi mislili da je budući rat s Rusijom niskorizična stvar. Ukrajinci bi osigurali topovsko meso, a Washington skupo oružje i streljivo.

Predvidljivo, vladajuća strateška načela Washingtona ostala su nepromijenjena u odnosu na prethodne intervencije SAD-a diljem svijeta. Mućkajte se kroz: mase vojnika — u ovom slučaju Ukrajinaca savjetovanih od strane američkih i savezničkih časnika — i ogromne količine novca, opreme i tehnologije mogu i hoće trajno promijeniti stratešku stvarnost u korist Amerike.

Zapanjujući izgled samopravednosti koji Bidenova administracija poprima kada napada nekadašnje strateške partnere poput Saudijske Arabije ili drži moralizirajuće lekcije pekinškom vodstvu, ili kada njegovi medijski surogati izražavaju prijezir prema ruskoj državi, posve je opasan. Političke osobe u Washingtonu spremne su pristati na svaki prijestup ako je počinjen u ime uništenja Rusije. Oni ne promatraju američku vanjsku politiku u kontekstu veće strategije, niti shvaćaju sposobnost Rusije da naudi Sjedinjenim Državama, što je bizarna procjena stvarnog vojnog i gospodarskog potencijala Rusije.

Rezultat je otrovna klima ideološke mržnje zbog koje je teško zamisliti da bi suvremeni američki državni tajnik ikada potpisao međunarodni sporazum kojim se odriče rata kao instrumenta američke nacionalne politike, kao što je to učinio državni tajnik Frank Kellogg 1928. Ali kao što je upozorio jedan od Shakespeareovih likova u Mletačkom trgovcu, “Istina će izaći na vidjelo.”

Stalno gomilanje od 700.000 ruskih snaga s modernom opremom u zapadnoj Rusiji, istočnoj Ukrajini i Bjelorusiji izravna je posljedica odluke Moskve da usvoji elastičnu, stratešku obranu teritorija koje je zauzela u prvim mjesecima rata. Bio je to mudar, iako politički nepopularan izbor u Rusiji. Ipak, strategija je uspjela. Ukrajinski gubici bili su katastrofalni i do studenog će ruske snage biti u poziciji da zadaju nokautirajući udarac.

Danas se u medijima kruže glasine da bi Kijev mogao biti pod pritiskom da pokrene više protunapada na rusku obranu u Hersonu (južna Ukrajina) prije izbora na sredini mandata u studenom. U ovom trenutku, trošenje ono malo što je ostalo od ukrajinske životne krvi za protjerivanje ruskih snaga iz Ukrajine teško da je sinonim za očuvanje ukrajinske države. Također je dvojbeno da će daljnje žrtve Ukrajinaca pomoći Bidenovoj administraciji na izborima u sredini mandata.

Istina je da je crvena linija Moskve u vezi s ulaskom Ukrajine u NATO uvijek bila stvarna. Istočna Ukrajina i Krim uvijek su bili pretežno ruski po jeziku, kulturi, povijesti i političkoj orijentaciji. Padanje Europe u ekonomski zaborav ove zime također je stvarno, kao i potpora Rusiji u Kini i Indiji te rastuća vojna snaga Moskve.

U retrospektivi, lako je vidjeti kako su Kongres prevarili stanovnici think tankova, lobisti i umirovljeni generali, koji su, uz nekoliko iznimaka, ljudi s koktel razinom upoznavanja s vrhunskim konvencionalnim ratovanjem. Članovi Zastupničkog doma i Senata pozvani su da podrže sumnjive strategije za korištenje američke vojne pomoći, uključujući nepromišljene scenarije za ograničeni nuklearni rat s Rusijom ili Kinom. Iz nekog razloga, američki političari su izgubili iz vida stvarnost da bi bilo kakva uporaba nuklearnog oružja nadjačala ciljeve cijele nacionalne politike.

Nije prvi put da su američki politički čelnici pogrešno procijenili pravu prirodu situacije. Godine 1969. Kissinger je savjetovao predsjednika Nixona protiv deeskalacije na temelju toga da je zadržavanje američkih trupa u borbi u Vijetnamu ostalo jedno od rijetkih pregovaračkih oružja Washingtona u pregovorima s Hanoijem. Kissinger je bio u krivu. Washington nije ništa dobio za pregovaračkim stolom s Hanoijem žrtvujući više Amerikanaca u Vijetnamu nakon siječnja 1969.

S obzirom na mračne izglede Ukrajine povrata izgubljenog teritorija i pogoršanog strateškog zdravlja, budućnost Ukrajine sada je u rukama Rusije. Za Washington postoji moralno odgovoran i praktičan odgovor: Kijev bi trebao zaustaviti krvoproliće i sklopiti najbolji mogući mirovni sporazum s Moskvom koji može. Nažalost, za Washington je ovo rješenje nezamislivo.

Sve dok Washington isporučuje gotovinu, vojnu pomoć i opremu Ukrajini, Kijev će voditi svoj nepobjedivi rat, a vladajuća politička klasa u Washingtonu profitirat će od transfera gotovine Pentagonu i američkoj obrambenoj industrijskoj bazi. Ali Washington, njegovi NATO saveznici i Ukrajinci neće dobiti ništa od strateške vrijednosti, dok će Rusija vjerojatno ojačati. To je razvoj događaja zbog kojeg će Washington požaliti.

Douglas Macgregor, pukovnik (u mirovini) viši je suradnik časopisa The American Conservative , bivši savjetnik ministra obrane u Trumpovoj administraciji, odlikovani borbeni veteran i autor pet knjiga.

Izvor. Naslovna slika: © Carl Court/Getty Images