Velika laž Prvog zaljevskog rata. Razina propagande na najvišoj razini.

• Ključna prekretnica koja je potaknula američku javnost i Kongres prema podršci ratu u Iraku bilo je jezivo svjedočanstvo kuvajtske djevojke Nayirah iz 1990. godine, koja je opisala kako su iračke trupe ubile 312 beba.
• Problem je bio u tome što je Nayirahina priča bila izmišljena.

Dva mjeseca nakon što su iračke trupe umarširale u Kuvajt 2. kolovoza 1990., 15-godišnja kuvajtska djevojka pojavila se pred Kongresnim odborom za ljudska prava na Capitol Hillu, tijelom koje su osnovali predstavnici Tom Lantos i John Porter 1983. kako bi podigli svijest kršenja ljudskih prava u svijetu.

Klub – koji nije bio službeni kongresni odbor, unatoč svom nazivu – predstavio je djevojčicu kao 15-godišnju Nayirah, čije prezime nije navela kako bi zaštitila svoju obitelj u Kuvajtu. Nayirah se prisjetila traume gledanja iračkih trupa kako upadaju u bolnicu Al Adan u Kuvajtu, gdje je volontirala kao medicinska sestra. Uživo u eteru rekla je da su Iračani izvadili 312 beba iz inkubatora i ostavili ih da umru na hladnom podu.

“Da je moj nećak rođen prerano, također bi umro tog dana”, rekla je Nayirah novinarskoj prostoriji drhtavim glasom.

Nayirahovo svjedočenje protreslo je mnoge. Glavne publikacije kao što je The New York Times i grupe za ljudska prava poput Amnesty Internationala ponovile su njezin uznemirujući iskaz. Ali američka javnost ostala je podijeljena oko toga treba li rasporediti trupe za oslobađanje Kuvajta. Ankete Gallupa iz 1990. pokazale su da je u kolovozu samo 17 posto američke javnosti podržavalo neposrednu vojnu intervenciju. U prosincu je to skočilo na 41 posto.

Kongres kojim su dominirali demokrati također je bio podijeljen, no Nayirahova priča možda je preokrenula ravnotežu prije glasovanja 12. siječnja 1991. Tog je dana Senat glasovao s 52 prema 47 za odobrenje američkih vojnih snaga u Iraku, pri čemu je sedam senatora citiralo Nayirah svjedočenja kako bi opravdali svoj stav. Glasovanje je dalo predsjedniku Georgeu HW Bushu političku potporu koja mu je bila potrebna da “spasi” Kuvajt… i vrijedna naftna polja.

Samo desetljeće ranije, SAD, Kuvajt i Saudijska Arabija financirali su Irak dok se osam godina borio protiv novouspostavljene Islamske Republike Iran . Nakon rata, Kuvajt je zahtijevao da Saddam Hussein — poznat kao nemilosrdni tiranin koji je plinom ubio vlastiti narod — vrati svoj ratni dug. Husein je odbio i umjesto toga napao zemlju.

Irački vođa sada je bio negativac svojim bivšim saveznicima – i mnogim Amerikancima, unatoč njihovoj ambivalentnosti oko slanja američkih trupa. Amerikanci bi možda bili manje sukobljeni da su znali da je priča o inkubatoru za bebe prijevara.

Laž je započela kao glasina, koju je prva pokupila i propagirala američka PR tvrtka Hill & Knowlton. Samo devet dana nakon iračke invazije, paravan za kuvajtsku vladu — poznat kao Građani za slobodni Kuvajt — platio je tvrtki 10,8 milijuna dolara da potakne američko javno mnijenje u korist intervencije.

Craig Fuller, politički savjetnik predsjednika Busha, upravljao je kuvajtskim računom iz ureda Hill & Knowltona u Washingtonu, DC. PR kampanja sastojala se od intervjua s Kuvajćanima koji su dolazili u posjet, javnih skupova i stavljanja pisama talaca s Bliskog istoka na raspolaganje medijima. Hill & Knowlton također je lobirao kod političara u Zastupničkom domu i Senatu.

Unatoč višemilijunskim naporima, mnogi su Amerikanci još uvijek bojali poslati svoje dječake u daleku zemlju. Uostalom, Sovjetski Savez se upravo raspao, a Amerikancima je rečeno da je slobodni svijet konačno siguran.

Enter Nayirah — je zapravo bila kći kuvajtskog veleposlanika u SAD-u. Iako nema zapisa o tome da je radila kao medicinska sestra, njezino je svjedočenje bilo uvjerljivo, zahvaljujući poduci koju je prije svjedočenja dobila od Hill & Knowltona.

Lantos, demokrat koji je bio supredsjedatelj Kluba za ljudska prava i bio jedini preživjeli u holokaustu koji je ikada služio u Kongresu, znao je za identitet Nayirah al-Sabah, ali ga nikada nije otkrio. Nakon što je istina izašla na vidjelo, Lantos, koji je imao blizak odnos s Hill & Knowltonom, pravio se da ne zna ništa – i inzistirao da se u Kuvajtu sigurno krše ljudska prava.

Ali kad je počeo rat, priča se počela odmotavati. William Thatcher Dowell, tadašnji bliskoistočni dopisnik časopisa Time , bio je jedan od rijetkih novinara koji je u Kuvajt ušao bez pratnje američke vojske. Godine 1991. dovezao se u glavni grad s dvije kolegice i otkrio da su iračke trupe počinile bezbroj užasnih zločina. Ali nisu mogli pronaći nikakve dokaze koji bi poduprli Nayriahinu priču. “Kružilo je mnogo glasina”, prisjeća se Dowell.

Ramzi Haidar, umirovljeni libanonski fotograf za AFP, također se sjeća kako je rat pokrivao iz Bagdada. “Ni ja ni Iračani nismo čuli za priču o inkubatoru”, kaže on danas. “A AFP ne bi pisao o tome ako ne bismo mogli dobiti slike s pričom.”

Nekoliko dana nakon što su SAD objavile prekid vatre 28. veljače 1991., grupe za ljudska prava ušle su u Kuvajt i otkrile da iz bolnice Al Adan nisu uklonjene jedinice inkubatora. Kuvajtska vlada je tvrdila da je kupila nove jedinice samo nekoliko dana nakon što su se Iračani predali, ali Kuvajt jedva da je primio bilo kakvu osnovnu pomoć u tom vremenskom razdoblju, a kamoli nove inkubatore.

Amnesty International ubrzo je povukao priču iz svojih zapisa kada je njihov primarni izvor — liječnik koji je navodno svjedočio incidentu — smanjio svoju procjenu broja ubijenih beba s 312 na 72, zatim na 19. Amnesty je kasnije otkrio da je čak i tih 19 dojenčadi umro prije iračke invazije.

Nayirah, sa svoje strane, nikada više nije progovorila javno. Također nije bila kažnjena za laganje, budući da Kongresna skupina za ljudska prava — sada nazvana Komisija za ljudska prava Toma Lantosa — nije nešto više od političke PR arene. O Nayirah se danas malo zna, osim da joj je otac preminuo 2012. godine.

Mnogi Amerikanci ipak su bili ogorčeni kada su otkrili da je lagala. Ali puno prije i nakon Nayirahina svjedočenja, propaganda je oblikovala američko javno mnijenje i vanjsku politiku. Od Tonkinskog zaljeva 1964. do invazije na Irak 2003., povjerenje javnosti u američku vladu opadalo je i sada je gotovo na najnižoj razini.

To je posljedica lažnih vijesti.

Izvor.