I vi kritički razmišljate? Svoje članke šaljite koristeći ovaj obrazac. Kontakt: admin@kriticizam.com
Može li si Europa priuštiti zažmiriti na dokaze o ulozi SAD-a u eksplozijama naftovoda?
Sabotaža dvaju plinovoda Sjeverni tok ostavlja Europljane sigurno mnogo siromašnijim i hladnijim ove zime, a bila je čin međunarodnog vandalizma gotovo nezamislivih razmjera. Napadi su prekinuli opskrbu Europe ruskim plinom i uzrokovali ispuštanje ogromnih količina plina metana, glavnog uzročnika globalnog zatopljenja.
Zbog toga nitko neće preuzeti odgovornost za zločin – i najvjerojatnije nitko nikada neće biti konačno kriv.
Unatoč tome, razina težine i sofisticiranosti u pokretanju eksplozija na tri odvojene lokacije na plinovodima Sjeverni tok 1 i 2 velikom većinom sugerira da iza toga stoji državni akter ili akteri.
Zapadno izvještavanje o napadima je odlučno prigušeno, s obzirom na to da je ovaj neprijateljski napad na svjetsku energetsku infrastrukturu bez presedana – zasjenjujući čak i napade 11. rujna.
Razlog zašto se čini da postoji tako malo entuzijazma da se detaljno istraži ovaj katastrofalni događaj – osim ukazivanja prstom u smjeru Rusije – nije teško zaključiti.
Teško je smisliti jedan jedini razlog zašto bi Moskva željela uništiti vlastite energetske cjevovode, procijenjene na 20 milijardi dolara, ili ih pustiti u morsku vodu, koja bi ih mogla nepovratno nagrizati. Napadi lišavaju Rusiju njezinih glavnih vodova za opskrbu plinom u Europi – a time i vitalnih budućih prihoda – dok ostavljaju polje otvorenim za konkurente.
Moskva gubi svoju jedinu značajnu polugu nad Njemačkom, svojim glavnim kupcem u Europi i u srcu europskog projekta, kada joj je takva poluga najpotrebnija, dok se suočava s usklađenim naporima Sjedinjenih Država i Europe da istjeraju ruske vojnike iz Ukrajine. Čak se i svaka moguća privremena prednost koju je Moskva mogla steći demonstriranjem svoje nemilosrdnosti i moći Europi mogla jednako učinkovito postići jednostavnim zatvaranjem slavine za zaustavljanje opskrbe.
MEDIJSKI TABU
Ovaj je tjedan ugledni ekonomist Jeffrey Sachs pozvan na Bloomberg TV da govori o napadima na naftovode. Razbio je tabu među zapadnim elitama navodeći dokaze koji sugeriraju da su SAD, a ne Rusija, glavni osumnjičeni.
Zapadni mediji poput Associated Pressa pokušali su spriječiti takav način razmišljanja nazivajući ga “neutemeljenom teorijom zavjere” i ruskom “dezinformacijom”. No, kako je Sachs istaknuo, postoje dobri razlozi za sumnju da su SAD iznad Rusije.
Tu je, primjerice, prijetnja Rusiji koju je početkom veljače izrekao američki predsjednik Joe Biden da “više neće biti Sjevernog toka 2” ako Ukrajina bude napadnuta. Na pitanje novinara o tome kako bi to bilo moguće, Biden je rekao: “Obećavam vam, moći ćemo to učiniti.”
Biden nije govorio preko puta ili preko puta. U isto vrijeme, Victoria Nuland, viša diplomatkinja u Bidenovoj administraciji, uputila je Rusiji gotovo isto upozorenje, rekavši novinarima: “Ako Rusija napadne Ukrajinu, na ovaj ili onaj način, Sjeverni tok 2 neće napredovati.”
To je ista ona Nuland koja je 2014. bila intimno uključena u zakulisne manevre SAD-a kako bi pomogla u rušenju izabrane ukrajinske vlade što je dovelo do postavljanja jedne neprijateljski raspoložene prema Moskvi. Upravo je taj državni udar izazvao zapaljivu mješavinu ishoda – sve veće koketiranje Kijeva s NATO-om, kao i građanski rat na istoku između ukrajinskih ultranacionalista i etničkih ruskih zajednica – koji je dao glavno obrazloženje za kasniju invaziju predsjednika Vladimira Putina.
A za one koji su još uvijek u nedoumici kakav bi motiv SAD mogao imati za takvo nedjelo, Nulandin je šef prošlog petka uslužno ponudio odgovor. Državni tajnik Anthony Blinken opisao je uništenje plinovoda Nord Stream i posljedičnu ekološku katastrofu jer nudi “ogromne strateške prilike za godine koje dolaze”.
Blinken je malo prejasno postavio “cui bono” – “tko profitira?” – argument, koji sugerira da ranije izjave Bidena i Nulandove nisu bile samo prazna poza Bijele kuće prije invazije.
Blinken je slavio činjenicu da će Europa u dogledno vrijeme biti lišena ruskog plina, a time i Putinove poluge utjecaja na Njemačku i druge europske države. Prije eksplozija, opasnost za Washington bila je u tome što bi Moskva mogla unaprijediti povoljne pregovore oko Ukrajine, a ne ovjekovječiti rat, za koji je Bidenov ministar obrane Lloyd Austin već izjavio da je osmišljen kako bi “oslabio” Rusiju barem onoliko koliko je oslobodio Ukrajinu. Ili, kako je Blinken to formulirao:
“Napadi su bili ogromna prilika jednom zauvijek da se ukloni ovisnost o ruskoj energiji, a time i da se Vladimiru Putinu oduzme korištenje energije oružjem kao sredstvom za promicanje njegovih imperijalnih planova.”
Iako Blinken to nije spomenuo, to je također bila “strašna prilika” da se Europa učini daleko više ovisnom o SAD-u za opskrbu plinom, koji se doprema morem po puno većoj cijeni u Europu nego kroz ruske plinovode. Američke energetske tvrtke mogle bi imati najveće koristi od eksplozija.
MIJEŠANJE U UKRAJINI
Neprijateljstvo SAD-a prema ruskim gospodarskim vezama s Europom nije novo. Davno prije ruske invazije, Washington je sasvim otvoreno tražio načine za blokiranje plinovoda Sjeverni tok.
Jedna od Blinkenovih nedavnih prethodnica, Condoleezza Rice, izrazila je Washingtonski konsenzus još 2014. – u isto vrijeme kada je snimljeno kako se Nuland potajno miješa u Ukrajinu, raspravljajući o tome tko bi trebao biti postavljen za predsjednika umjesto izabrane ukrajinske vlade koja je trebala biti svrgnuta u državnom udaru.
Govoreći za njemačku TV, Rice je rekla da je rusko gospodarstvo ranjivo na sankcije jer je 80 posto njenog izvoza povezano s energijom. Dokazujući koliko su predviđanja američke vanjske politike često pogrešna, samouvjereno je ustvrdila:
“Ljudi kažu da će Europljani ostati bez energije. Pa, Rusi će ostati bez novca prije nego što Europljani ostanu bez energije.”
Razbijanje europskog oslanjanja na rusku energiju bilo je, prema Riceovim riječima:
“jedan od rijetkih instrumenata koje imamo… Dugoročno gledano, vi jednostavno želite promijeniti strukturu energetske ovisnosti. “Vi [Njemačka] želite više ovisiti o sjevernoameričkoj energetskoj platformi, ogromnoj količini nafte i plina koje nalazimo u Sjevernoj Americi. Želite imati cjevovode koji ne idu kroz Ukrajinu i Rusiju.”
Sad je sabotaža Sjevernog toka 1 i 2 preko noći postigla veliki vanjskopolitički cilj SAD-a.
Također je spriječio jačanje pritiska u Njemačkoj, putem masovnih prosvjeda i rastućeg poslovnog otpora, koji je mogao dovesti do toga da Berlin promijeni smjer europskih sankcija Rusiji i oživi opskrbu plinom – pomak koji bi potkopao cilj Washingtona da “oslabi” Putina. Sada su prosvjedi suvišni. Njemački političari ne mogu popustiti pred zahtjevima naroda kada ne postoji plinovod kojim bi svoje stanovništvo mogli opskrbljivati ruskim plinom.
‘HVALA, SAD’
Nije iznenađenje što europski čelnici javno optužuju Rusiju za napade na plinovod. Uostalom, Europa potpada pod sigurnosni kišobran SAD-a, a Washington je Rusiju označio kao službenog neprijatelja broj 1.
Ali gotovo sigurno, glavne europske prijestolnice privatno izvlače drugačije zaključke. Poput Sachsa, njihovi dužnosnici ispituju posredne dokaze, razmatraju izjave o samooptuživanju Bidena i drugih dužnosnika i važu argumente “cui bono”.
I poput Sachsa, oni najvjerojatnije zaključuju da je glavni osumnjičenik u ovom slučaju SAD – ili, u najmanju ruku, da je Washington ovlastio saveznika da djeluje u njegovo ime. Kao što se nijedan europski čelnik ne bi usudio javno optužiti SAD za izvođenje napada, nitko se ne bi usudio izvesti takav napad bez prethodnog odobrenja Washingtona.
To je očito bio stav Radeka Sikorskog, bivšeg ministra vanjskih poslova i obrane Poljske, koji je na Twitteru objavio “Hvala, SAD” sa slikom mjehurića mora gdje je jedan cjevovod puknuo.
Treba napomenuti da je Sikorski jednako dobro povezan u Washingtonu kao i u Poljskoj, europskoj državi koja je žestoko neprijateljska prema Moskvi, kao i prema njezinim naftovodima. Njegova supruga, Anne Applebaum, pisac je u časopisu The Atlantic i utjecajna osoba u američkim političkim krugovima koja se dugo zalagala za proširenje NATO-a i EU-a na istočnu Europu i Ukrajinu.
Sikorski je žurno uklonio tweet nakon što je postao viralan.
Ali ako je Washington glavni osumnjičenik za dizanje plinovoda u zrak, kako bi Europa trebala tumačiti svoje odnose sa SAD-om u svjetlu te dedukcije? I što takva sabotaža ukazuje europskim čelnicima o tome kako bi Washington mogao vidjeti uloge u Europi? Odgovori nisu lijepi.
ZAHTJEV ZA VJERNOŠĆU
Ako SAD stoji iza napada, to sugerira ne samo da Washington vodi ukrajinski rat na novi, opasniji teritorij, spreman riskirati uvlačenje Moskve u krug svađanja koje bi brzo moglo eskalirati u nuklearno sučeljavanje. Također sugerira da su veze između SAD-a i Europe također ušle u odlučujuću novu fazu.
Drugim riječima, Washington bi učinio više od toga da se pomakne iz sjene, pretvarajući svoj posrednički rat u Ukrajini u izravniji, vrući rat s Rusijom. To bi značilo da su SAD spremne pretvoriti cijelu Europu u bojno polje, te maltretirati, izdati i potencijalno žrtvovati stanovništvo kontinenta jednako okrutno kao što su tradicionalno tretirale slabe saveznike na globalnom jugu.
U tom smislu, puknuća naftovoda europski čelnici najvjerojatnije tumače kao signal: da se ne usude razmišljati o formuliranju vlastite neovisne vanjske politike, niti razmišljati o prkošenju Washingtonu. Napadi pokazuju da SAD zahtijeva apsolutnu odanost, da se Europa mora prostrti pred Washingtonom i prihvatiti sve što diktira.
To bi značilo dramatičan preokret Marshallova plana, ambicioznog Washingtonovog financiranja obnove Zapadne Europe nakon Drugog svjetskog rata, uglavnom kao načina da se obnovi tržište za američke industrije koje se brzo šire.
Nasuprot tome, ovaj čin sabotaže ekonomski guši Europu, tjera je u recesiju, produbljuje njezin dug i čini je robom američke opskrbe energijom. U stvari, Bidenova administracija bi prešla s nuđenja sočnih mrkvi europskim elitama na sada vitlanje velikom palicom prema njima.
BEZ MILOSTI AGRESIJA
Iz tih razloga, europski čelnici možda nisu voljni razmišljati o tome da bi se njihov saveznik preko Atlantika mogao ponašati na tako okrutan način protiv njih. Implikacije su više nego uznemirujuće.
Zaključak koji bi europski čelnici mogli izvući jest da je jedino opravdanje za takvu nemilosrdnu agresiju to što SAD manevrira kako bi izbjegao kolaps svoje poslijeratne globalne dominacije, kraj svog vojnog i gospodarskog carstva.
Uništavanje naftovoda moralo bi se shvatiti kao čin očajnika: posljednji pokušaj Washingtona da spriječi gubitak svoje hegemonije dok Rusija, Kina i drugi pronalaze zajednički razlog da izazovu američkog behemota, i žestoki udarac Europi da ubije poruku da ne smije odlutati iz torova.
U isto vrijeme, to bi bacilo drugačije, jasnije svjetlo na događaje koji su se posljednjih godina odvijali u i oko Ukrajine:
- Neumoljivo širenje NATO-a po istočnoj Europi unatoč upozorenjima stručnjaka da će na kraju isprovocirati Rusiju.
- Miješanje Bidena i Nulandove kako bi pomogli svrgnuti izabranu ukrajinsku vladu koja simpatiše Moskvu.
- Kultiviranje militariziranog ukrajinskog ultra-nacionalizma protiv Rusije koji je doveo do krvavog građanskog rata protiv etničkih ruskih zajednica u Ukrajini.
- I isključivi fokus NATO-a na eskalaciju rata putem opskrbe Ukrajine oružjem, umjesto na provođenje i poticanje diplomacije. Nijedan od ovih događaja ne može se isključiti iz realne procjene zašto je Rusija odgovorila invazijom na Ukrajinu.
Europljane su uvjerili da Ukrajini moraju dati nepokolebljivu moralnu i vojnu potporu jer je ona posljednji bedem koji brani njihovu domovinu od nemilosrdnog ruskog imperijalizma.
Ali napad na naftovode nagovještava složeniju priču, onu u kojoj europska javnost treba prestati fiksirati svoj pogled isključivo na Rusiju i okrenuti se kako bi razumjela što im se događa iza leđa.
O autoru:
Jonathan Cook suradnik je MintPressa. Cook je osvojio posebnu nagradu za novinarstvo Marthe Gellhorn. Njegove najnovije knjige su Izrael i sukob civilizacija: Irak, Iran i plan za preuređenje Bliskog istoka (Pluto Press) i Palestina koja nestaje: Izraelski eksperimenti u ljudskom očaju (Zed Books). Njegova web stranica je www.jonathan-cook.net.
Izvor. Naslovna slika: © Sebastian Willnow/DPA/AP
