Escobar: Teror plinovoda je 11. rujna Bijesnih Dvadesetih

Nema sumnje da će budući nepristrani povjesničari govor ruskog predsjednika Vladimira Putina o Povratku medvjedića – Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporožja – 30. rujna svrstati u značajnu točku prekretnice Bijesnih Dvadesetih.

Temeljna iskrenost i jasnoća odražavaju njegov govor na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2007., ali ovaj put uvelike nadilaze zamke geopolitičke Nove velike igre.

Ovo je bilo obraćanje kolektivnom globalnom jugu. U ključnom odlomku, Putin je primijetio kako je “svijet ušao u razdoblje revolucionarnih transformacija, koje su temeljne prirode. Formiraju se novi razvojni centri, oni predstavljaju većinu.”

Kako je napravio izravnu vezu između multipolarnosti i jačanja suvereniteta, odveo ju je sve do pojave novog antikolonijalnog pokreta, turbo-nabrijane verzije Pokreta nesvrstanih iz 1960-ih:

“Imamo mnogo istomišljenika diljem svijeta, uključujući Europu i Sjedinjene Države, i osjećamo i vidimo njihovu potporu. Oslobodilački, antikolonijalni pokret protiv unipolarne hegemonije već se razvija u raznim zemljama i društvima. Njegova subjektivnost samo će rasti. To je ta sila koja će odrediti buduću geopolitičku stvarnost.”

Ipak, kraj govora bio je posve o transcendenciji – u duhovnom tonu. Posljednji cijeli odlomak počinje s “Iza ovih riječi stoji veličanstveni duhovni izbor”.

Komentar: Putinov cijeli govor može se naći ovdje na hrvatskom, a ovdje na engleskom jeziku.

Postpostmodernizam počinje ovim govorom. Mora se čitati s najvećom pažnjom kako bi se shvatile njegove bezbrojne implikacije. A to je upravo ono što bezobrazni zapadnjački spin i košarica ponižavajućih pridjeva nikada neće dopustiti.

Govor je sažeta mapa puta kako smo došli do ovog užarenog povijesnog raskrižja – gdje, da se odvažimo dalje od Gramscija, stari poredak odbija priznati svoju smrt dok se novi neumoljivo rađa.

Nema povratka. Ključna posljedica naveliko dokumentirane činjenice – “protiv Rusije se vodi hibridni rat jer stoji na putu neokolonijalnom svjetskom poretku” – jest da se Rusija sprema za sveopći sraz s Carstvom laži.

Uz najveće euroazijske sile Kine i Irana. Carski vazali u ovom su slučaju u najboljem slučaju kolateralna šteta.

Štoviše, prilično je znakovito da je Putinov govor uslijedio nakon indijskog ministra vanjskih poslova, dr. S. Jaishankara, koji je naglasio “pljačku Indije od strane kolonijalne sile” na Općoj skupštini UN-a.

Putinov govor i ruska odlučnost da se bori protiv – hibridnog i drugog – rata protiv kolektivnog Zapada postavili su makro sliku.

Mikro slika odnosi se na klackalicu na ratištima u Ukrajini, pa čak i na dizanje u zrak plinovoda Sjeverni tok i Sjeverni tok 2: očajnički gambit, nekoliko dana prije rezultata referenduma i njihova službenog priznanja 30. rujna.

Gdje je Osama kad nam treba?

Dok se vrte radne hipoteze o tome kako je djelo učinjeno, nekoliko je stvari sasvim jasno.

Rusija nije imala apsolutno nikakav motiv uništiti milijarde dolara vrijednu Gazpromovu energetsku infrastrukturu: uvijek su je mogli koristiti kao polugu; i mogli su ga jednostavno isključiti – kao što su i učinili, zbog demencije sankcija – i preusmjeriti plin azijskim kupcima.

Bijela kuća “predvođena” senilnim čitačem telepromptera, zaglibljena u crnoj političko-ekonomskoj praznini, sasvim je sigurno bila neupućena.

Glavni osumnjičenik je odmetnička frakcija Nacionalne sigurnosti/State Departmenta – dio onoga što je u Beltwayu poznato kao The Blob. Nazovite ih Straussovcima ili neokonzervativacima, to su igrači koji vode američku vanjsku “politiku” čija je središnja premisa uništenje Rusije – s europskim “saveznicima” kao kolateralnom štetom.

Neizbježna – svakako nepredviđena – posljedica je da u ovom novom zaokretu u Ratu ekonomskih koridora sve oklade padaju u vodu: nijedan cjevovod ili podmorski kabel, bilo gdje u svijetu, sada nije siguran i mogao bi postati poštena igra kao odmazda.

Dakle, povećanje dvostrukih cijevi – ST i ST2 – je remiks Terora naftovoda od 11. rujna. Bez islamista s kalašnjikovim koji se skrivaju u afganistanskoj pećini da preuzme odgovornost.

Financijski gubici uključit će dosta značajnih igrača. Dioničari Nord Stream AG su Gazprom (51%); Wintershall Dea AG (15,5%); PEG Infrastruktur AG, podružnica E.ON Beteiligungen (15,5%); N.V. Nederlandse Gasunie (9%) i Engie (9%).

Dakle, ovo je napad ne samo na Rusiju i Njemačku, nego i na velike europske energetske kompanije.

ST2 je inženjersko čudo: više od 200.000 segmenata cijevi obloženih betonom od 6 inča, svaki težak 22 tone, položenih na dno Baltičkog mora.

I taman kad se činilo da je sve izgubljeno, pa, ne baš. Tema inženjerskog čuda ponovno se pojavila: cijevi su toliko jake da nisu slomljene, već samo probušene. Gazprom je otkrio da postoji netaknuti niz ST2 koji bi se “potencijalno” mogao koristiti.

Suština je da je obnova moguća, kako je naglasio potpredsjednik ruske vlade Aleksandar Novak: “Postoje tehničke mogućnosti za obnovu infrastrukture, potrebno je vrijeme i odgovarajuća sredstva. Siguran sam da će se naći odgovarajuće mogućnosti.”

Ali prvo, Rusija želi konačno identificirati počinitelje.

Henry Kissinger, teški gubitnik

Proročanstvo američkog establišmenta s ozloglašenim ratnim zločincem, Henryjem Kissingerom, nije se mogao riješiti svog zaštitnog znaka Povratak živih mrtvaca, rekavši da je Rusija “već izgubila rat” zbog svoje sposobnosti da prijeti Europi konvencionalnim napadima, u čemu je uživala desetljećima ili čak stoljećima, “sada je dokazivo prevladana”.

Moskva nije “prijetila” Europi ničim konvencionalnim ili drugim; pokušavala je poslovati, a Amerikanci su je osvetnički blokirali, čak su se poslužili i Terorom naftovoda.

Ova američka taktička pobjeda ostvarena je u samo sedam mjeseci, a koštala je gotovo ništa. Rezultati se mogu činiti impresivnima: američka hegemonija nad cijelim spektrom EU sada je neosporna, jer je Rusija izgubila svoju ekonomsku moć. Ali to će samo produbiti odlučnost Moskve – kao što je naglašeno u Putinovom govoru – da dovede borbu protiv Carstva i njegovih vazala do krajnjih granica.

Na ukrajinskim ratištima to znači prisiliti ih za pregovarački stol pod ruskim uvjetima. A onda ih prisiliti da pristanu na novi europski aranžman “nedjeljivosti sigurnosti”.

I pomisliti da se sve to moglo postići jednostavnim telefonskim pozivom krajem 2021., kada je Moskva slala pisma Washingtonu s prijedlogom ozbiljne rasprave.

Zapravo, SAD je taj koji je “već izgubio rat”: najmanje 87% svijeta – uključujući gotovo cijeli globalni jug – već je zaključio da je ovo odmetnički imperij bez kormila.

„Gubitak“, u stilu Kissingera, također znači da je Rusija u samo 7 mjeseci anektirala 120.000 km² – ili 22% ukrajinskog teritorija – koji proizvodi gotovo 90% BDP-a i ima preko 5 milijuna stanovnika. Usput su savezničke snage praktično uništile ukrajinsku vojsku, što i dalje čine 24 sata na dan; milijarde dolara NATO opreme; ubrzao propast većine zapadnih gospodarstava; i ispario pojam američke hegemonije.

Što se tiče Stupidistan Unpluggeda, Oscar ide tajniku Blinkenu, koji je odao igru rekavši da je eksplozija cjevovoda blizanaca bila “iznimna strateška prilika”.

Baš kao što je 11. rujna bio “ogromna strateška prilika” za neselektivnu invaziju/bombardiranje/ubijanje/pljačku širom islamskih zemalja.

Šok i nevjerica su se vratili

EU je na putu sigurnog uništavanja trgovine. Od sada bi svaka mogućnost trgovine energijom s Rusijom morala biti posljedica raspada i NATO-a i EU. To se može dogoditi, ali trebat će vremena. Pa što dalje?

EU se ne može osloniti na Aziju: daleku i nevjerojatno skupu u smislu troškova ukapljivanja LNG-a i ponovne plinifikacije. Bilo koji plinovod – na primjer, iz Kazahstana – prolazio bi kroz Rusiju ili dolazio iz Kine preko Rusije. Zaboravite na Turkmenistan; već šalje svoj plin u Kinu.

EU se ne može osloniti na Zapadnu Aziju. Turski tok je u potpunosti popunjen. Cjelokupna proizvodnja Perzijskog zaljeva već je otkupljena. Kad bi – a to je veliko “ako” – bilo više dostupnog plina, to bi bila mala količina iz Azerbajdžana (a Rusija bi to mogla poremetiti). Iran je i dalje pod sankcijama Carstva – nevjerojatan autogol. Irak i Siriju još uvijek pljačkaju SAD.

To ostavlja Afriku – odakle, kako sada stoji, Francuska biva besceremonijalno izbačena, nacija za nacijom. Italija bi na kraju mogla plinovodom isporučivati ​​plin njemačkoj industriji iz Alžira, Libije i ciparsko-izraelskih polja. Bit će potpuno luda borba za saharskim plinskim poljima i plinom u središnjoj Africi – od Ugande do Južnog Sudana.

Baltik može biti jezero NATO-a, ali Rusija bi lako mogla odlučiti napraviti valove, na primjer transportirajući LNG u teglenicama do njemačkih luka preko Kalinjingrada – koji je zimi bez leda. Ako bi ga Litva pokušala blokirati, g. Khinzal bi mogao riješiti problem predočavanjem svoje posjetnice. Rusija bi također mogla koristiti Finski zaljev, što nije problem za te ogromne ruske ledolomce.

To znači da bi Rusija lako mogla uništiti konkurenciju – kao u apsurdno skupom LNG-u koji dolazi iz SAD-a. Uostalom, Sankt Peterburg do Hamburga ima samo oko 1481 km; a od Kalinjingrada samo 740 km.

Cijela šahovska ploča bit će radikalno promijenjena prije dolaska generala Zime. 11. rujna doveo je do bombardiranja, invazije i okupacije Afganistana. Naftovod 11. rujna vodi u šok i strahopoštovanje prema NATO-u – koji će se dogoditi u Ukrajini. Povratni udarac se vratio – s osvetom.

Pepe Escobar je novinarski veteran, pisac i nezavisni geopolitički analitičar fokusiran na Euroaziju.

Komentar: Mnoge zemlje na globalnom jugu primijetile su da se stvari mijenjaju i gdje vjetar puše: nastaje multipolarni svijet dok stari hegemon beznadno pokušava izbjeći neizbježni gubitak svog glorificiranog statusa izuzetka.

Izvor.