WaPo je detaljno opisao novu taktiku koja je odgovorna za najnovije ruske uspjehe u Donbasu

Da parafraziramo poznatu izreku, “Rusi sedlaju sporo, ali jašu brzo”, tako da je moguće da bi se sve uskoro moglo ubrzati kako Rusija konačno usvaja ovu taktiku.

Washington Post (WaPo) objavio je u srijedu članak o tome kako se “istok Ukrajine savija pod poboljšanom ruskom taktikom, superiornom vatrenom moći” što se poklopa s ruskim zauzimanjem strateškog ukrajinskog grada-tvrđave Ugledar na spoju fronta u Donbasu i Zaporožju. Prema njima, Rusija se sada oslanja na jurišne timove od po četiri vojnika kako bi izbjegla nadzor dronova. Također ima puno više opreme od Ukrajine i također je u stanju bolje koordinirati svoje napade.

Anonimni časnik iz 72. mehanizirane brigade koja se borila u Ugledaru “otprilike dvije godine bez pauze” rekao im je da “topničke rakete u tom području ponekad dosežu 10 naprema 1 granata u korist Rusije, a klizne bombe ispaljene bez otpora iz mlažnjaka mogu uništiti cijele dijelove linije rovova i sve koji njima upravljaju.” WaPo je dodao da se Ukrajina još uvijek bori da nadoknadi svoje gubitke i da je ometena svojom invazijom na rusku regiju Kursk.

Još jedna zanimljiva sitnica iz njihova izvješća je da “Uništenje željeznica i mostova (oko Pokrovska) znači da je zapravo izgubljen”. Čitatelji mogu saznati više o tome kako zauzimanje tog grada može promijeniti igru ​​za front u Donbasu iz ove analize ovdje, ali također je značajno da Rusija konačno cilja na ukrajinsku vojnu logistiku. Još uvijek neće dirati mostove preko Dnjepra niti bilo koju željezničku prugu koja povezuje Ukrajinu s Poljskom, ali barem konačno uništava one blizu fronte.

Iako nijedna od ovih taktika nije nova, ovo je prvi put da ih je Rusija primijenila, a kamoli sveukupno. Odustajanje od “mesnih napada” u korist malih jurišnih timova bilo je odavno potrebno, kao i bombardiranje ukrajinskih rovova i gađanje njihove vojne logistike u blizini crte bojišnice. Rusija je oduvijek bila daleko ispred u “utrci logistike“/”ratu iscrpljivanja“, ali tek sada radi nešto osim oslanjanja na grubu silu tako što konačno smišlja učinkovitije načine da iskoristi ovu prednost.

Da parafraziramo poznatu izreku, “Rusi sedlaju sporo, ali jašu brzo”, tako da je moguće da bi se sve uskoro moglo ubrzati jer Rusija konačno usvaja ovu taktiku. Ostaje, međutim, pitanje zašto je trebalo toliko dugo da se naprave te improvizacije. Ovo odgađanje podrazumijevalo je ogromne troškove. Najvjerojatnije objašnjenje je da njezine oružane snage sve do nedavno nisu imale održive povratne veze. Netočni prikazi situacije na prvoj liniji također su mogli zamutiti percepciju zapovjedništva.

Kombinacija ova dva objašnjenja objašnjava zašto je Rusiji trebalo toliko dugo da provede ono što njezini pristaše već neko vrijeme žele. Ti problemi ipak nisu isključivi za njezine oružane snage budući da muče Rusiju općenito. Nije neuobičajeno da netko svojim nadređenima kaže ono što misli da želi čuti umjesto da s njima podijeli brutalnu istinu. Isto tako, nadređeni se rijetko osjećaju ugodno priznajući da njihovi planovi ne funkcioniraju, stoga često ne traže povratne informacije.

Dijeljenje neželjenih savjeta smatra se duboko uvredljivim jer se smatra preispitivanjem prosudbe nadređenog i stoga se gotovo uvijek odbacuje. Konstruktivne kritike su vrlo rijetke, što stvara komoru odjeka koja pridonosi grupnom razmišljanju i stvaranju alternativne stvarnosti. To odgađa prijeko potrebne reforme jer oni koji su odgovorni za njihovo naređivanje niti ne znaju da su potrebne sve dok problemi ne postanu previše ozbiljni da bi ih oni ispod njih poricali ili ignorirali.

Odgovornost obično ne slijedi ni nakon reformi jer oni koji su poricali ili ignorirali probleme koji su ih uzrokovali rijetko bivaju kažnjeni, a kamoli otpušteni s položaja. Oni se jednostavno pozivaju na neznanje ili pronalaze žrtvene jarce, a oboje obično zadovoljava njihove nadređene. Ti isti nadređeni također često ne odlučuju stvoriti petlje povratnih informacija ili poboljšati ono što već imaju nakon što su naredili da se provedu reforme jer ih je grupno razmišljanje zavelo da misle da ne postoje sistemski problemi.

Prethodni odlomci su doduše oštri, ali objašnjavaju zašto “Rusi sporo sedlaju”, bilo u smislu birokracije, poslovanja, diplomacije, vojnih poslova ili bilo čega drugog. Počinju “brzo voziti” tek kada nadređeni shvate da postoje sistemski problemi i zahtijevaju reforme za rješavanje, nakon čega se “vertikale moći” po kojima je Rusija poznata daju u pogon zbog discipline i straha od daljnjeg uzrujavanja bijesnog nadređenog. Nešto slično moglo bi se konačno dogoditi sa specijalnom operacijom.

Izvor.