Obnavljanje veza Rusije i MMF-a prilika je za ispravljanje percepcije Alt-Media

Bez obzira na retoriku vodećih Alt-Media i jastrebovih ruskih dužnosnika, stvarnost je da izravna i neizravna složena međuovisnost s ne-Zapadom i Zapadom postavljaju ograničenja ruskoj politici.

Politico je naslovio članak ranije ovog tjedna o tome kako “europske vlade kritiziraju posjet MMF-a u Rusiju kao ‘propagandnu pobjedu’ za Putina”, koji prati obnavljanje odnosa njih dvojice koji je nedavno analiziran ovdje. To je potaknuto uvjerenjem Rusije u postupnu reformu globalnog ekonomsko-financijskog sustava umjesto da ga radikalno preoblikuje kako ne bi nenamjerno destabilizirala svoje kineske, indijske i druge globalne južne partnere koji imaju izravnu složenu međuovisnost sa Zapadom.

Iz perspektive Moskve, MMF u skladu s tim ima integralnu ulogu u ovom procesu, ergo potrebu za obnavljanjem njihovih odnosa s ciljem postizanja tog cilja, za koji je MMF također zainteresiran da napreduje budući da prihvaća da su reforme neizbježne kako ne bi postao irelevantan u novom svjetskom poretku. Ova logika je zdrava, ali je malo poznata izvan političkih krugova, s popularnijom, ali činjenično lažnom pričom o Rusiji koja želi “srušiti zapadnu ekonomiju” koja prevladava.

Unatoč tome što su navodno međusobno suparnici, Alt-Media Community (AMC) i Mainstream Media (MSM) guraju ovu tvrdnju budući da ispunjava njihove interese, iako iz suprotnih perspektiva. AMC to vidi kao nešto dobro i vrijedno slavlja, dok MSM to smatra lošim i vrijednim osude. Gore spomenuta istina ne okuplja nijednu od ciljane publike i stoga je potiskuju njihovi čuvari jer je u suprotnosti s njihovim planom.

Zato one vlade srednje i sjeverne Europe koje su prosvjedovale protiv obnove odnosa Rusije i MMF-a pretjerano reagiraju budući da niti jedan medijski tabor ne bi trebao htjeti privući pozornost na ovaj razvoj događaja. Mnogi u AMC-u smatraju da je to “izdaja” interesa Rusije jer su uvjereni da je MMF nepopravljivo zlo, dok mnogi u MSM-u smatraju da je to “izdaja” interesa Zapada jer su uvjereni da to posuđuje Rusiji legitimitet na međunarodnoj sceni.

Nijedna od njih ne može zadržati fasadu da Rusija želi “srušiti zapadnu ekonomiju” nakon onoga što se upravo dogodilo, ali samo je šačica vlada EU ta koja se buni o tome, a ne AMC. Ponašaju se na ovaj način jer preuveličavaju utjecaj koji narativ MSM-a u koji su toliko uložili ima na opće percepcije. Po njihovom mišljenju, uskoro bi mogla uslijediti velika promjena u javnom mnijenju, ali to je malo vjerojatno jer je većina zapadnjaka ravnodušna prema tome.

Prosječna osoba koja ne voli Rusiju nema takvo mišljenje ne zato što su stvarno mislili da će Putin “srušiti zapadnu ekonomiju”, već zato što misle da je on “diktator” ili “ratni zločinac”. Dapače, mnogi od njih misle da je rusko gospodarstvo u kolapsu i da treba podršku MMF-a, zbog čega su neki od njih ljuti na vlastitu stranu što ih nisu spriječili da obnove odnose. Unatoč tome, njihov se bijes neće pretvoriti u bilo kakvu umjerenost njihovih antiruskih osjećaja.

Situacija je potpuno drugačija s AMC-om, čiji mnogi članovi toliko vole Rusiju jer su doista mislili da će Putin “srušiti zapadnu ekonomiju” kao oblik “povijesne pravde”. Oni su ti čiji bijes treba obuzdati jer su neki sada skloni misliti da se Rusija “prodala” nakon što su njihova nerealna očekivanja od njezine politike neizbježno dovela do ovog dubokog razočaranja. Problem je u tome što je malo tko u AMC-u u stanju artikulirati rusku politiku o tome kakva ona objektivno jest.

Uobičajena primjena da je ovo dio “5D šahovskog glavnog plana” za “psihotehniku” Zapada toliko se često koristila u suočavanju s “politički nezgodnim” razvojem događaja da je izgubila svoj učinak, postala svojevrsni mem, i stoga smatrati intelektualno uvredljivim kad god netko spomene to objašnjenje. Ono što je potrebno je “veliko resetiranje medija/percepcije” o ruskoj politici u svim pogledima, od Izraela – Hamasa do specijalne operacije i njegove velike strategije među ostalim temama, kako bi se sveobuhvatno preobrazio AMC.

Ukoliko se to ne dogodi, nastavak odnosa Rusije i MMF-a – koji objektivno postoji, dobrovoljno ga poduzimaju obje strane, a njihovi donositelji odluka iskreno ga smatraju obostrano korisnim – riskira da se naoruža kao “propagandni gubitak” za Kremlj, a ne pobjeda. MSM je toliko izvan kontakta s AMC-om da ne shvaća koliko članova potonjeg snažno ne voli ono što se upravo dogodilo i stoga su sada podložni neprijateljskim narativima koji tvrde da se Rusija “prodala”.

Umjesto da to iskoriste, ranije spomenute vlade EU pokušavaju izvršiti pritisak na MMF da preispita nastavak odnosa s Rusijom, a sve zato što preuveličavaju utjecaj koji njihov lažni narativ ima na njihovu ciljanu publiku. Međutim, glavni utjecajni AMC-ovi dobro razumiju utjecaj na njih, zbog čega kruže oko vrata kako bi spriječili bilo kakvu raspravu o ovome budući da znaju da zbog toga Rusija “izgleda loše” zbog nerealnih očekivanja njihove publike.

Oba medijska tabora ipak griješe. Ono što bi trebali učiniti jest iskoristiti ovu priliku da razjasne stvarnost ruske politike bez obzira na to koliko razočarana čini njihovu publiku, a ne pretjerano reagirati kao što to čini MSM ili to zataškati kao mnogi u AMC-u. Samo AMC ima politički motiv za to, ali nije jasno hoće li to učiniti. U svakom slučaju, čitatelji bi trebali razmisliti o uvidu iz ove analize, a savjetuje im se da preispitaju mnoge druge navodne ruske politike koje su uzimali zdravo za gotovo.

Kao što je već napisano, istina je obično svakodnevna, a ne dramatična. Novi hladni rat u svojoj najosnovnijoj formi sustavno je natjecanje između Zapada predvođenog SAD-om i ostatka svijeta oko želje prvoga da zadrži unipolarnost koliko je to realno moguće i želje drugoga da ubrza multipolarnost. Dok prvi ima iskustva u pribjegavanju radikalnim mjerama, to je samo zbog startne pozicije u ovom natjecanju, što mu daje sustavne prednosti za to.

Isto se ne može reći za ostatak svijeta, čija je složena međuovisnost sa Zapadom kroz povijest bila iskrivljena u korist njihovih suparnika, čime ih je sprječavala da kataliziraju bilo kakve iznenadne sustavne šokove koji bi se pokazali kontraproduktivnima za njihove vlastite interese. Čak i takozvane “odmetničke države” poput Irana i Sjeverne Koreje, koje imaju najmanji izravni stupanj složene međuovisnosti sa Zapadom, ne žele to učiniti jer znaju da bi moglo uzvratiti udarac nakon što našteti njihovim bliskim nezapadnim partnerima.

Ovaj uvid je relevantan kada se preispituju mnoge druge ruske politike koje su članovi AMC-a uzimali zdravo za gotovo, kao što je njezin interes za napad na NATO ili pomoć Hutijima u blokadi Crvenog mora, od kojih je prva izazvala Treći svjetski rat, dok bi druga naštetila Kini i Indiji. Na stranu retorika vodećih AMC-ovih utjecajnih osoba i jastrebovih ruskih dužnosnika, stvarnost je da izravna i neizravna složena međuovisnost s ne-Zapadom i Zapadom postavljaju ograničenja ruskoj politici.

Doista postoji interes i opipljivo kretanje prema većoj samodostatnosti kako bi se zaštitili od ovih rizika, kojima bi također mogli manipulirati njezini protivnici, ali Rusija još nije dovoljno napredovala u tome da bi se osjećala ugodno izazivajući iznenadne sustavne šokove i neće još neko vrijeme. Svaka “gesta dobre volje” u svrhu navodne deeskalacije i politika nastavka prodaje resursa službeno “neprijateljskim zemljama” na Zapadu proizlaze iz ovih “politički nezgodnih” kalkulacija.

Što prije AMC to prepozna, prije će moći ispraviti percepciju svojih članova i posljedično smanjiti šanse da postanu podložni neprijateljskim narativima u kojima se navodi da se Rusija “prodala” kad god nešto što bi se inače smatralo “politički nezgodnim” javi. COVID i ukrajinski sukob bacili su svjetlo na mračne veze između prijatelja i neprijatelja, i dok je AMC shvatio prvo, tek treba u potpunosti otvoriti oči za drugo.

Izvor.