I vi kritički razmišljate? Svoje članke šaljite koristeći ovaj obrazac. Kontakt: admin@kriticizam.com
Plan Kijeva da zabrani Ukrajinsku pravoslavnu crkvu pokazuje koliko je nesiguran nacionalni identitet
Kijev mrzi što se značajan dio stanovništva odbija uskladiti s “negativnim nacionalizmom” koji su im agresivno nametnuli od 2014. nastavljajući bogosluženje na mjestima ukrajinskih pravoslavnih crkava umjesto Pravoslavne crkve Ukrajine koju podržava vlada.
Rada je početkom ovog tjedna donijela zakon o zabrani Ukrajinske pravoslavne crkve (UOC) do sredine sljedeće godine ako ne prekine sve veze s Ruskom pravoslavnom crkvom (ROC). Kijev je optužio UOC da je pod utjecajem ROC-a iako je UOC proglasila punu autonomiju od ROC-a početkom 2022. Vlasti predviđaju zamjenu UOC-a Pravoslavnom crkvom Ukrajine (PCU) koju je Ekumenska patrijaršija kontroverzno priznala kao autokefalnu u 2019.
Čitatelji mogu saznati više o ovoj kompliciranoj temi u detaljnom članku RT-a iz prošlog kolovoza o “Posljednjem križarskom ratu: Kako je sukob između Rusije i Zapada potaknuo veliki raskol u Pravoslavnoj crkvi”. Sve što je dovoljno da prosječni ljudi znaju jest da je OCU dio ukrajinskih napora koje podupire Zapad nakon 2014. da se stvori antiruski nacionalni identitet, što uključuje ograničavanje prava na ruski jezik i proizvoljni progon onih koji ga još govore u javnosti.
Putinov magnum opus iz ljeta 2021. “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca” vrijedi pročitati za one koji žele razumjeti kako je nastao zaseban, iako izvorno ne radikalno antiruski, identitet Ukrajine. Ukratko, to je uvelike bila posljedica nekadašnjeg raspada Kijevske Rusije, nakon čega je njezino središte, danas poznato kao Ukrajina, palo pod litavski, a zatim poljski utjecaj. Zatim su uslijedili neki austrijski, carski njemački, nacistički, a sada i američki utjecaji.
Kroz stoljeća, razvile su se jezične razlike između autohtonih stanovnika iz ovog dijela te bivše civilizacijske države i njezinih sjeveroistočnih krajeva odakle je nastalo buduće Rusko Carstvo, a one su se uparile s različitim povijesnim iskustvima kako bi oblikovale zaseban ukrajinski identitet. Umjesto da slave svoju bliskost s Rusijom zbog zajedničkih korijena, ultra-nacionalisti su postali žestoki u preuveličavanju, pa čak i izmišljanju razlika kako bi formirali “negativni nacionalizam”.
Pod tim se želi reći da je ukrajinski identitet, kako sam po sebi zbog nekih lokalnih demagoga, tako i posebno kao rezultat spomenutih stranih utjecaja, postao definiran time koliko je navodno različit od ruskog. Taj je trend pretvorio Ukrajinu i one njezine ljude koji su se pridržavali ovog posebnog oblika identiteta u geopolitičke opunomoćenike stranih sila protiv Rusije, s tim povezanim procesom koji se neviđeno ubrzao uz američku potporu nakon “EuroMaidana”.
Da budemo jasni, Putin nije protiv zasebnog ukrajinskog identiteta per se, što dokazuje ono što je napisao u svom magnum opusu o tome: “Stvari se mijenjaju: zemlje i zajednice nisu iznimka. Naravno, neki dio naroda u procesu svog razvoja, pod utjecajem niza razloga i povijesnih okolnosti, može u određenom trenutku postati svjestan sebe kao zasebnog naroda. Kako bismo se trebali odnositi prema tome? Odgovor je samo jedan: s poštovanjem!”
Odmah je ipak dodao da se ovaj novoformirani identitet ne smije koristiti kao oružje protiv Rusije, iako se to, nažalost, dogodilo s Ukrajinom. Najnoviji primjer za to je zakon koji je opisan na početku ove analize o zabrani UOC do sredine sljedeće godine pod lažnom izlikom da djeluje kao proxy ROC unutar zemlje. Pravi razlog, koji čitatelj sada može bolje razumjeti nakon pozadine iz prethodnih odlomaka, je nesigurnost Ukrajine.
Njegovi čelnici mrze što se značajan dio stanovništva odbija prilagoditi “negativnom nacionalizmu” koji su im agresivno nametnuli od 2014. uz američku potporu nastavljajući bogoslužiti u crkvama UOC-a umjesto u OCU-u. U skladu s tim sumnjaju da njihova ideološka misija nije bila ni blizu tako uspješna kako su je javno predstavljali i strahuju da bi se sve što su radili u proteklom desetljeću moglo poništiti ako izgube vlast.
Uglavnom, velik dio Ukrajinaca ne vjeruje u opsjednutost svojim identitetskim razlikama s Rusijom, što ne znači nužno da su “proruski” u političkom smislu, ali također nisu ni etnički rusofobi poput Azov Bojne. Oni bi mogli ne odobravati specijalnu operaciju dok im se također ne sviđa njihov režim nakon 2014. godine. Ovi takozvani “umjerenjaci” ne žele se boriti za Ukrajinu protiv Rusije, ali također ne žele sudjelovati u sabotaži protiv svoje vlade.
Neki se možda potajno nadaju da će Rusija svrgnuti Zelenskog, ali također su se pomirili s time da će živjeti pod njim i njegovim nasljednicima ako se to ne dogodi. Njihova vlast ih smatra prijetnjom upravo zato što ne mrze Rusiju, za što vlasti sumnjaju da je zbog toga što je UPC navodno pod utjecajem RPC i stoga ih indoktrinira “promidžbom Kremlja”. Međutim, stvarnost je da su ti ljudi neovisno došli do svojih stavova.
Usprkos tome, Kijev je žestoko spreman uništiti UPC kako bi potom prisilio one svoje građane koji bogosluže u njegovim crkvama da to čine u OCU, odakle bi onda bili izloženi antiruskoj propagandi u očekivanju da će na kraju početi mrziti Rusiju. Ako ovaj plan ne uspije, tada će Kijev ostati paranoičan da bi ti “umjerenjaci” jednog dana mogli biti radikalizirani politikom prisilnog novačenja njihovog režima, sve lošijim ekonomskim uvjetima i “propagandom Kremlja” da krenu u pobunu.
Ono što Zelenski i njegova klika nikada ne mogu prihvatiti je da ti “umjerenjaci” prihvaćaju izvorni ukrajinski identitet, koji sebe smatra odvojenim od Rusije, ali je još uvijek prijatelj s njom, dok njihov režim podržava verziju naoružanu oružjem koja je umjetno proizvedena pod demagoškim i stranim utjecajima. Sama činjenica da UOC ostaje najveći u zemlji unatoč svemu što je Kijev učinio u proteklom desetljeću dokazuje koliko je istinski popularna “umjerena” verzija u usporedbi s onom radikalnom.