Izraelovo djelomično udovoljavanje američkim antiruskim zahtjevima riskira uništavanje veza s Moskvom

Izrael ne planira poslati sustave ranog upozoravanja u Ukrajinu iz solidarnosti, ali stvarno pokušava ublažiti veću naklonost SAD-a dok se njegov rat s Hamasom bliži kraju, iako Tel Aviv prikriva svoje prave namjere kao signal nezadovoljstva moskovskim balansiranjem između Izraela i Hamasa.

Stalni predstavnik Izraela pri UN-u objavio je krajem prošlog mjeseca da njegova zemlja “radi na tome da Ukrajini osigura sustave za rano upozoravanje”, nakon čega je tvrdolinijaški zastupnik obećao da će “Izrael zauzeti agresivniji stav protiv Rusije”. To se dogodilo nakon što je novi izraelski veleposlanik u Rusiji izazvao skandal početkom veljače krivo prikazujući rusku regionalnu politiku, o čemu čitatelji mogu saznati više u ovoj analizi koja ovdje ima hiperveze na nekoliko desetaka relevantnih članaka o tome.

Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Maria Zakharova reagirala je na ovakav razvoj događaja lamentirajući “činjenicu da ljudi u regiji, posebice izraelski političari, percipiraju i slijede put koji im nameće ‘ovi koji su izuzetni’ – SAD”, što je “pogoršalo i pojačalo ovu katastrofalnu situaciju u regiji, s obzirom na jeziv zamah, isprovocirao ju je.” Iako se Izrael još uvijek zakonski smatra “prijateljskom” zemljom od strane Rusije, to bi se uskoro moglo promijeniti ovisno o tome što ona čini.

Međutim, sve dok se suzdržava od slanja ofenzivnog oružja, možda neće biti na tom popisu. Čak i ako se dogodi, Rusija bi to za sada mogla držati podalje kako bi istražila može li diplomacija rezultirati postizanjem “nove normale” između njih prije nego što napetosti izmaknu kontroli, slično u duhu onome zašto Rusija nije odredila “označila” Tursku unatoč tome što je Ukrajini poslala dronove. Odnosi s Ankarom ostali su upravljivi i korisni za obje strane tako da bi veze s Tel Avivom mogle završiti na isti način.

Unatoč tome, ova promjena u pristupu Izraela prema NATO-ovom proxy ratu protiv Rusije kroz Ukrajinu – koji je već neobjavljen, ali ograničen vrući rat nakon što je njemački kancelar Olaf Scholz nenamjerno otkrio da su zapadne trupe tajno na terenu – ne radi se iz solidarnosti s Kijevom. Umjesto toga, površno se čini da je to zbog nezadovoljstva Izraela zbog ruskog balansiranja između njega i Hamasa, ali zapravo je pokušaj Tel Aviva da se dodvori Washingtonu dok njegov rat s Hamasom dolazi do završnice.

Dva detaljna izvješća američkih medija krajem studenog mogu se protumačiti kao evolucija kampanje pritiska Bidenove administracije protiv premijera Benjamina “Bibija” Netanyahua. Washington Post je informirao svoju publiku kako je dopustio Kataru da financira Hamas, dok je New York Times tvrdio da je Izrael navodno bio svjestan Hamasovih planova za tajni napad više od godinu dana prije njegovog tajnog napada početkom listopada. Obje su osuđujuće i mogle bi potaknuti nove prosvjede protiv njega nakon što sukob završi.

Što se tiče toga, Bidenova je administracija već bila umiješana u one bez presedana koji su potresli Izrael prošlog proljeća, a koji su ovdje analizirani kao motivirani ideološkim protivljenjem njegovih vladajućih liberalno-globalističkih ideoloških protivljenja konzervativno-nacionalističkoj vladi samozvane židovske države. Očekujući ponavljanje tih događaja nakon sklapanja još jednog prekida vatre uoči ramazana, vrlo je moguće da je Bibi nastojao spriječiti veće uplitanje pristajući poslati te sustave u Ukrajinu.

Po njegovom mišljenju, ovaj očajnički potez potencijalno bi mogao ublažiti dio očekivanog lokalnog pritiska na njega u tom scenariju tako što bi utjecao na SAD da ispolje veći stupanj samoograničenja tako da se ne upliću toliko u bilo koju nadolazeću rundu nemira Obojene revolucije. Javna izlika pod kojom se šalju ovi sustavi ranog upozoravanja jest nezadovoljstvo Izraela balansiranjem Rusije između njega i Hamasa kako bi se skrenula pozornost s njegovih pravih motiva.

Uostalom, nema vjerodostojnosti u tvrdnji da je Rusija podržala Hamasov tajni napad, bilo vojno ili politički. Kremlj je to više puta osudio kao teroristički čin, ali je također osudio izraelsko kolektivno kažnjavanje Palestinaca kao odgovor. Ugošćavanje Hamasovog političkog krila u Moskvi isključivo je namijenjeno oživljavanju mirovnih pregovora i osiguravanju oslobađanja talaca, čiji je posljednji zadatak “pod osobnom kontrolom predsjednika Ruske Federacije” prema visokom diplomatu.

Koliko god se Izraelu ova politika možda ne sviđala zbog njegove želje da sve zemlje stanu na njegovu stranu, to bi se moglo nastaviti prenositi konvencionalnim diplomatskim sredstvima umjesto eskalacijom jednostranim slanjem takvih sustava u Kijev. Razlog zašto je izraelski izvoz ove opreme za rano upozoravanje toliko zabrinjavajući za Rusiju je taj što bi to moglo dovesti do “puzanja misije” pri čemu bi uskoro uslijedili sustavi protuzračne obrane i moguće ofenzivno oružje.

Svako značajno poboljšanje ukrajinske protuzračne obrane uz potporu Izraela moglo bi dovesti do simetričnog poboljšanja sirijskih uz potporu Rusije, iako ova analiza ovdje tvrdi da Moskva neće riskirati širi rat kako bi zaustavila sve češće napade Tel Aviva na Damask. U svakom slučaju, njih dvoje bi mogli pasti u opasnu sigurnosnu dilemu budući da bi svaki mogao optužiti drugoga da opstruira njihove napade na ono što smatraju legitimnim vojnim ciljevima u tim susjednim državama.

Posljedice bi mogle dovesti do toga da Rusija i Izrael pojačaju svoje udare u Ukrajini i Siriji kako bi tamo učinkovitije probili tu novu obranu. To neće promijeniti vojno-stratešku dinamiku ukrajinskog sukoba, ali bi moglo riskirati pogoršanje zapadnoazijske krize ako se Iran bude osjećao dovoljno ugodno da napadne Izrael iz Sirije pod ruskim kišobranom svog domaćina. U tom bi slučaju Izrael mogao ili reagirati kopnenom operacijom ili čak preventivno pokrenuti jednu.

Iz Bibijeve samointeresne političke perspektive, širenje rata na Siriju u bilo kojem kapacitetu kopnenih ili specijalnih snaga moglo bi ovjekovječiti zapadnoazijsku krizu za njegovu domaću i međunarodnu korist. Na domaćem frontu, on će vjerojatno moći iskoristiti taj potez da ostane na vlasti i izbjegne (možda politički motivirane) optužbe za korupciju, dok bi vanjska kriza mogla vidjeti kako SAD ublažava potencijalno nadolazeći pritisak Obojene revolucije na Bibija zbog Izraela dok Izrael obuzdava Iran u Siriji.

Nejasno je je li sve izigrao do sada, a čak i da jest, ne može se uzeti zdravo za gotovo da će se događaji razvijati u tom smjeru i da ih neće poništiti neke do sada nepredvidive varijable. Bez obzira kakvi bili njegovi planovi i koliko god daleko gledao u budućnost, činjenica je da djelomično udovoljavanje Izraela američkim antiruskim zahtjevima riskira uništavanje veza s Moskvom, a to bi moglo brzo odjeknuti diljem Zapadne Azije, ovisno o putanji scenarija.

Izvor.