Dvogodišnji sukob u Mjanmaru nije tako jednostavan kao što se na prvi pogled čini

Najbolji scenarij je da ruska pomoć pomogne Tatmadawu osvojiti dovoljno prednosti na terenu da protuvladine naoružane skupine pristanu na sveobuhvatni mirovni sporazum uz kinesko posredovanje koji kulminira pravednim političkim reformama koje u konačnici neutraliziraju pogubni zapadni utjecaj koji prijeti “balkanizaciji” zemalja.

Ovog mjeseca obilježavaju se dvije godine otkako je započela posljednja faza građanskog rata u Mjanmaru (bivšoj Burmi) nakon što je vojska (kod kuće poznata kao Tatmadaw) intervenirala nakon navodno spornih izbora. Zapadni mediji taj su potez prikazali kao puč protiv bivšeg civilnog čelnika Suu Kyija, čiji se pristaše sada bore za demokraciju, dok su neki drugi naknadno nasilje vidjeli kao zapadni hibridni rat s ciljem destabilizacije Kine. Stvarnost nije tako jednostavna kao što tvrde oba tabora.

Mijanmar je bio u stanju građanskog rata od svoje neovisnosti 1948. nakon što se vlasti nisu pridržavale Panglong sporazuma koji je postignut godinu dana prije za upravljanje odnosima između etno-regionalno raznolikog stanovništva iz kolonijalnog doba. Intenzitet i obrisi ovog sukoba mijenjali su se tijekom godina, ali je uvijek bio vođen borbom između prethodno razjedinjenih etno-regionalnih manjina protiv centralno pozicionirane bamarske većine oko administrativne prirode zemlje.

Prvi žele decentralizirati, pa čak i u nekim slučajevima decentralizirati državu, pri čemu nekoliko skupina ponekad koketira s otvorenim separatizmom, dok drugi žele zadržati što je moguće centraliziraniju državu zbog straha od “balkanizacije”. Također treba spomenuti da su manjinsko-većinske regije periferije vrlo bogate mineralnim i drugim resursima, dok su regije Bamar žitnica zemlje. Simbiotski odnos između ove dvije strane igra ključnu ulogu u raspirivanju ovog sukoba.

U političkoj areni, njihovo je natjecanje tradicionalno imalo oblik civilno-vojnih napetosti, od kojih prva skupina također općenito daje prednost prozapadnoj vanjskoj politici, dok je druga uglavnom izolacionistička. Važnost dijeljenja ovog previše pojednostavljenog sažetka najdužeg građanskog rata na svijetu je da čitatelji shvate da obje strane imaju legitimne interese i da shvate koliko je lako vanjskim silama pogoršati postojeće napetosti među njima u potrazi za vlastitim interesima.

Uoči događaja u veljači 2021., prethodno zabranjena Nacionalna liga za demokraciju (NLD) ikona zapadne demokracije Suu Kyi pobijedila je uvjerljivom većinom na parlamentarnim izborima nekoliko mjeseci prije kojih je Tatmadaw tvrdio da su namješteni. Između sudjelovanja NLD-a na izborima 2015. i onda, kada su osvojili apsolutnu parlamentarnu većinu, ali su bili držani pod kontrolom Tatmadawove ovlasti veta, Mijanmar je rekalibrirao svoju vanjsku politiku od Kine prema SAD-u nakon što su sankcije ukinute.

Tatmadaw je zbog prethodnih ograničenja nametnutih nakon drugog preuzimanja vlasti 1988. bio prisiljen u položaj gotovo potpune ovisnosti o Narodnoj Republici, što su vojni čelnici smatrali strateški nepovoljnim, dok su neki u civilnom društvu to vidjeli kao vrlo ponižavajuće. Ove percepcije zajedno su utjecale na političke reforme tijekom prošlog desetljeća, tijekom kojeg je vremena de facto premijerka (“državni savjetnik”) Suu Kyi evoluirala od prozapadnog idealista u više pragmatičara.

Kao dokaz za ovo zapažanje, tražila je bliske veze s Kinom suprotno popularnim očekivanjima u zemlji i inozemstvu, ali to je unatrag moglo učiniti Tatmadawa opreznim. Ne bi bilo iznenađujuće da su posumnjali da je njezino kinesko-američko balansiranje moglo biti priprema za žrtvovanje Mjanmara u bilo kakvom novom detantu u kojem bi ubrzala njegovu federalizaciju putem Panglonga 2.0 kako bi svaka supersila potom mogla kasnije odvojiti svoje vlastite ekonomske feude unutar njega.

Da budemo jasni, gore spomenuto je vježba scenarija čiji je cilj objasniti političku intervenciju Tatmadawa prije dvije godine, unatoč tome što je Suu Kyi do tada dokazala da se nalazi na jednakoj udaljenosti između Kine i SAD-a, koju je Zapad kritizirao zbog svog stava prema pitanju Rohinja. Također je vrijedno spomena da se Mianmar nije vratio na svoju prethodnu tri desetljeća dugu ovisnost o Kini nakon njezine intervencije koja je uništila veze sa Zapadom, već je ponovno skliznuo u izolacionizam.

U isto vrijeme, međutim, Tatmadaw je ostao predan kinesko-mjanmarskom gospodarskom koridoru (CMEC). Ovo je jedan od najviše strateških projekata Inicijative Pojas i put (BRI) budući da olakšava protok energije i robe u i iz Kine bez prolaska kroz lako blokirani tjesnac Malaka. Suu Kyi je bila odgovorna za sklapanje povezanih poslova uz odobrenje Tatmadawa, koji je to nastavio nakon njezinog zatvaranja iz razloga jednostavnog ekonomskog pragmatizma s obzirom na nedostatak izbora.

SAD je protiv CMEC-a jer potkopava njegovu sposobnost obuzdavanja Pekinga, zbog čega postoji valjanost tvrdnje da je nasilje koje se odvijalo u posljednje dvije godine dio hibridnog rata protiv Kine. Unatoč tome, također se ne može poreći realnost da etno-regionalne manjine i pristaše prethodne (barem nominalno) vlade NLD-a koju su vodili civili imaju legitimne pritužbe, čime se komplicira moralnost podržavanja bilo koje strane u ovoj posljednjoj fazi dugog vođenja građanskog rata.

Kina, međutim, ne sjedi po strani, dok SAD vodi svoj hibridni rat protiv CMEC-a putem svoje podrške ranije podijeljenim etno-regionalnim manjinskim milicijama (od kojih su neke Tatmadaw označile kao teroriste) i etničkim pristašama demokracije Bamar. Zanimljivo je da je optužen za prešutnu podršku nekim od perifernih snaga koje su bile uključene u “Operaciju 1027” kao dio “Saveza tri bratstva”, koji predstavlja prvo veliko ujedinjenje protuvladinih naoružanih skupina.

Ova dva članka ovdje i ovdje tvrde da je Kina u najmanju ruku dala mig i mignula onim etničkim Hanima za koje se povijesno optuživalo da ih podupiru kako bi uklonila prekogranične kriminalne i kibernetičke kriminalne skupine s kojima je Tatmadaw ili u sprezi ili nije dao prioritet rastavljanju. Za razliku od SAD-a, koji želi obnoviti vladavinu NLD-a kako bi potkopao CMEC prema njihovom navodnom faustovskom dogovoru (da ne spominjemo “balkaniziranje” Mjanmara), Kina bi ga možda samo željela oslabiti kako bi ga naučila lekciju.

Iako bi se neki mogli rugati ideji da bi Kina ikada poduprla protuvladinu oružanu skupinu na vlastitom pragu, a kamoli dok su SAD u Mianmaru u ofenzivi diljem zemlje koja je u međuvremenu utihnula nakon prošlomjesečnog prekida vatre uz kinesko posredovanje, govori da je Tatmadaw dopustio antikineske prosvjede u Yangonu u studenom. Veze između njih dvoje očito nisu tako čvrste kao što bi ih neki mogli predstavljati, što daje vjerodostojnost sumnjama da je Peking odigrao neku ulogu u nedavnim događajima.

Što se njih tiče, formiranje “Saveza tri bratstva” bilo je vjerojatno rezultat toga što je Amerika replicirala svoj posrednički ratni model iz Ukrajine u Mianmar, pri čemu je naoružala te skupine preko susjednog Tajlanda, dala im satelitske i druge obavještajne podatke o Tatmadawu i potaknula ih da se ujedine u nacionalni front. To je dovelo do njihove “Operacije 1027”, nazvane po početku 27. listopada, što je rezultiralo najvećim protuvladinim napadom u bilo kojem trenutku od početka građanskog rata.

Prije nego što zaključimo o dinamici ovog sukoba dvije godine nakon što je započela njegova posljednja faza, vrijedi spomenuti da su rusko-mjanmarske veze dosegle najbolju razinu u ovom razdoblju, dok su indijsko-američke veze postale vrlo zategnute od kraja studenog. Čitatelji mogu saznati više o prvom ovdje, ovdje i ovdje, a drugom ovdje, ovdje i ovdje, ali oni se odnose na ulogu Rusije u sprječavanju ovisnosti Mjanmara o Kini i želju SAD-a da kazni Indiju zbog njezine neovisnosti.

Oni su relevantni jer je Rusija postala glavni sigurnosni partner Mjanmara, dok nemiri koje pokreću SAD riskiraju destabilizaciju indijskih “sedam sestara” poput nedavno problematičnog Manipura. Stoga se može tvrditi da SAD na ovaj sukob gleda kao na posrednika protiv Rusije koji bi mogao povećati pritisak i na Indiju, dok bi Kina možda željela natjerati Mjanmar natrag u ovisnost putem svoje navodne potpore određenim naoružanim skupinama, zajedno s izazivanjem problema za svojeg Indijskog suparnika na sjeveroistoku gdje imaju teritorijalni spor.

Čitatelj bi se trebao sjetiti da, dok SAD želi srušiti Tatmadaw kako bi pretvorio Mianmar u marionetsku državu koja se strateški proteže na kinesko-indo granici, kineski čisto spekulativni interesi, kao što se naslućuje iz ranije citiranih izvješća, mogu biti samo da ga oslabe da ga poduči lekciji. Drugi zaključak je da oba domaća tabora imaju legitimne interese, ali Tatmadaw podržava Rusija, dok “Savez tri bratstva” podupiru SAD i možda Kina u određenoj mjeri.

Prethodno spomenuti savez trebao bi funkcionirati kao američki udarni ovan za preuzimanje kontrole nad Mjanmarom, ali je također pristao na prošlomjesečno primirje uz posredovanje Kine, sugerirajući na taj način stupanj pragmatizma sličan onom koji je pokazala Suu Kyi. Najbolji scenarij je stoga da ruska pomoć pomogne Tatmadawu da osvoje dovoljno prednosti na terenu da naoružane skupine pristanu na sveobuhvatni mirovni sporazum uz kinesko posredovanje koji kulminira pravednim političkim reformama koje u konačnici neutraliziraju pogubni zapadni utjecaj.

Izvor.