Istina o izraelskom tajnom nuklearnom arsenalu

Izrael krade nuklearne tajne i potajno izrađuje bombe od 1950-ih. A zapadne vlade, uključujući Britaniju i SAD, sve to vrijeme zatvaraju oči.

„Duboko ispod pustinjskog pijeska, bliskoistočna država u sukobima sa svojim susjedima, izgradila je tajnu nuklearnu bombu, koristeći tehnologiju i materijale koje su osigurale prijateljske sile ili ih je ukrala tajna mreža agenata.” To je vrsta priče koja se često koristi za upiranje prema iranskom nuklearnom programu. U stvarnosti, ni američke ni britanske obavještajne službe ne vjeruju da je Teheran odlučio napraviti bombu, a iranski atomski projekti pod stalnim su međunarodnim nadzorom.

   Egzotična priča o bombi skrivenoj u pustinji ipak je istinita priča. U izvanrednom pothvatu pretvorbe, Izrael je uspio sastaviti cijeli podzemni nuklearni arsenal, u rangu s Indijom i Pakistanom – i čak je testirao bombu prije gotovo pola stoljeća, uz minimalno, ili pak nikakvo međunarodno negodovanje.

   Unatoč činjenici da je izraelski nuklearni program javna tajna otkako je nezadovoljni tehničar, Mordechai Vanunu, raspisao o tome 1986. godine, službeni stav Izraela još uvijek je da nikada ne potvrdi ili negira njegovo postojanje.

   Kada je bivši predsjednik Knesseta, Avraham Burg, prekršio tabu proglasivši izraelsko posjedovanje i nuklearnog i kemijskog oružja i opisavši službenu politiku tajnosti kao “zastarjelu i djetinjastu”, desničarska grupa Pravni forum za državu Izrael službeno je pozvala na policijsku istragu za izdaju.

   U međuvremenu, zapadne su vlade pristajale na politiku “neprozirnosti” izbjegavajući svako spominjanje tog pitanja. Godine 2009., kada je  washingtonska reporterka, Helen Thomas, pitala Baracka Obamu u prvom mjesecu njegova predsjedništva, zna li za bilo koju zemlju na Bliskom istoku s nuklearnim oružjem, on je izbjegao odgovor, rekavši samo da ne želi “nagađati”.

   Vlade Ujedinjenog Kraljevstva općenito su slijedile taj primjer. Na pitanje u Domu lordova o izraelskom nuklearnom oružju, barunica Warsi (Commonwealth) odgovorila je: „Izrael nije proglasio program nuklearnog oružja. Imamo redovite razgovore s izraelskom vladom o nizu pitanja povezanih s nuklearnim oružjem”, glasio je odgovor. “Vlada Izraela ne sumnja u naše stavove. Potičemo Izrael da postane država stranka Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT).”

   Ali kroz pukotine u ovom kamenom zidu izbija sve više detalja o tome kako je Izrael napravio svoje nuklearno oružje od prokrijumčarenih dijelova i opljačkane tehnologije.

   Priča služi kao povijesni kontrapunkt današnjoj dugotrajnoj borbi oko iranskih nuklearnih ambicija. Paralele nisu točne – Izrael, za razliku od Irana, nikada nije potpisao NPT iz 1968. pa ga nije mogao prekršiti. No gotovo je sigurno prekršio ugovor o zabrani nuklearnih pokusa, kao i bezbrojne nacionalne i međunarodne zakone koji ograničavaju promet nuklearnim materijalima i tehnologijom. Popis nacija koje su potajno prodale Izraelu materijal i stručnost za izradu nuklearnih bojevih glava, ili koje su zažmirile na njihovu krađu, uključuje današnje najžešće borce protiv proliferacije: SAD, Francusku, Njemačku, Britaniju, pa čak i Norvešku.

   U međuvremenu, izraelski agenti zaduženi za kupnju fisibilnog materijala i vrhunske tehnologije našli su put do nekih od najosjetljivijih industrijskih objekata na svijetu. Ovaj odvažni i iznimno uspješan špijunski lanac, poznat kao Lakam, hebrejska kratica za Ured za vezu sa znanošću, koji zvuči bezazleno, uključivao je živopisne ličnosti poput Arnona Milchana, hollywoodskog producenta milijardera koji stoji iza hitova kao što su Zgodna žena, LA Povjerljivo i 12 godina ropstva, koji je priznao svoju ulogu.

   “Znate li kako je biti klinac od dvadeset i nešto godina [i] njegova mu zemlja dopušta da bude James Bond? Wow! Akcija! To je bilo uzbudljivo”, govori u izraelskom dokumentarcu.

   Milchanova životna priča šarolika je i nije dovoljno vjerojatna da bude tema nekog od blockbustera koje financira. U dokumentarcu se Robert de Niro prisjeća razgovora o Milchanovoj ulozi u nezakonitoj kupnji okidača za nuklearne bojeve glave. “U nekom sam trenutku pitao nešto o tome, budući da smo prijatelji, ali ne na optužujući način. Samo sam želio znati”, kaže De Niro. “A on je rekao: da, učinio sam to. Izrael je moja zemlja.”

   Milchan se nije sramio koristiti holivudske veze kako bi pomogao svojoj drugoj (špijunskoj) karijeri u sjeni. U jednom je trenutku, priznaje on u dokumentarcu, iskoristio kao mamac posjetu domu glumca Richarda Dreyfussa kako bi pridobio vrhunskog američkog nuklearnog znanstvenika Arthura Biehla da se pridruži upravi jedne od njegovih kompanija.

   Prema Milchanovoj biografiji koju su napisali izraelski novinari Meir Doron i Joseph Gelman, njega je 1965. godine regrutirao Shimon Peres, kojeg je upoznao u noćnom klubu u Tel Avivu (zvanom Mandy’s, nazvanom po domaćici i supruzi vlasnika Mandy Rice-Davies, poznatoj po svojoj ulozi u seks skandalu Profumo). Milchan, koji je tada kao paravan vodio obiteljsku tvrtku za gnojiva, igrao je središnju ulogu u izraelskom tajnom programu akvizicije. Bio je odgovoran za osiguravanje vitalne tehnologije obogaćivanja urana, fotografiranje nacrta centrifuge koje je jedan njemački rukovoditelj podmitio da privremeno “zagubi” u svojoj kuhinji. Iste nacrte, koji pripadaju europskom konzorciju za obogaćivanje urana, Urenco, ukrao je drugi put pakistanski zaposlenik, Abdul Qadeer Khan, koji ih je iskoristio za osnivanje programa obogaćivanja u svojoj zemlji i za pokretanje globalnog nuklearnog krijumčarskog posla, prodajući dizajn u Libiju, Sjevernu Koreju i Iran.

   Iz tog su razloga izraelske centrifuge gotovo identične iranskim, konvergencija koja je Izraelcima omogućila da isprobaju računalnog crva kodnog naziva Stuxnet na vlastitim centrifugama prije nego što su ga pustili u Iran 2010.

   Vjerojatno su Lakamovi podvizi bili odvažniji od Khanovih. Godine 1968. organizirala je nestanak cijelog teretnog broda punog uranove rude usred Sredozemlja. U nečemu što je postalo poznato kao afera Plumbat, Izraelci su koristili mrežu lažnih tvrtki za kupnju pošiljke uranovog oksida, poznatog kao yellowcake, u Antwerpenu. Žuti kolač bio je skriven u bačvama s natpisom “plumbat”, derivat olova, i utovaren na teretnjak koji je unajmila lažna liberijska tvrtka. Prodaja je zakamuflirana kao transakcija između njemačkih i talijanskih tvrtki uz pomoć njemačkih dužnosnika, navodno u zamjenu za izraelsku ponudu da pomogne Nijemcima s tehnologijom centrifuge. Kada je brod  Scheersberg A pristao u Rotterdamu, cijela posada je otpuštena pod izlikom da je brod prodan, a na njihovo mjesto je došla izraelska posada. Brod je uplovio u Mediteran, gdje je pod izraelskom mornaričkom stražom teret prebačen na drugo plovilo.

   Američki i britanski dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti, također su otkrili dotad nepoznatu izraelsku kupnju oko 100 tona žutog kolača iz Argentine 1963., bez zaštitnih mjera koje se obično koriste u nuklearnim transakcijama kako bi se spriječilo korištenje materijala u oružju. Izrael je imao malo dvojbi oko širenja znanja i materijala o nuklearnom oružju, dajući južnoafričkom režimu apartheida pomoć u razvoju vlastite bombe 1970-ih u zamjenu za 600 tona žutog kolača. Izraelskom nuklearnom reaktoru također je bio potreban deuterijev oksid, također poznat kao teška voda, da ublaži reakciju fisije. Za to se Izrael obratio Norveškoj i Britaniji. Godine 1959. Izrael je uspio kupiti 20 tona teške vode koju je Norveška prodala Ujedinjenom Kraljevstvu, ali je bila višak za potrebe britanskog nuklearnog programa. Obje vlade bile su sumnjičave da će se materijal koristiti za izradu oružja, ali su odlučile pogledati na drugu stranu. U dokumentima u koje je BBC imao uvid 2005. britanski dužnosnici tvrdili su da bi bilo “pretjerano revno” nametnuti zaštitne mjere. Sa svoje strane, Norveška je izvršila samo jedan inspekcijski posjet, 1961. Međutim, izraelski projekt nuklearnog oružja nikad ne bi mogao krenuti s mrtve točke bez ogromnog doprinosa Francuske. Zemlja koja je zauzela najoštriji stav u borbi protiv proliferacije kad je u pitanju Iran, pomogla je u postavljanju temelja izraelskog programa nuklearnog oružja, vođena osjećajem krivnje što je iznevjerila Izrael u sukobu u Suezu 1956., simpatijama francusko-židovskih znanstvenika, razmjena obavještajnih podataka o Alžiru i pokušaj prodaje francuske stručnosti u inozemstvu.

   “Postojala je tendencija da se pokuša izvoziti i postojao je opći osjećaj podrške Izraelu”, rekao je Andre Finkelstein, bivši zamjenik povjerenika u francuskom Komesarijatu za atomsku energiju i zamjenik glavnog direktora u Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju.

   Prvi francuski reaktor bio je u kritičnom stanju još 1948., ali odluka o izgradnji nuklearnog oružja je donesena 1954., nakon što je Pierre Mendès France prvi put posjetio Washington kao predsjednik vijeća ministara kaotične Četvrte Republike. Na povratku je rekao pomoćniku: “To je bilo točno kao sastanak gangstera. Svatko stavlja svoj pištolj na stol, ako nemate pištolj, vi ste nitko. Dakle, moramo imati nuklearni program.” Mendès France dao je naredbu da se započne s izradom bombi u prosincu 1954. I dok je gradio svoj arsenal, Pariz prodaje materijalnu pomoć drugim državama koje teže naoružanju, ne samo Izraelu, prisjetio se Finkelstein u intervjuu koji se može pročitati u zbirci Cohenovih radova na Wilson Center thinktank u Washingtonu. “Bili smo najneodgovornija zemlja po pitanju neproliferacije”.

   U Dimonu su francuski inženjeri došli pomoći Izraelu u izgradnji nuklearnog reaktora i mnogo tajnijeg postrojenja za preradu koje može odvojiti plutonij od istrošenog reaktorskog goriva. Ovo je bilo pravo priznanje da je izraelski nuklearni program bio usmjeren na proizvodnju oružja. Do kraja 50-ih u Dimoni je živjelo 2500 francuskih državljana, koji su je od sela pretvorili u kozmopolitski grad, upotpunjen francuskim licejima i ulicama punim Renaulta, a ipak je cijeli pothvat vođen pod debelim velom tajne. Američki istraživački novinar Seymour Hersh napisao je u svojoj knjizi The Samson Option: “Francuskim radnicima u Dimoni bilo je zabranjeno pisati izravno rođacima i prijateljima u Francuskoj i drugdje, ali su poštu slali u lažni poštanski pretinac u Latinskoj Americi”.

   Britanci su držani na sigurnoj udaljenosti, jer im je u različito vrijeme rečeno da je ogromno gradilište istraživački institut za pustinjsku agrikulturu i tvornica za preradu mangana. Amerikanci, koje su Izrael i Francuska također držali u neznanju, letjeli su špijunskim zrakoplovima U2 iznad Dimone u pokušaju da saznaju što namjeravaju.

   Izraelci su priznali da imaju reaktor, ali su inzistirali da je bio u potpuno miroljubive svrhe. Tvrdili su da je istrošeno gorivo poslano u Francusku na ponovnu obradu, čak su dali i filmsku snimku kako ga se navodno utovaruje na francuske teretnjake. Tijekom 60-ih godina odlučno je negirao postojanje podzemne tvornice za preradu u Dimoni koja je izbacivala plutonij za bombe.

   Izrael je odbio prihvatiti posjete Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), pa je početkom 1960-ih predsjednik Kennedy zahtijevao da prihvate američke inspektore. Američki fizičari poslani su u Dimonu, ali od samog početka nisu uspjeli ništa provjeriti. Posjeti nikada nisu bili dva puta godišnje, kako  je bilo dogovoreno s Kennedyjem i bili su podložni opetovanim odgađanjima. Američkim fizičarima koji su poslani u Dimonu, nije bilo dopušteno donijeti vlastitu opremu, niti uzeti uzorke. Glavni američki inspektor Floyd Culler, stručnjak za ekstrakciju plutonija, u svojim je izvješćima zabilježio da su u jednoj od zgrada novo ožbukani i obojeni zidovi. Ispostavilo se da su Izraelci prije svakog američkog posjeta izgradili lažne zidove oko niza dizala koji su se spuštali na šest razina do podzemnog postrojenja za preradu. Kako se pojavljivalo sve više i više dokaza o izraelskom programu naoružanja, uloga SAD-a napredovala je od nesvjesne obmane do nevoljnog suučesnika. Godine 1968. direktor CIA-e Richard Helms rekao je predsjedniku Johnsonu da je Izrael doista uspio napraviti nuklearno oružje i da su njegove zračne snage izvršile letove kako bi uvježbale njegovo bacanje. Tajming nije mogao biti gori. NPT, čiji je cilj spriječiti previše nuklearnih duhova da pobjegnu iz svojih boca, upravo je bio sastavljen i ako bi se pročula vijest da je jedna od navodno nenuklearnih država potajno napravila vlastitu bombu, to bi postalo mrtvo slovo na papiru koju bi mnoge zemlje, posebice arapske, odbile potpisati. Johnsonova Bijela kuća odlučila je ne reći ništa, a odluka je formalizirana na sastanku Richarda Nixona i Golde Meir 1969., na kojem se američki predsjednik složio kako neće vršiti pritisak na Izrael da potpiše NPT, dok se izraelska premijerka složila da njezina zemlja neće biti prva koja će “uvesti” nuklearno oružje na Bliski istok, te da neće učiniti ništa da bi njegovo postojanje postane javno. Zapravo, angažman SAD-a bio je dublji od puke šutnje. Na sastanku 1976. godine čiji je zapisnik u međuvremenu postao javan, zamjenik direktora CIA-e Carl Duckett obavijestio je desetak dužnosnika iz američke Nuklearne regulatorne komisije da agencija sumnja, da je dio fisijskog goriva u izraelskim bombama bio uran za oružje ukraden Americi iz tvornice za preradu u Pennsylvaniji. Ne samo da je u tvrtki Nuclear Materials and Equipment Corporation (Numec) nestala alarmantna količina fisijskog materijala, već ju je posjetio i pravi tim izraelskih obavještajaca, uključujući Rafaela Eitana, kojeg je tvrtka opisala kao Izraelca “kemičara” ministarstva obrane, ali, zapravo, vrhunski operativac Mossada koji je postao šef Lakama. “Bio je to šok. Svi su bili iznenađeni”, prisjeća se Victor Gilinsky, jedan od američkih nuklearnih dužnosnika koje je Duckett informirao. “Bio je to jedan od najeklatantnijih slučajeva preusmjerenog nuklearnog materijala, ali su se posljedice činile toliko groznim za ljude koji su bili uključeni i za SAD da nitko nije želio saznati što se događa”. Istraga je obustavljena i nije podignuta optužnica.

   Nekoliko godina kasnije, 22. rujna 1979., američki satelit Vela 6911 otkrio je dvostruki bljesak tipičan za pokus nuklearnog oružja u blizini obale Južne Afrike. Leonard Weiss, matematičar i stručnjak za nuklearnu proliferaciju, u to je vrijeme radio kao savjetnik Senata i nakon što su ga američke obavještajne agencije i državni laboratoriji za nuklearno oružje obavijestili o incidentu, postao je uvjeren da je u pitanju nuklearni test, u suprotnosti s Ugovorom o ograničenoj zabrani pokusa, ipak izvršen. Tek nakon što su mu i Carterova, a zatim i Reaganova administracija pokušale zatvoriti usta o incidentu i pokušale ga zataškati neuvjerljivom istražnom komisijom, Weissu je sinulo da su Izraelci, a ne Južnoafrikanci, ti koji su izvršili detonaciju. “Rečeno mi je da će to stvoriti vrlo ozbiljno vanjskopolitičko pitanje za SAD, ako kažem da je to bio test. Netko je pustio nešto za što SAD nisu željele da itko sazna”, kaže Weiss.

   Izraelski izvori rekli su Hershu da je bljesak koji je uhvatio satelit Vela zapravo bio treći u nizu nuklearnih pokusa u Indijskom oceanu koje je Izrael proveo u suradnji s Južnom Afrikom. “Bila je oluja i mislili smo da će blokirati Velu, ali se je iznenada razvedrilo nad područjem i Vela je zaslijepljena bljeskom.”

   Američka politika šutnje nastavlja se do danas, iako se čini da Izrael nastavlja trgovati na nuklearnom crnom tržištu, iako u znatno smanjenim količinama. U dokumentu o ilegalnoj trgovini nuklearnim materijalom i tehnologijom  Institut za znanost i međunarodnu sigurnost (ISIS) sa sjedištem u Washingtonu primijetio je: “Pod pritiskom SAD-a 1980-ih i ranih 1990-ih, Izrael je odlučio uvelike zaustaviti svoje nezakonite nabave za svoj program nuklearnog oružja. Danas postoje dokazi da Izrael još uvijek može vršiti povremene nezakonite nabave – američke analize i pravni slučajevi to pokazuju.”

   Avner Cohen, autor dviju knjiga o izraelskoj bombi, rekao je da se politika neprozirnosti i u Izraelu i u Washingtonu sada uglavnom održava inercijom. “Na političkoj razini nitko se time ne želi baviti zbog straha od otvaranja Pandorine kutije. To je u mnogočemu postalo teret za SAD, ali ljudi u Washingtonu,  neće to dirati, iz straha da bi to moglo kompromitirati samu osnovu izraelsko-američkog razumijevanja.”

  U arapskom svijetu i šire, raste nestrpljenje prema iskrivljenom nuklearnom statusu quo. Egipat je posebno zaprijetio da će izaći iz NPT-a ako ne dođe do napretka prema stvaranju zone bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku. Zapadne sile obećale su organizirati konferenciju o tom prijedlogu 2012. godine, ali je ona otkazana i više nikada nije ni organizirana, uglavnom na zahtjev Amerike, kako bi se smanjio pritisak na Izrael da prisustvuje i objavi svoj nuklearni arsenal.

“Kabuki se nekako nastavlja”, kaže Weiss. “Ako se prizna da Izrael ima nuklearno oružje, barem možete imati iskrenu raspravu. Čini mi se da je vrlo teško postići rješenje i iranskog pitanja bez iskrenosti u svemu tome”.

Izvor: https://www.theguardian.com/world/2014/jan/15/truth-israels-secret-nuclear-arsenal

Analiza: Julian Borger, Guardianov urednik za svjetska pitanja. Prethodno je bio dopisnik iz SAD, Bliskog istoka, istočne Europe i Balkana.

Prijevod i redaktura: TomRy 27.1.2024.

Naslovna slika: Mordechai Vanunu, Foto Oded Balilty/AP