Summit Xi-Biden mogao bi pomoći u boljem upravljanju kinesko-američkim rivalstvom

Bilo bi prerano zaključiti da su njihovi prijašnji implicirani razgovori o “Novom detantu”, ili nizu međusobnih kompromisa u više domena s ciljem postizanja “nove normale” u njihovim vezama, ponovno na pravom putu. Previše se toga dogodilo od incidenta s balonom u veljači koji je skrenuo s tračnica tu veliku stratešku putanju, ali umjeren niz međusobnih kompromisa doista je moguć. Međutim, umjesto da riješe svoje rivalstvo, oni bi samo služili da njime bolje upravljaju.

Predsjednici Xi i Biden sastali su se prvi put u godinu dana u srijedu na Azijsko-pacifičkoj ekonomskoj konferenciji (APEC) u San Franciscu. Njihovo okupljanje dogodilo se dok su se SAD postupno povlačile iz ukrajinskog sukoba i usred neočekivanog izraelsko-hamasovog rata koji je naglo preusmjerio njihovu pozornost sa svih ostalih euroazijskih frontova. Ovaj kontekst doveo je do povezanih pitanja o budućnosti njegove velike strategije, naime treba li se “okrenuti (natrag) Aziji” kao što je planirano ili razmotriti nešto drugo.

Američke zalihe su iscrpljene zbog više od 20 mjeseci oružane pomoći Ukrajini, ali sada su rastegnute do točke pucanja kao rezultat njegovih sigurnosnih obveza prema Izraelu. SAD si stoga ne može priuštiti neizravnu umiješanost u više velikih sukoba u inozemstvu, no to je upravo ono što je provocirao protiv Kine, osobito putem svoje podrške filipinskim pomorskim zahtjevima i tajvanskom separatizmu. Sve bi brzo moglo izmaći kontroli ako se ova politika uskoro ne promijeni.

U tome leži mudrost pristanka na nastavak vojne komunikacije s Kinom, nakon što je potonja potvrdila smjenu bivšeg ministra obrane Li Shangfua nekoliko tjedana prije njegovog dugog nestanka. Bez obzira što je moglo biti iza tog drugog poteza, njegova važnost za summit Xi-Biden je u tome što je omogućio gore spomenuti nastavak vojne komunikacije. To će zauzvrat pomoći smanjiti izglede da njihovo rivalstvo u Novom hladnom ratu dovede do velikog sukoba zbog pogrešne procjene.

Bilo bi prerano zaključiti da su njihovi prijašnji implicirani razgovori o “Novom detantu“, ili nizu međusobnih kompromisa u više domena s ciljem postizanja “nove normale” u njihovim vezama, ponovno na pravom putu. Previše se toga dogodilo od incidenta s balonom u veljači koji je skrenuo s tračnica tu veliku stratešku putanju, ali umjeren niz međusobnih kompromisa doista je moguć. Međutim, umjesto da riješe svoje rivalstvo, oni bi samo služili da njime bolje upravljaju.

Taj bi ishod bio neto pozitivan za globalnu stabilnost, ali također predstavlja neke izazove za druge vodeće dionike u globalnoj sustavnoj tranziciji, posebno Indiju i Rusiju. Njih dvoje to nikada neće reći izravno, ali su zabrinuti zbog povratka i naknadnog smanjivanja kratkog bi-multipolarnog razdoblja u kojem je kinesko-američka međuigra nesrazmjerno oblikovala svijet. To se otprilike događalo od kasnih 2010-ih do početka ruske specijalne operacije i nije bilo idealno ni za jedno ni za drugo.

Da budemo jasni, SAD ostaje jedan od najvažnijih strateških partnera Indije bilo gdje u svijetu, dok je Rusija u neslužbenoj Antanti s Kinom, ali svaki od njihovih kolega smatra da je upravljanje njihovim rivalstvom u Novom hladnom ratu važnije od njihovih veza s Indijom odnosno Rusijom. Budući da je to slučaj, ne može se isključiti da bi početno otopljavanje kinesko-američkih napetosti moglo dovesti do nepredviđenih izazova za Indiju i Rusiju, bilo nenamjerno ili planirano.

Na primjer, SAD bi mogao zažmiriti na neke kineske poteze na Himalaji – Ladakh, Butan i/ili Arunachal Pradesh – koje Indija smatra prijetnjama nacionalnoj sigurnosti ako zaključi da bi to preusmjerilo njezin fokus s pomorskih sporova i stoga spriječiti mogući kinesko-američki rat. Isto tako, Kina bi mogla potaknuti više svojih tvrtki da se pridržavaju američkih proturuskih sankcija ako zaključi da bi to moglo pomoći u napredovanju mogućih kinesko-američkih pregovora usmjerenih na rješavanje njihova trgovinskog rata.

Oba scenarija mogu se odvijati nenamjerno zbog percepcije kreatora politike o objektivnim nacionalnim interesima njihove zemlje ili namjerno ako njihovi kolege diskretno zatraže takav quid pro quo. Svrha ovakvog isticanja nije poticanje straha o budućnosti indijsko-američkih ili kinesko-ruskih veza, već jednostavno skrenuti pozornost na novootkriveni poticaj za daljnje širenje indijsko-ruskih veza. Ovo je u skladu s naporima stručnjaka kluba Valdai Andreya Sushentsova da smisli novu “veliku ideju” za njihove veze.

Prethodna poveznica na analizu predlaže da bi koncept tri-multipolarnosti, koji je tamo detaljno opisan i koji je ranije bio povezan poveznicom u ovom članku s obzirom na globalnu sustavnu tranziciju, mogao zadovoljiti ovu veliku stratešku potrebu. Uokviruje spomenutu tranziciju na način koji priznaje važnost međudjelovanja ove četiri velike sile za oblikovanje budućeg svjetskog poretka. Ovaj posljednji summit Xi-Biden čini ga relevantnijim nego ikad zbog početka otopljenja napetosti u njihovim zemljama.

Kao što je ranije napisano, ishod njihovog sastanka je neto pozitivan za globalnu stabilnost, iako uključuje i nepredviđene izazove za Indiju i Rusiju, da ne spominjemo manje i srednje države s manjim suverenitetom od te dvije. Kina i SAD imaju pravo slijediti svoje objektivne nacionalne interese onako kako ih shvaćaju kreatori politike, isto kao Indija, Rusija i svi ostali. U idealnom slučaju, postići će se pragmatična ravnoteža tih interesa, iako se to ne može uzeti zdravo za gotovo.

Izvor.