Umjetno proizvedeno "etničko čišćenje" Karabaha je politička smicalica dijaspore

Veliki odljev armenskih kršćana iz Karabaha, do kojeg dolazi zbog toga što dijaspora manipulira emocionalno ranjivim ljudima da napuste Azerbajdžan strahujući za njihovu sigurnost, mogao bi uskoro uzdrmati domaću armensku politiku. Očekuje se da će antiruska prozapadna frakcija voditi Obojenu revoluciju po nalogu svojih pokrovitelja, dok bi oni naklonjeni Rusiji koji su bili zavedeni mogli pokvariti te planove ako umjesto toga povedu istinski patriotsku i multipolarnu revoluciju.

AFP je izvijestio da je gotovo polovica armenskog kršćanskog stanovništva Karabaha napustila Azerbajdžan nakon kapitulacije nepriznatog separatističkog entiteta pred Bakuom sredinom rujna. Od presudne je važnosti to što su “neke obitelji na granici rekle AFP-u da su ih separatisti natjerali da odu”, što potvrđuje sumnje da se radi o umjetno proizvedenom procesu. Ova analiza će razraditi političke razloge koji stoje iza ovog lažnog “etničkog čišćenja”.

Ovaj članak o tome kako su “Lažne tvrdnje o ‘genocidu’ u Karabahu najnovija antiruska pseća zviždaljka Zapada” dotiče dimenziju koja je najrelevantnija za Moskvu, ali strana na koju će sve ovo najviše utjecati je sama Armenija. Ultranacionalistički lobiji armenske dijaspore sa sjedištem u Americi i Francuskoj opsjednuti su revanšizmom, zbog čega sada planiraju osvetiti se premijeru Nikolu Pashinyanu nakon što nije uspio očuvati njihov geopolitički projekt.

Ove utjecajne skupine su rusofobne do srži i nadaju se diskreditirati Kremlj tijekom ovog umjetno proizvedenog “etničkog čišćenja”, ali njihov primarni cilj trenutno je ili svrgnuti Pashinyana kroz Obojenu revoluciju ili povratiti svoj postupno opadajući utjecaj na njega. U oba slučaja, cilj kojemu se teži je pretvoriti Armeniju u neformalni bastion NATO-a na Južnom Kavkazu za podjelu i vladanje regijom, u svrhu čega se želi da ona prebjegne iz ODKB-a.

Rusko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je u ponedjeljak detaljnu izjavu koju možete pročitati ovdje u kojoj su podijelili stranu priče svoje zemlje nakon što ih je Pashinyan zlonamjerno ocrnio kao odgovorne za kolaps armenske marionetske države u Azerbajdžanu. Razotkrili su njegov lažni narativ okrivljujući Moskvu za događaje u protekle tri godine koji su doveli do ovakvog ishoda i također upozorili na poguban utjecaj istih lobističkih skupina dijaspore.

Nadalje, Ministarstvo vanjskih poslova također je branilo ugled ruskih mirovnih snaga u Karabahu pred neutemeljenim tvrdnjama da ne štite na odgovarajući način procijenjenih 120.000 armenskih kršćana u regiji. Njihovu verziju događaja upravo su u četvrtak potkrijepile samoproglašene separatističke “vlasti” koje su tog dana objavile priopćenje u kojem proglašavaju raspuštanje svog nepriznatog entiteta početkom sljedeće godine.

Što je relevantno za ovaj članak, potvrdili su da su ruske mirovne snage postigle sporazum s Azerbajdžanom za “slobodan, dobrovoljan i nesmetan prolaz stanovnika Nagorno-Karabaha, uključujući vojno osoblje koje je položilo oružje”, da putuju u Armeniju preko Lachin koridora. Svoju imovinu smiju ponijeti sa sobom i na svojim vozilima. U priopćenju se također navodi da bi se “trebali upoznati s uvjetima reintegracije koje je predstavila Republika Azerbajdžan”.

Ono što je tako zanimljivo u vezi s ovim jest da je to odbacivanje onoga što su neke od tih obitelji rekle AFP-u u vezi s tim kako su ih separatisti navodno poticali da odu jer su te iste separatističke “vlasti” službeno naglasile “neovisnu i individualnu odluku” svih stanovnika. Stoga se čini da su same te snage podijeljene između onih koji su lojalni lobiju antiruske dijaspore i onih koji ostaju zahvalni za sve što je Rusija učinila da ih zaštiti.

Lutkari iz dijaspore pretpostavili su da će svi karabaški armenski kršćani koje tjeraju kao stoku u Armeniju biti lojalni njihovom proturuskom prozapadnom rezonu, zbog čega otkrivanje ruske prijateljske, patriotske i multipolarne frakcije dolazi za njih kao iznenađenje. Ove dvije skupine, kako na razini vodstva tako i na razini civilnog društva, izazivaju ogromno poštovanje među Armencima samim time što su iz Azerbajdžana i stoga mogu izvršiti veliki utjecaj na političku dinamiku te zemlje.

Pashinyan se sada nalazi u teškoj situaciji jer bi se uskoro mogao suočiti s dva odvojena protestna pokreta, od kojih svaki ima svoje simpatizere unutar svoje države i društva. Da nije bilo utjecaja koji ruska prijateljska, patriotska i multipolarna frakcija ima među njegovim narodom, tada bi se moglo uzeti zdravo za gotovo da će ga antiruska proamerička dijaspora koju podržava dijaspora srušiti. Sada je, međutim, mnogo manje jasno što bi se moglo dogoditi.

Taj gore navedeni scenarij mogao bi se, naravno, i dalje odvijati, ali isto tako bi se mogao odvijati i scenarij istinske domoljubne i multipolarne revolucije, pri čemu bi se izgledi svakoga povećali ako se njihovi državni pristaše iz vojnih i/ili obavještajnih struktura pridruže u njihovim naporima da izvedu državni udar neke vrste. Druga je mogućnost da se povinuje volji jednoga od njih, a onda se brutalno obračuna s drugim, no to bi moglo izazvati i pobunu njihovih prethodno spomenutih vojno-obavještajnih pristaša, pa je zato riskantno.

Najbolji scenarij bio bi da raspiše slobodne i poštene izbore što je prije moguće kako bi armenski narod sam demokratski odlučio o budućnosti svoje zemlje. Dogodi li se to, potencijalno nadolazeći nemiri bi se eventualno mogli izbjeći, barem u međuvremenu. Ako uspije, tada bi se naizgled nadolazeće klizanje Armenije u anarhiju moglo odgoditi do sljedećih izbora, kada bi marionete dijaspore mogle izazvati protudržavno nasilje ako njihov kandidat ne pobijedi.

Što god se na kraju dogodilo, promatrači ne bi trebali izgubiti iz vida činjenicu da je umjetno proizvedeno “etničko čišćenje” Karabaha politička smicalica koju je osmislila dijaspora kako bi im dala prednost na terenu u njihovoj planiranoj antiruskoj prozapadnoj obojenoj revoluciji protiv Pashinyana. Ono što nisu shvatili jest da se ta utjecajna demografija koju praktički izvoze iz Azerbajdžana u Armeniju također sastoji od rusko-prijateljske, patriotske i multipolarne frakcije.

Ova varijabla komplicira njihovu zavjeru o promjeni režima i mogla bi u konačnici dovesti do neuspjeha ako drugospomenuta skupina uspije uvjeriti svoje sunarodnjake u potrebu pragmatičnog reintegriranja Armenije u regiju nakon rata umjesto da je pretvaraju u neformalni bastion NATO-a. Njihova vizija budućnosti će stabilizirati regiju i rezultirati prosperitetom za sve, dok će vizija dijaspore destabilizirati regiju i samo pogoršati ionako krajnje siromaštvo Armenaca.

Svaka protuustavna promjena vlasti u bilo kojem smjeru riskira radikaliziranje obje frakcije i shodno tome povećanje mogućnosti nasilja na štetu svih, zbog čega je treba izbjegavati. Unatoč tome, neki nemiri bi mogli biti neizbježni budući da su napetosti između njih dvoje sve veće. Uvođenje utjecajnog karabaškog elementa u ovu eksplozivnu situaciju čini sve još nepredvidljivijim pa se može samo nagađati što će se sljedeće dogoditi.

Izvor.