‘Fragmentirani svijet’ mjesečari u Treći svjetski rat

Samozvane davoske “elite” se boje. Jako se boje. Na ovotjednim sastancima Svjetskog ekonomskog foruma, glavni um Klaus Schwab – prikazujući svoj zaštitni znak Bond negativca – opet i iznova je zanovijetao o kategoričkom imperativu: mi trebamo “Suradnju u fragmentiranom svijetu”.

Dok je njegova dijagnoza o “najkritičnijoj fragmentaciji” u koju je svijet trenutno zaglibio predvidljivo mračna, Herr Schwab tvrdi da je “duh Davosa pozitivan” i da na kraju svi možemo živjeti sretno u “zelenoj održivoj ekonomiji”.

Ono u čemu je ovoga tjedna Davos bio dobar je zasipanje javnosti novim mantrama. Tu je “Novi sustav” koji, s obzirom na krajnji neuspjeh toliko razvikanog Velikog resetiranja, sada izgleda kao stvar užurbanog ažuriranja trenutnog – uzdrmanog – operativnog sustava.

Davos treba novi hardver, nove vještine programiranja, čak i novi virus. Ipak, u ovom trenutku sve što je dostupno je “polikriza”: ili, govoreći rječnikom Davosa, “skupinu povezanih globalnih rizika sa složenim učincima”.

Jednostavnim riječima: savršena oluja

Nepodnošljivi dosadnjakovići s tog podijeli pa vladaj otoka u sjevernoj Europi upravo su otkrili da “geopolitika”, nažalost, nikada nije zapravo ušla u bezobrazni tunel “kraja povijesti”: na njihovo veliko čuđenje, sada je centrirana – opet – preko Heartlanda, kao što je to bilo tijekom većeg dijela zabilježene povijesti.

Žale se na “prijeteću” geopolitiku, što je šifra za Rusiju i Kinu, uz Iran.

Ali šlag na alpskoj torti je arogancija/glupost koja zapravo odaje igru: londonski City i njegovi vazali su bijesni jer se “svijet koji je Davos napravio” brzo urušava.

Davos nije “napravio” nikakav svijet osim vlastitog simulakruma.

Davos nikad nije ništa uradio kako treba, jer su te “elite” uvijek bile zauzete veličanjem Carstva kaosa i njegovih smrtonosnih “avantura” diljem globalnog juga.

Davos ne samo da nije uspio predvidjeti sve nedavne, velike ekonomske krize, već prije svega ni ovu trenutnu “savršenu oluju”, povezanu s deindustrijalizacijom kolektivnog Zapada koju je iznjedrio neoliberalizam.

I, naravno, Davos nema pojma o stvarnom resetiranju prema multipolarnosti.

Samoopisani lideri javnog mnijenja zauzeti su “ponovnim otkrivanjem” da je Čarobna planina Thomasa Manna smještena u Davosu – “u pozadini smrtonosne bolesti i nadolazećeg svjetskog rata” – prije gotovo jednog stoljeća.

Pa, danas “bolest” – potpuno biološko oružje – nije baš smrtonosna sama po sebi. A “nadolazeći svjetski rat” zapravo aktivno potiče klika američkih Straussovih neokonzervativaca i neoliberalista: neizabrana, neodgovorna, dvostranačka Duboka država koja nije čak ni podložna ideologiji. Stogodišnji ratni zločinac Henry Kissinger još uvijek ne shvaća.

Panel o deglobalizaciji u Davosu obilovao je zabludama, ali barem je dozu realnosti pružio mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto.

Što se tiče kineskog potpredsjednika, premijera Liu Hea, sa svojim golemim znanjem o financijama, znanosti i tehnologiji, barem je bio od velike pomoći u postavljanju pet glavnih smjernica Pekinga za doglednu budućnost – izvan uobičajene imperijalne sinofobije.

Kina će se usredotočiti na povećanje domaće potražnje; održavanje industrijskih i opskrbnih lanaca “glatkim”; ići na “zdrav razvoj privatnog sektora”; produbiti reformu državnih poduzeća; i ciljati na “atraktivna strana ulaganja”.

Ruski otpor, američka propast

Emmanuel Todd nije bio u Davosu. No, francuski antropolog, povjesničar, demograf i geopolitički analitičar bio je taj koji je proteklih nekoliko dana na kraju razbarušio svo prikladno perje kolektivnog Zapada fascinantnim antropološkim objektom: intervjuom utemeljenom na stvarnosti.

Todd je razgovarao s Le Figarom – novinama koje su po izboru francuskog establišmenta i visoke buržoazije. Intervju je objavljen prošlog petka na 22. stranici, ukliješten između poslovično rusofobnih estriha i uz krajnje šturo spominjanje na dnu naslovnice. Dakle, ljudi su se stvarno morali potruditi da ga pronađu.

Todd se našalio da ima – apsurdnu – reputaciju “uništavača pobunjenika” u Francuskoj, dok je u Japanu cijenjen, predstavljen u glavnim medijima, a njegove se knjige objavljuju s velikim uspjehom, uključujući najnoviju (više od 100.000 prodanih primjeraka): “Treći svjetski rat je već počeo.”

Značajno je da ovaj japanski bestseler ne postoji na francuskom, s obzirom na to da se cijela izdavačka industrija sa sjedištem u Parizu drži EU/NATO linije prema Ukrajini.

Činjenica da Todd ispravlja nekoliko stvari je malo čudo u trenutnom, krajnje kratkovidnom europskom intelektualnom krajoliku (postoje drugi analitičari, posebno u Italiji i Njemačkoj, ali oni imaju puno manju težinu od Todda).

Dakle, evo Toddovih sažetih najvećih pogodaka.

• Novi svjetski rat je u tijeku: “Prelaskom s ograničenog teritorijalnog rata na globalni ekonomski sukob, između kolektivnog Zapada s jedne strane i Rusije povezane s Kinom s druge strane, ovo je postao svjetski rat”.
• Kremlj je, kaže Todd, pogriješio, računajući da će se raspadnuto ukrajinsko društvo odmah urušiti. Naravno, on ne ulazi u detalje o tome kako je NATO vojni savez do vrha naoružao Ukrajinu.
• Todd je u pravu kada naglašava kako su Njemačka i Francuska postale manje važni partneri u NATO-u i nisu bile svjesne onoga što se vojno planira u Ukrajini: “Nisu znali da bi Amerikanci, Britanci i Poljaci mogli da dopuste Ukrajini da vodi dugotrajan rat. Temeljna osovina NATO-a sada je Washington-London-Varšava-Kijev.”
• Toddova glavna činjenica je ubojita: “Otpor ruskog gospodarstva vodi američki imperijalni sustav u propast. Nitko nije predvidio da će rusko gospodarstvo izdržati suočeno s ‘ekonomskom moći’ NATO-a”.
• Posljedično, “monetarne i financijske američke kontrole nad svijetom mogu propasti, a s njima i mogućnost da SAD u bescijenje financira svoj enormni trgovinski deficit”.
• I zato smo “u beskonačnom ratu, u sukobu gdje je na kraju krah jednih ili drugih”.
• Što se tiče Kine, Todd bi mogao zvučati kao agresivnija verzija Liu Hea iz Davosa: “To je temeljna dilema američkog gospodarstva: ne može se suočiti s kineskom konkurencijom bez uvoza kvalificirane kineske radne snage.”
• Što se tiče ruskog gospodarstva, “ono prihvaća tržišna pravila, ali s važnom ulogom države, te zadržava fleksibilnost oblikovanja inženjera koji omogućuju prilagodbe, industrijske i vojne”.
• I to nas opet dovodi do globalizacije, na način koji okrugli stolovi u Davosu nisu mogli razumjeti: “Toliko smo delokalizirali naše industrijske aktivnosti da ne znamo hoće li se naša ratna proizvodnja moći održati”.
• Na učenijem tumačenju te zablude o “sukobu civilizacija”, Todd ide prema mekoj moći i dolazi do zapanjujućeg zaključka: “Na 75 posto planeta organizacija roditeljstva bila je po očevoj liniji, i zato možemo identificirati snažno razumijevanje ruske pozicije. Za kolektivni nezapad, Rusija potvrđuje umirujući moralni konzervativizam.”
• Dakle, ono što je Moskva uspjela izvesti jest “repozicionirati se kao izvorni model velike sile, ne samo “antikolonijalističke”, već i po očevoj liniji i konzervativne u smislu tradicionalnih običaja.”

Na temelju svega navedenog, Todd razbija mit koji prodaju “elite” EU/NATO-a – uključujući Davos – da je Rusija “izolirana”, naglašavajući kako glasovi u UN-u i opći osjećaji diljem globalnog juga karakteriziraju rat, “opisan u glavnim medijima kao sukob političkih vrijednosti, zapravo, na dubljoj razini, kao sukob antropoloških vrijednosti.”

Između svjetla i tame

Može li biti da Rusija – uz pravu Četvorku, kako sam ih definirao (s Kinom, Indijom i Iranom) – prevladava u antropološkim udjelima?

Prava Četvorka ima sve što je potrebno da procvjeta u novi međukulturalni fokus nade u “fragmentiranom svijetu”.

Pomiješajte konfučijevsku Kinu (nedualističku, bez transcendentalnog božanstva, ali s Taoom koji teče kroz sve) s Rusijom (pravoslavni kršćanin, koji poštuje božansku Sofiju); politeistička Indija (kotač ponovnog rođenja, zakon karme); i šijitski Iran (islamu prethodi zoroastrizam, vječna kozmička borba između Svjetla i Tame).

Ovo jedinstvo u različitosti svakako je privlačnije i nadahnjujuće od vječne ratne osovine.

Hoće li svijet naučiti iz toga? Ili, da citiramo Hegela – “ono što učimo iz povijesti je da nitko ne uči iz povijesti” – jesmo li beznadno osuđeni na propast?

Izvor.