Nuklearni Armagedon

Zapadni mediji i političari posljednjih dana sve češće govore o opasnosti od nuklearnog rata. Na ove prijetnje sad i Rusija odgovara u svojim medijima.

Prema zapadnim medijima, Rusija prijeti nuklearnim ratom, iako nema niti jedne izjave bilo kojeg ruskog dužnosnika, čime bi se to potkrijepilo.

Ovaj tjedan doslovno je ključalo u ms-medijima pitanje uporabe nuklearnog oružja. Čak se otišlo toliko daleko, da je američki predsjednik Joe Biden izjavio da svijetu prijeti nuklearni rat, po prvi put nakon Kubanske krize. Govoreći na skupu demokrata u New Yorku, Biden je zaključio: “Nismo vidjeli izglede za nuklearni Armagedon od JFK-a i Kubanske raketne krize.”

Ne dopustite da vas zavara njegova demencija. Možda je dezorijentiran u prostoru ili se rukuje s nevidljivim osobama, ili u publici traži bivšu suradnicu, ili već odavno umrlu majku, ali po pitanju nuklearnog Armagedona, izjava je apsolutno na mjestu. Svijet je jednostavno zaleđen u iščekivanju nuklearnog udara. Prema Bibliji, Armagedon je posljednja i odlučujuća bitka između Boga i đavla. U Armagedonu moraju nestati oni koji uništavaju zemlju, a sam đavao bit će “u zatvoru” tisućama godina. Međutim, ljudi shvaćaju pojam Armagedona kao smak svijeta, iliti uništenje svega na ovoj planeti, a Biden o toj temi govori cinički opušteno. Kao kad je 7. februara o.g. govorio kako će SAD riješiti pitanje Sjevernog toka 2. Postoji li išta što u njemu može pobuditi ikakvu emociju?

Amerikanci iskreno vjeruju da će se nuklearni Armagedon dogoditi daleko od njih – u Europi. Dakle, prije svega u Rusiji i Europskoj uniji. Kad je riječ o odnosu Washingtona prema Rusiji, sve je jasno. Ali Europska unija, ej?? „Fuck the EU“, kaže američki State Department i Amerika nastavlja eskalirati sukob u i oko Ukrajine. Britanci ih, u tome delirijumu od ludila, podržavaju. Iz nekog razloga i Englezi svoj otok smatraju nepotopivim i neranjivim. Ali Europljani su u strahu, ali unatoč tome, idu na klanje s poslušnošću ovaca, koje niti ne bleje, niti da puste glasa protivljenja, ni na samom pragu klaonice. To znači, da Europljani sve anglosaksonske poteze, ne samo da ih fatalno podcjenjuju, nego čak štoviše, još ih i sami podržavaju.

Kod Šveđana je vidljiv Štokholmski sindrom, jer su zatvorili područje eksplozije plinovoda Sjeverni tok, tako da se stječe dojam, da su Šveđani u savezu s teroristima. Barem se nitko ne žuri s istraživanjem tog međunarodnog terorističkog djela. Umjesto toga, počiniteljima je dano vrijeme, da u miru uklone sve dokaze. Razmjeri i smjelost dizanja u zrak transkontinentalnih plinovoda i način na koji se zločin zataškava dokazuju, da ne samo da više ne postoji međunarodno pravo, nego više nema ni “pravila” na koja se Zapad obično poziva. I sad to znači, da je od sada sve moguće.

Do nedavno smo mislili, da se, čak i u otvorenom ratnom sukobu, ne smije pucati na nuklearnu elektranu. Ispostavilo se da je to dopušteno. Ukrajinci će nastaviti s granatiranjem, čak se spremaju jurišati na nuklearku Zaporožje, a ako dođe do najgoreg, okrivit će, koga, naravno Ruse.

Do nedavno smo mislili da je nemoguće dići u zrak plinovode, koji su dio europske energetske infrastrukture. Međutim ne, moguće je. I za sve su naravno krivi Rusi.

Do nedavno smo mislili, da je nemoguće koristiti nuklearno oružje u Europi. Ne, jednostavno je to nemoguće. Ali, o tome se sve više priča. Već danima! Nekako se navikavamo na tu temu, postala je uobičajena i onda uopće ne izgleda tako strašno. Tako je stvorena platforma za provesti operaciju pod lažnom zastavom („false flag“): ispaliti nuklearnu raketu u Ukrajini, zatim okriviti Ruse i imati alibi za ozbiljan napad na Rusiju. To bi se javnosti prezentiralo, da tako kažem, kao odgovor na ruski napad. Ali tko će to onda kome objasniti i dokazivati istinu, kad je onda svo vrijeme postojanja svijeta isteklo?

I tako jučer se javlja Zelenski i poziva NATO, da prvi napadne Rusiju nuklearnim oružjem, tobože u vidu “preventivnog udara”. Prema ušmrkanom ukrajinskom čelniku, to je neophodno, kako bi se eliminirala mogućnost, da Rusija upotrijebi nuklearno oružje. Dakle, preventivni udari, kako bi Rusi znali što će im se dogoditi, ako budu namjeravali upotrijebiti taktičko nuklearno naoružanje. Zelenski je očito u agoniji gubitnika, koji kad već gubi, onda neka i drugi budu uvučeni u njegovu propast. Ako on već nema budućnosti, neka je nema ni cijeli svijet. Ali nevjerojatno, riječi tog bolesnika padaju na plodno tlo. Američki časopis Newsweek razgovarao je s neimenovanim visokim dužnosnicima američke vojske koji, kako kažu, “vole žestoku borbu”. Ti psi rata smatraju, stav SAD-a prema Ukrajini preblagim, tako da su i oni također spremni „pokrenuti jedan takav napad, kako bi Putina ubili u srcu Kremlja.” Donedavno su se takvi planovi činili tabu. Sad kad pravila više nema, o njima se već javno raspravlja.

Sam Putin je davno – prije četiri godine na Valdajskom forumu – sve objasnio onima, koji imaju aspiracije napasti Rusiju:

“Podsjećam vas što sam rekao. Rekao sam, da naš koncept korištenja nuklearnog oružja ne uključuje preventivne napade. Molim sve ovdje, i sve koji će potom analizirati svaku riječ onoga što kažem i ugraditi je u svoj diskurs, da uzmu u obzir, da u našem pristupu uporabi nuklearnog oružja nemamo preventivni udar. Naš koncept je uzvratni udar. Suvišno je to reći onima, koji znaju što to znači, ali ponavljam i za one koji to ne znaju, to znači, da smo spremni upotrijebiti nuklearno oružje samo ako smo uvjereni da će netko, potencijalni agresor, pokušati izvesti nuklearni udar protiv Rusije, dakle, na našem teritoriju. Ne odajem vam tajnu kada kažem: imamo sustav koji stalno unapređujemo, sustav ranog upozoravanja na raketne napade. Drugim riječima, ovaj sustav može, prvo, registrirati lansiranja strateških projektila iz oceana i s kopna diljem svijeta, drugo, određuje putanju projektila i treće, vidi područje udara nuklearnih bojevih glava. A kada se uvjerimo – a to se dogodi u roku od nekoliko sekundi – da se vrši napad na ruski teritorij, tek tada krećemo u uzvratni udar. To je protunapad. Zašto protunapad? Zato, jer projektili lete prema nama, a onda i naši lete prema agresoru. Naravno, to bi bila globalna katastrofa, ali ponavljam, mi ne možemo biti uzrok ove katastrofe, jer nemamo preventivni udar. Da, u ovoj situaciji čekamo, da tako kažem, da netko upotrijebi nuklearno oružje protiv nas, mi sami ne činimo ništa. Ali tada agresor ipak mora znati da je odmazda neizbježna, da će biti uništen. Mi smo žrtve agresije i otići ćemo u raj kao mučenici, ali oni će umrijeti, a da neće imati vremena ni da se pokaju.”

I to je to čega se Anglosaksonci boje. Izravan pogodak, kao izravan odgovor. To je zastrašujuće. Stoga žele izmisliti “žabokrečinu” kako bi optužili Rusiju za nuklearni terorizam, nuklearnu iznudu, nuklearni nemar, nuklearnu okrutnost i tako dalje, a sve kako bi opravdali svoje druge zlonamjerne aktivnosti. Jedna od njih je i priprema (u tajnosti) dizanja u zrak hidroelektrane Dnjepar.

Hidroelektrana Dnjepar je vrlo jaka hidroelektrana na rijeci Dnjepar u gradu Zaporožju. Ovo je još uvijek područje izvan ruske kontrole. Zaporoška oblast je sada dio Rusije, ali je glavni grad bivše Zaporoške oblasti, sam grad Zaporožje, još uvijek u rukama Ukrajine. Hidroelektrana Dnjepar bila je najveća hidroelektrana u Lenjinovom planu elektrifikacije Rusije. Bio je to graditeljski pothvat tadašnje cijele zemlje. Svečano je otvorena 1932. godine. U to vrijeme bila je najmoćnija u SSSR-u i u Europi. Visina brane je više od 60 metara, a duljina više od 700 metara. Ujedno je to i transportni/prometni prijelaz preko Dnjepra. Najme, na vrhu brane je i cesta. Kod prijelaza s jedne na drugu stranu rijeke, hidroelektrana na Dnjepru ostavlja jedan veličanstveni dojam u smislu graditeljske monumentalnosti.

Kako obavještajne službe znaju međusobne aktivnosti, tako je poznato da su britanski i američki stručnjaci zatražili od Ukrajine tehničku dokumentaciju o hidroelektrani Dnjepar, točnije procjenu protueksplozijske sigurnosti elektrane i rezultate vojnih vježbi, koje su održane u i na hidroelektrani Dnjepar 2018. godine. Tada je ukrajinsko Ministarstvo za izvanredne situacije simuliralo nekontrolirano izlijevanje vode i posljedice nesreće. Anglosaksonce zanima sve, sve do sovjetskih standarda. Očito je, da ne namjeravaju ništa dobro. Jer, kako rekoh, nema više pravila.

U martu ove godine je objavljeno, da je hidroelektrana Dnjepar minirana. Zapovjednik specijalne jedinice, “Troja” DNR-a, Vladimir Novikov alarmirao je Rusku komandu riječima: “Priprema se eksplozija za dizanje u zrak prevodnice hidroelektrane Dnjepar i simuliranje uništenja raketama “Kalibr”. Vrata brane dviju komora, zgrada komore brane i most već su minirani i spremni za dizanje u zrak. Fake-krhotine projektila dovezene su u to područje i također postavljene u samu zgradu motora prevodnice. Detonacija je planirana u slučaju pokušaja juriša na grad, ako se probije ukrajinska linija obrane Orehovskog, a za što će se u medijima optužiti rusko ministarstvo obrane.

Tehničke posljedice eksplozije u hidroelektrani na Dnjepru već su izračunate. Gigantski val, nalik na tsunami visok 20 metara, preplavio bi visoke zgrade u nizini brzinom od 60 kilometara na sat. U godinama ukrajinske neovisnosti podignute su zgrade od 7 do 14 katova, suprotno sovjetskim sigurnosnim standardima. Tim planom, nuklearna elektrana Zapororožje također bi bila poplavljena. Područje elektrane bilo bi prekriveno vodenom masom visine od 4 do 10 metara, sto obuhvaća ne samo upravne zgrade, već i prostore u kojima se osigurava nadzor i sigurnost nuklearne elektrane. Radioaktivna kontaminacija postat će tragična činjenica, a val iz hidroelektrane Dnjepar mogao bi u nastavku srušiti nizvodnu hidroelektranu Kakhovka. U svakom slučaju, radijacija bi, s vodama Dnjepra, tekla u Crno more.

Amerikance, emocionalne invalide, ovaj opseg katastrofe uopće ne interesira. Oni su s druge strane oceana i sve će uz kokice i chips pratiti na TV-u. U Europi je drugačije. Ali time taj scenario ne završava. Potencira se tema “kažnjavanja” Rusije, jer naravno, Putin je kriv za sve. Osim toga, nemoguće je izračunati/isplanirati nadolazeću krizu i njezine posljedice. To je, dakle, igra, koju sada igraju Britanci i Amerikanci.

Ako pogledate malo u povijest, vidjet ćete da je hidroelektrana Dnjepar već bila pripremana za dizanje u zrak u sklopu vojnih operacija. Prvi put od strane Crvene armije u povlačenju 1941. Eksplozija, za koju je trebalo 20 tona eksploziva, otvorila je rupu od 175 metara. Nijemci su tada sanirali hidroelektranu na Dnjepru, ali kad su se 1943. godine povlačili, odlučili su je dići u zrak. Nisu u potpunosti uspjeli jer su vojnici Crvene armije u zadnji čas presjekli žice i spriječili detonaciju. Elektrana, iako u godinama i danas savršeno radi, opskrbljuje električnom energijom najveće industrijske tvrtke, kao što je “Zaporizhstal” – jedna od najvećih čeličana u Europi. Elektrana Dnjepar doprinosi oko deset posto opskrbi Ukrajine električnom energijom. Ali sada možda čak i više.

Drugi plan na kojem Britanci marljivo rade je zauzimanje nuklearne elektrane Zaporožje. Već je poznato, da je za tu svrhu u Britaniji obučavana ukrajinska specijalna jedinica od oko 500 ljudi. Oni su posebno opremljeni za ovu operaciju i obučeni za svladavanje velikih vodenih prepreka – posebice Dnjepra – s desne na lijevu obalu te za osvajanje tog velikog tehničkog objekta. Takve vježbe su već tri puta izvedene na gornjem Dnjepru. Tako da se i to može očekivati, jer svi prethodni pokušaji slanja desantnih trupa, da preuzmu nuklearnu elektranu, su propali. Sada su, za očekivati je, i bolje pripremljeni.

Joe Biden govori o nadolazećem Armagedonu (s ruske strane), a u isto vrijeme sam vodi sve u tom smjeru. Što je razlog tome? Jedan od razloga mogao bi biti i ogroman državni dug SAD-a. Danas je to nezamisliva brojka od preko 31 trilijun dolara. Ako se izazove globalna kataklizma („viša sila“), može se to iskoristiti kao izgovor za reprogramiranje duga, zamrzavanje plaćanja ili odgodu plaćanja na sto godina.

Biden se prisjetio svog prethodnika, predsjednika Johna F. Kennedyja. Razlog tome bio je taj što je John Kennedy vidio SAD i svijet na rubu uništenja. Ovaj trenutak ušao je u povijest kao Kubanska raketna kriza. Prije 60 godina – godišnjica je ovaj tjedan – 14. oktobra, kada je američki izviđački zrakoplov uočio sovjetske projektile na Kubi. SSSR, koji je tada vodio Nikita Hruščov, isporučio je Kubi rakete R-12 i R-14 usmjerene na SAD. Rusi su to učinili kao odgovor na američke projektile prethodno isporučene Turskoj i usmjerene na SSSR. Ruske rakete dometa 4000 kilometara s nuklearnim bojevim glavama mogle su s Kube stići do New Yorka, što znači, da su pokrivale najrazvijeniju istočnu obalu SAD-a. Američke rakete Jupiter – također s nuklearnim bojevim glavama – iz Turske, pokrivale su Moskvu. Nakon intenzivnih pregovora kriza je razriješena. SSSR i SAD demontirali su svoje projektile usmjerene jedni na druge.

Ovako je te događaje opisao američki povjesničar Anatolij Utkin: „Suočen s prijetećom nuklearnom katastrofom u oktobru 1962., Kennedy je shvatio da je ta cijena jednostavno iracionalna. Kennedy je zaključio, da bi apsolutna tvrdnja nadmoći bilo gdje u svijetu mogla uplesti SAD u samoubilački nuklearni sukob i dovesti do nacionalne katastrofe. Bijela kuća je shvatila, da eskalacija neprijateljstva do točke vojnog sukoba ne služi uvijek američkim interesima.”

Nakon Kubanske raketne krize, Kennedy je sam objasnio svoju političku filozofiju vezanu uz odnose sa Sovjetskim savezom u govoru na američkom sveučilištu u junu 1963.: “Moramo urediti naše stvari na takav način da istinski mirovni sporazum bude u interesu komunista. Iznad svega, u obrani vlastitih vitalnih interesa, nuklearne sile moraju spriječiti sukobe, koji neprijatelju ostavljaju izbor između ponižavajućeg povlačenja i nuklearnog rata. Odabrati takav put u nuklearno doba bio bi samo dokaz bankrota naše politike ili kolektivnog instinkta ubijanja u svijetu.”

To zvuči kao jedan politički testament. Ali, hoće li se danas naći sluha u SAD-u za to?

Piše: Goran Šijaković, MeWe: https://mewe.com/i/goransijakovic, 10.10.2022.