Ne radi se o hidžabu ili pravima žena, već o prisiljavanju Irana na pokornost

Sjedinjene Američke Države najavile su da se pripremaju nametnuti nove sankcije Islamskoj Republici Iran zbog takozvanih “kršenja ljudskih prava”.

Kanadska ministrica vanjskih poslova Melanie Joly također je najavila da će uvesti nove sankcije protiv 25 pojedinaca i devet subjekata u Iranu zbog, kako je nazvala, “represivnih mjera i kršenja ljudskih prava i međunarodnog prava”.

Radi li se doista o ljudskim pravima ili o činjenici da se Iran opire kapitulaciji pred hegemonijom Zapada?

Godine 1979. pobjeda Islamske revolucije označila je kraj uplitanja Zapada u Iran. Od tada su Sjedinjene Države nametnule valove sankcija iranskim vladinim institucijama, financijskim sustavima, pojedincima, središnjim bankama i brodarskim tvrtkama, da spomenemo samo neke.

Washington nije razlikovao između onoga što klasificira kao “umjerene” ili “ekstremističke” vlade. Tretirala ih je jednako jer su odbijali pokoriti se hegemoniji SAD-a.

Tijekom protekle 43 godine, različite su zapadne ponude upućene Iranu kroz izravne i neizravne kanale da napusti palestinsko pitanje, odrekne se neprijateljstva prema izraelskom režimu i općenito prekine potporu potlačenim, slabim i ranjivima diljem svijeta.

U zamjenu, SAD bi osigurale da Iran i dalje bude saveznik Zapada i da kontrolira Bliski istok, kao što je bio slučaj s iranskim šahom, koji je dobio nadimak američki “policajac Bliskog istoka”.

Islamska Republika je odbacila sve takve ponude, predala izraelsku diplomatsku misiju u Teheranu Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, a ulici u kojoj se nalazi veleposlanstvo (Palestinska ulica br. 347) u glavnom gradu Irana dala je ime Palestina.

Tijekom godina, neke iranske vlade, posljednja pod Hassanom Rouhanijem, vjerovale su da bi SAD ili Europa željeli pune komercijalne, gospodarske i diplomatske odnose s Teheranom.

Tako su pokrenuti nuklearni pregovori koji su kulminirali sporazumom iz 2015. Međutim, Obamina administracija (koja ga je potpisala), niti Europa, koja je povukla podršku Iranu odmah nakon što je Donald Trump raskinuo sporazum 2018., njegove uvjete nikada nije u potpunosti poštovala.

Iran je jedina zemlja u zapadnoj Aziji koja nije pristala na američku hegemoniju čak ni kada su Rusija i Kina priznale američku dominaciju od 1991. do 2015. kada je Moskva bila uključena u sirijski rat. Iran je bila jedina “buntovnička” zemlja u Aziji i na Bliskom istoku, koja je izazivala takozvanu najveću i najmoćniju naciju svijeta.

Vođa Islamske revolucije, ajatolah Sayyed Ali Khamenei, uvijek je pokazivao svoje duboko razumijevanje nekonstruktivnog ponašanja Zapada prema Iranu i naglašavao učenje ključne lekcije: Amerika neće spavati sve dok je Iran jak i Izrael ga se boji.

Ajatolah Khamenei nikada nije vjerovao da bi “demokratski” američki predsjednik bio bolji od “republikanskog” jer je američka duboka država nepromjenjiva. Neprijateljstvo SAD-a prema Iranu prenosi se s jedne američke administracije na drugu.

Neki pogrešno misle da unutar američke administracije postoje takozvani “proiranski” dužnosnici, poput Roberta Malleya, posebnog izaslanika za nuklearne pregovore.

Apsolutno, naprotiv, postoji oštri trend prema Iranu, koji se ne mijenja, nego se intenzivira. Kad je Rusija prkosila globalnom unilateralizmu i objavila da će “stati uz Iran i Kinu pred hegemonijom SAD-a”, ovaj je trend bio naglašen.

Pod vladom Sayyeda Ebrahima Raeisija, Iran je odlučio usvojiti “ekonomiju otpora” i okrenuti trgovinu i gospodarski razvoj od Zapada (koji predstavlja samo 11 posto svjetske populacije) prema dvije trećine svijeta.

Ponašanje Europe pokazalo je njezin nedostatak spremnosti da se odvoji od hegemonije SAD-a, gdje su europski čelnici stvorili značajan jaz između svojih odluka i zadovoljenja potreba svog stanovništva.

Odluke koje je donijela većina europskih nacija nespojive su s dobrobiti europskog stanovništva, potiču nedostatak domaće energije, povećanje cijena prvih potrepština i tešku inflaciju zbog bojkota ruske opskrbe plinom (a uskoro i naftom).

Europa vjeruje da su njezini problemi svjetski problemi i da svjetski problemi nisu njezini problemi. Ova teorija temelji se na kolonijalnom pristupu koji je prije nekoliko stoljeća djelovao protiv slabijeg stanovništva, ali danas više ne vrijedi.

Stoga je ljutnja prema Iranu posljedica njegovog otpora endemskom zapadnom kolonijalizmu i zato što je odlučio izgraditi svoje gospodarstvo i obranu dalje od ovisnosti o Zapadu.

Iz tog razloga nuklearni sporazum više nije glavni prioritet Teherana, a da se od njega ne mora nužno odustati . No, spreman mu se vratiti ako to ne utječe na nacionalnu sigurnost Irana.

Na kraju je Washington shvatio što je na kocki i da je daleko od uspješnog prisiljavanja Irana na pokornost. Iz tog razloga, Washington se okreće svojoj omiljenoj zabavi, mašući “ljudskim pravima” i “demokracijom” kao izgovorom za nametanje daljnjih sankcija Iranu.

Otvoreno pismo koje je primio Trumpov državni tajnik Rex Tillerson u veljači 2018. godine uputilo ga je da “Amerika ne koristi kršenja ljudskih prava protiv svojih saveznika, već protiv svojih neprijatelja kao što su Iran, Kina, Kuba, Rusija i Sjeverna Koreja”.

Štoviše, pred američkim Kongresom senator Christopher Murphy priznao je da je njegova zemlja “dala prolaz kršenju ljudskih prava svojih saveznika u zamjenu za kontinuiranu opskrbu energijom koja služi interesima Sjedinjenih Američkih Država”.

Stoga, narativ o “ljudskim pravima” ima drugačije značenje kada ga SAD selektivno koristi: umjesto toga postaje sinonim za “promjenu režima” i “obojenu revoluciju”

Kao i nedavni događaji u Iranu, manifestacije su postale “neredi”, s ubodima sigurnosnih službenika, paljenjem ambulantnih vozila i uništavanjem javne i privatne imovine. Ipak, u populaciji od 85 milijuna zdravo je imati političku opoziciju i kritiku politike ili prakse vlade. To je sustav demokracije Islamske Republike Iran.

Međutim, u Iranu se manifestacije ne tretiraju kao francuski prosvjednici “Gilets Jaunes”, kada je policijska praksa bila daleko iznad svake razine prihvatljive u zapadnoj demokraciji. Ili čak u SAD-u gdje je najmanje 1049 civila ubijeno u policijskim postajama prošle godine.

U Iranu, glavni mediji, pod utjecajem zapadnih čelnika, posebno prihvaćaju manifestacije raširenih ruku kako bi ljutitu reakciju skupine ljudi preokrenuli u “volju stanovništva (zapravo, to je volja SAD-a) promijeniti sadašnji režim.”

Ovo nije prvi put da se Iran suočava s američkom manipulacijom gnjevnih iranskih uličnih manifestacija, a sigurno neće biti ni posljednji. Stoga je jasno da će se američko neprijateljstvo prema Iranu nastaviti sve dok Washingtonova globalna dominacija ne završi. Taj proces je vidljivo započeo u Ukrajini.

Štoviše, čak ni nedavna razmjena zarobljenika između SAD-a i Irana nema nikakve veze s približavanjem dviju zemalja. Umjesto toga, to je bio uspjeh za iransku diplomaciju, koja je prihvatila američku ponudu za razmjenu zarobljenika i povrat ukradenog novca koji su držale zemlje (Južna Koreja i druge), koje su podlegle jednostranim i nezakonitim američkim sankcijama.

SAD i njegovi saveznici nisu uspjeli shvatiti da je iranska ideologija dosljedna i čvrsta. Također se ne radi o velu ili pravima žena. Što god učinili, SAD je očito nemoćan slomiti iransku volju i natjerati Iran na koljena: ali ne očekuje se da će prestati pokušavati.

Elijah J. Magnier veteran je ratni dopisnik i viši analitičar političkih rizika s desetljećima iskustva pokrivajući regiju zapadne Azije.

Izvor.