Kubanska raketna kriza 2.0 preko Ukrajine?

Sa sigurnošću se može pretpostaviti da bi bilo kakva uporaba nuklearnog oružja mogla brzo dovesti do eskalacije lokalnog ili regionalnog sukoba u globalni.

Kao što je Henry Kissinger napisao 2014., “Demonizacija Vladimira Putina nije politika; to je alibi za njezino nepostojanje.”

Započeo sam rad na ovom članku iz dva razloga. Prvo, u listopadu će se obilježiti šezdeset godina od Kubanske raketne krize kada su SSSR i Sjedinjene Države bili na rubu nuklearnog sukoba. Ovo je prilika da se pobliže sagledaju vanjskopolitičke lekcije koje su dvije velike sile naučile iz tog dramatičnog vremena. Vjerujem da će se svaki Amerikanac uvjeriti sa mnom da ne smijemo dopustiti da se ponovi eksplozivna situacija iz 1960-ih. Važno je da su ne samo Rusija i Sjedinjene Države, već i druge nuklearne države, potvrdile zajedničkom izjavom da se nuklearni rat ne može dobiti i da se nikada ne smije voditi.

Drugo, svjedoci smo porasta zabrinutosti međunarodne zajednice i američkih stručnjaka zbog mogućnosti nuklearnog sukoba između Moskve i Washingtona. Ovo pitanje postalo je još više zaoštreno posljednjih dana kada su nam visoki dužnosnici američke administracije počeli slati izravne signale upozoravajući protiv uporabe nuklearnog oružja u ruskoj specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini. Štoviše, iz službenog establišmenta počele su se čuti prijetnje na naš račun.

Sveučilište Princeton je čak iznijelo predviđanja da će milijuni Amerikanaca i Rusa stradati u razmjeni nuklearnih udara. Ponekad se čini da se u ovom broju vraćamo u godine makartizma (engl. McCarthyism). Teško da se može zaboraviti bivši američki ministar obrane James Forrestal koji je skočio kroz prozor vičući “Rusi dolaze”.

Američki mediji obiluju objavama pseudostručnjaka koji ne poznaju povijest i pogrešno tumače sadašnje stanje stvari. Oni pogrešno uspoređuju današnju situaciju s Kubanskom raketnom krizom.

Izjave pojedinih političara i medija da američko-ruski odnosi proživljavaju krizu bez presedana mogu se prihvatiti. Podsjećam da smo prije samo nekoliko godina govorili o teškoj fazi bilateralnog dijaloga. Međutim, nitko nije mogao ni zamisliti da će doći do tako opasne točke. Sve što je stvoreno dugogodišnjim mukotrpnim radom, uključujući političke, gospodarske, kulturne, znanstvene i obrazovne veze, otpisano je na smetlište povijesti.

Vidimo žalosnu, napuštenu sliku kontrole naoružanja. Ugovori ABM i INF o miru pali su u zaborav. Ugovor o otvorenom nebu praktički je prestao postojati. Novi ugovor START približava se kraju svog trajanja i, kao što smo više puta rekli, američka ga strana ne provodi u potpunosti. NPT doživljava ozbiljne šokove. Nitko ne može predvidjeti što će se sljedeće dogoditi.

Moram podsjetiti čitatelje da je sve ovo rezultat politike SAD-a. Dopustite mi da elaboriram svoju poantu. Washington se povukao iz ugovora kako bi stekao sigurnosne prednosti, posebice u sukobu s Rusijom. U stalnoj je potrazi za prilikama za postizanje globalne vojne dominacije.

Tijekom prethodnih desetljeća vojni stroj NATO-a približavao se granicama Rusije u nekoliko “valova” – gdje je nad mojom domovinom podignuta snažna udarna pesnica. Kako smo trebali reagirati? Upozoravali smo naše kolege da su takvi koraci kontraproduktivni, da povećavaju rizik od utrke u naoružanju i da nismo mogli ignorirati otežavajuće prijetnje duž perimetra ruskih granica, posebno naših zapadnih granica. Sjećam se dugosatnih okupljanja u sjedištu NATO-a gdje sam morao više puta sudjelovati u raspravama o štetnosti globalne proturaketne obrane, važnosti poštivanja međunarodnih obveza o strateškoj stabilnosti i opasnosti od postavljanja projektila kraćeg i srednjeg dometa u Europi. Pokazalo se da su ruska ogovaranja bila uzaludna.

Posljednja kap koja je prelila čašu bio je pokušaj NATO-a da pokrene vojno-tehničku eksploataciju Ukrajine i uzgoji u Kijevu režim koji želi voditi krvavi rat protiv Rusije.

Danas je naša zemlja optužena za sve grijehe. Oni tvrde da smo pokrenuli oružani sukob u Europi. Moram se zapitati: što su Sjedinjene Države učinile da osiguraju provedbu sporazuma iz Minska? Zašto je Washington osam godina šutio i nije povukao Kijev kad su u Donbasu ginuli Ukrajinci i Rusi?! Kako se moglo ignorirati strašnu tragediju u Odesi kada je nekoliko desetaka ljudi živo spaljeno?! Gdje su bile međunarodne humanitarne institucije?! Zašto je administracija kojoj su ljudska prava prioritet dopustila takve zločine?! Ta smo pitanja više puta postavili američkim političarima. Odgovor su bili samo lijepi slogani. Ukrajina se nastavila sukobljavati s Rusijom.

Danas je očito da su Sjedinjene Države izravno uključene u vojne akcije kijevskog režima. Washington otvoreno gradi opskrbu Ukrajine smrtonosnim oružjem i opskrbljuje je obavještajnim podacima. Zajednički planiraju vojne operacije protiv ruskih oružanih snaga. Ukrajinci se obučavaju za korištenje vojne opreme NATO-a u borbi.

Čini se kao da je Rusija na testu da se vidi koliko će dugo ostati strpljiva i suzdržavati se od odgovora na očito suparničke akcije i napade. Zapravo, Washington gura situaciju prema izravnom sukobu velikih nuklearnih sila s nepredvidivim posljedicama.

Američki dužnosnici nastavljaju eskalirati situaciju, zastrašujući američku i međunarodnu javnost lažnim ruskim “nuklearnim prijetnjama”. Takva retorika izvrće izjave ruskog vodstva.

Naglašavam da nije došlo do promjene uvjeta kada bi naša država koristila nuklearno oružje. U tom smislu, nastavljamo se strogo pridržavati Vojne doktrine iz 2014. i Temeljnih načela državne politike nuklearnog odvraćanja iz 2020. Moskva nikada nije spominjala ekspanzivno tumačenje ovih dokumenata koji se mogu naći u javnosti.

Ne prijetimo nikome. Ali potvrđujemo da je, kao što je predsjednik Vladimir Putin rekao 21. rujna, Rusija spremna braniti svoj suverenitet, teritorijalni integritet i naš narod sa svim oružanim sustavima koje imamo. Što je tako agresivno u ovoj izjavi? Što je neprihvatljivo? Ne bi li Sjedinjene Države učinile isto da su suočene s egzistencijalnom prijetnjom?

Dodao bih da se pojedini američki političari varaju ako misle da se naša spremnost da branimo svoj teritorij ne odnosi na Krim ili teritorije koji mogu postati dio Rusije na temelju slobodnog izražavanja narodne volje.

Želio bih upozoriti američke vojne planere na pogrešnost njihovih pretpostavki da je ograničeni nuklearni sukob moguć. Oni se očito nadaju da će se Sjedinjene Države moći skloniti iza oceana ako se takav sukob dogodi u Europi s britanskim i francuskim nuklearnim oružjem. Naglasio bih da se radi o izuzetno opasnom “eksperimentu”. Sa sigurnošću se može pretpostaviti da bi bilo kakva uporaba nuklearnog oružja mogla brzo dovesti do eskalacije lokalnog ili regionalnog sukoba u globalni.

Želim vjerovati da, unatoč svim poteškoćama, mi i Amerikanci još nismo došli do opasnog praga pada u ponor nuklearnog sukoba. Važno je prestati nam prijetiti.

Danas je teško predvidjeti koliko je daleko Washington spreman ići u zaoštravanju odnosa s Rusijom. Hoće li vladajući krugovi SAD-a moći odustati od svojih planova iscrpljivanja naše zemlje s perspektivom njezina komadanja?

Nedavni summit Šangajske organizacije za suradnju i tjedan na visokoj razini 77. zasjedanja Generalne skupštine UN-a dokazali su da znatan dio planeta nije zadovoljan svjetskim poretkom koji je stvoren nakon raspada Sovjetskog Saveza. Svjedoci smo da većina globalne zajednice pokušava pronaći načine za uspostavljanje pravednog sustava međunarodnih odnosa koji ne bi imao države ni prvog ni drugog reda. Čvrsto podržavamo takav svjetski poredak utemeljen na međunarodnom pravu, Povelji UN-a i načelu nedjeljivosti sigurnosti.

Anatolij Antonov je ruski veleposlanik u Sjedinjenim Državama.

Slika: Reuters.