Goran Šijaković: Pad Ukrajine!

Ministri financija zemalja EU složno, kao u vrijeme Corona-histerije, najavljuju “godine oskudice” s istim onim žarom, kao sto su najavljivali „naredna dva tjedna su presudna”, preopterećene bolnice i mrtve, koje se ne stiže pokopati. Svi premijeri, predsjednici država ujedinjenog „zapadnog Imperija“ obećavaju teška vremena. Svi oni i svi drugi s hijerarhijske ljestvice u politici, ponašaju se kao da je nadolazeći pad standarda neka prirodna zakonitost, koju se mora bespogovorno prihvatiti. Ali, kako je prag tolerancije nerazumne mase velik kao Sizifovo brdo uz koje oni guraju svoja kamenja nade, to se uvijek ponovo pitam… DOKLE TAKO? Ta inertnost mase, koju se već desetljećima pravi budalom, ali zadnje dvije godine, budalom sa zdravstvenom potvrdom o tome, dovodi me jednostavno do ludila.

Iskreno se ispričavam na izrazu, ali ako sada moram svaki dan čitati u ms-medijima, kako političari iz raznih tabora umjetno stvorenu, politički motiviranu nestašicu proglašavaju nekom čistom prirodnom zakonitošću, protiv koje oni ne mogu ništa, a što sve mi sada moramo prihvatiti kao vremensku nepogodu ili neku tešku bolest, onda jednostavno – popizdim. I to u tolikoj mjeri da zaboravim na suzdržanost i pucao bih iz svih topova, ali što ću, otvorim ovaj moj „ventil” i podijelim bijes s vama. Valjda mi je onda lakše!

Godine nestašice plina i nafte dogodit će se, dakle, vrlo brzo, prema onome što nam je sada „odozgo“ rečeno. Vjerojatno čak i u ozbiljnijoj mjeri nego što nam se danas govori i sigurno, kao amen u crkvi, najavljuje. Inflacija raste, troškovi života galopiraju. Mnogima će pojesti posljednje rezerve zarađenog i usteđenog. Danas čak i ne govorimo o nezaposlenosti, jer ono o čemu MSM ne govori, toga i nema. Ali to će postati najveći egzistencijalni problem, koji bismo isto trebali prihvatiti kao elementarnu nepogodu. Naravno, to MORAMO, ovdje uvjetno rečeno, ja ne prihvaćam isto kao i ogromna masa nas, koji smo prozreli ovu igru s nama, prvo, s našim zdravljem i sad… s našim novčanikom. A što je sve samo indirektni nastavak rata s našim zdravljem. Samo je malo perfidniji, ne umire se vise direktno od igle, nego indirektno od nevolje, stresa, egzistencijalnog straha i razorenog života. Eugeničarska agenda u ostvarenju svojih ciljeva nikad ne staje, samo mijenja svoje oblike. Jučer Plandemija, danas rat, sutra glad, prekosutra chip.

Ovakav razvoj događaja posljedica je strogog, gotovo fatalističkog, pridržavanja sankcija protiv Rusije. Sve zato što stojimo čvrsto na strani Ukrajine, za koju i američki generali izjavljuju da ne može dobiti rat, a kad bi ga hipotetski i dobila, ta pobjeda bi služila samo korumpiranoj „eliti“. Ta pobjeda, s narodima Ukrajine, Europe, pa čak i Amerike… nema ništa zajedničko. Ni koristi, ni ama baš nikakve dobrobiti!

Dobrobit našega naroda, a ne ukrajinskog…

Prijeći odmah na stvar, možda je malo neobjektivno što se mene tiče, vjerojatno i pojednostavljeno, ali naše vlade morale bi odmah odustati od bilo kakve potpore Ukrajini! Ne želim ni raspravljati o tome je li Ukrajina žrtva ruske ili američke politike. Ako netko želi to tako vidjeti, njegova stvar. Ja sam dovoljno liberalan da trpim druge poglede i toleriram suprotno mišljenje jer to je jednostavno dio mog diskursa. Ovo moralno pitanje, koje stoji iza toga stava, sada je potpuno irelevantno, više se ne radi o ispravnom ili pogrešnom, dobrom ili lošem, radi se o dobrobiti mog (europskog) naroda, kojoj se predsjednici, premijeri i njihovi ministri zaklinju svojom prisegom.

Zaklinju se da će svoju “snagu posvetiti dobrobiti našeg naroda, povećati njegovu korist, spriječiti štetu nad njima, podržati i braniti Ustav i zakone, da će savjesno ispunjavati svoje dužnosti i da svime doprinose njegovom pravu i pravednosti“. Shvaćam, da je zakletva prekršena već stotine puta. Koliko se puta obogatila politička kasta zakonskom, ali nemoralnom privatizacijom društvenog dobra? Koliko su često protežirali svoju klijentelu i time narodima direktno nanijeli štetu? Definitivno, bezbroj puta. Koliko puta smo ih opravdavali: „politika je kurva, a političari lopovi”? Ali u ovom slučaju, visina štete koju ova kasta uzrokuje („u ime naroda”), čini mi se stvarno pretjeranom. Ovdje ne prijeti samo čista bijeda, nego čak i masovno osiromašenje, koje će se reflektirati u povećanoj stopi mortaliteta. Ali ne samo to, nego “godine oskudice” mogle bi postati i godine nasilja, bijesa, a što bi onda dovelo do potpunog kolapsa društva. Političku kastu smo upoznali jako dobro, pogotovo ih jako dobro poznajemo posljednjih godina. Kad‘ dođe do pobune, kad‘ bijes poprimi dinamiku, koja razdire zemlju, kada njihov položaj bude i fizički ugrožen, mogli bi pustiti s lanca policijsko nasilje, gdje ne govori samo pendrek, nego i vatreno oružje. Nemojmo se zavaravati, kako kod te kaste, ne postoje nikakve skrupule, tako ni nikakve zakletve ni prisege, neće ih spriječiti, da uključe represivni mehanizam na najbrutalniji način, kad dođe do ugroze njihovog fizičkog egzistiranja na poziciji političke moći.

U međuvremenu, šašavi predsjednik u Bijeloj kući objašnjava nam, da će se sve to razviti u »waiting game« (u igri čekanja), tj. pričekajmo, da vidimo tko će to bolje podnijeti: Rusija ili Europa? EU pod von der Leyenovom je dovoljno glupa, da dopusti da bude upregnuta u kola Imperija i da djeluje protiv vlastitih interesa. I u narednim desetljećima povjesničarima vjerojatno još uvijek neće biti jasno kako se to uopće moglo dogoditi. Je li ijedno carstvo ikada do sada bilo toliko dekadentno i toliko prožeto ideologijom, da ne samo da nije vidjelo vlastitu propast, nego ju je još srdačno dočekalo raširenih ruku? Kulturu dobrodošlice prije nekoliko godina, kada su izbjeglice ovdje u Njemačkoj dočekane pljeskom na željezničkoj stanici, bilo je zdravorazumski teško podnijeti. Ali kultura dobrodošlice, koja pozdravlja vlastitu propast, nije zabilježena do sada ni u jednoj distopiji.

Podržava li se Ukrajinu doista? I to je pitanje. S jedne strane, postojanje te zemlje visi o vrlo tankom koncu, ali s druge strane, sve se čini kao da je nekome doista stalo do te zemlje. Ako je Ukrajina postala kost u grlu europskih naroda, izbacite je, jer u protivnom prijeti vlastito gušenje. Politička kasta ima izbor po pitanju Ukrajine: ili kost u grlu ili rana na srcu. U realnoj politici, ma koliko ona bila prljava, realnost bi trebala biti ta koja diktira racionalne odluke. Ali kad su emocije pri tom još lažne, onda prepuštanje Ukrajine da padne, racionalniji je potez, nego gušiti vlastiti narod nekom politikom „na srcu”, a koju je već skoro svatko prozreo. Ali morat ćete priznati, nakon sto su nas u Corona-narativu naučili čitanju između redaka, nije bilo tako teško prepoznati da se ne radi o nikakvoj ljubavi prema toj zemlji, “koja brani našu demokraciju”, nego o nastavku unosnog biznisa Aladdinovih vlasnika, koji su zgrtali u Plandemiji, a zgrću i danas u ovom insceniranom ratu. Naravno, nauštrb svih onih kojima se novac u njihovim novčanicima jednostavno – ISTOPIO.

Netko će mi možda zamjeriti i reći da sam bez srca za taj napaćeni narod. Neka gledaju to kako hoće, ali je imam srce ne samo za Ukrajince, nego i za Palestince, Libijce, Sirijce, Jemence, Ujgure, uključujući i sve narode EU, protiv kojih se vodi asimetrični i hibridni rat za istrebljenje. Baviti se politikom ne znači upravljati svijetom prema osobnom stavu prema životu, to znači omogućiti, održati mogućim ono što je izvedivo. Od jeseni nadalje, samo povremeno tuširanje toplom vodom, smrzavanje, zabrane vožnje autima, poremećeni vozni redovi javnog prijevoza, sve to se može zaustaviti samo jednim potezom, samo jednom političkom odlukom: puštanjem Ukrajine da padne! Za što ste vi osobno, da padne Europa… ili Ukrajina? Možda će me netko napasti zbog ovog stava, ali molim, ako su takvi napadi cijena buđenja ljudi, napadajte. Znam da mnogi ovo isto mrmljaju sebi u bradu, ali ja to kažem otvoreno. Mi i nasi političari imamo samo dva izbora: MI ili Ukrajina.

Živim u Njemačkoj, i ljudi ovdje i u Europi općenito su mi daleko bliži i važniji od onih u Ukrajini. Znam da to nije lijepo „za uho”, djeluje nacionalistički. Jednostrano. Naposljetku, ne radi se ni o Njemačkoj, ni o Europi, nego o tome da želim znati, da je mir razumno zajamčen u ovom društvu: ako je potrebno odreći se Ukrajine, da bi se ostvarila ta želja, za mene to ne predstavlja više dilemu.

Recimo slobodno: Neka Ukrajina padne!

Naravno, svjestan sam ukrajinskih izbjeglica i potreba koje vladaju tamo. Moram li doista izreći moj stav, bez da ga moram amortizirati/ublažiti? Naravno, nema se što reći protiv pomoći, protiv obnove i naravno, također treba tražiti i od Rusije da participira u svemu tome, nakon što Ukrajina konačno bude pala kao protivnik, u odavno izgubljenom ratu protiv Rusije. Napustiti Ukrajinu ne znači prepustiti je njenoj sudbini. Naprotiv, vojna pomoć može se zamijeniti izgradnjom i obnovom te države. Čak i tome Aladdinovi vlasnici mogu naći novi izvor bogaćenja.

Siguran sam da će vrijeme, kad će se osjetiti oskudica, biti vrijeme velikog buđenja, ali i vrijeme sve većeg bijesa. Gnjev će tada biti svakako usmjeren protiv političara na vlasti. Zahtjevi, da se konačno pregovara s Rusima, da se “izda Ukrajina” će se tada sve češće javljati. Da, vjerujem i da će taj zahtjev biti masovan, kao sto je masama bilo potrebno neko vrijeme, da odgovore na Plandemiju. Danas se samo rijetki usuđuju iznijeti ovakav zahtjev, totalno politički nekorektan. Ali, kako će to izgledati u studenom, ili u prosincu ove godine, kad se navuku oblaci, snijeg i led, te sobna temperatura padne na temperaturu drvarnice bez drva? Naravno, oni, koji danas ukazuju na to proglašavaju se teoretičarima zavjere, desničarskim luđacima. Sasvim normalno svakodnevno ms-medijsko bolesno difamiranje! Provociranje smrzavanja ljudi, glad, besparica i slično, scenarij je, koji se može spriječiti, potrebna je samo jedna jedina odluka: pustiti da Ukrajina padne! Političari, još uvijek se možete izvući iz situacije uz odabir manje štete! Ali kad indikatori u rezervoarima potrošnje plina za hitne slučajeve budu u crvenom području… bit će strke oko Krke! Onda je to očiti rad protiv suzbijanja teškoća društva pred kojim je data prisega, rad protiv suzbijanja prijetnje gubitka egzistencije svih kompletno, a to je onda inducirana borba i otpor protiv političke kaste, koja se još više približila svojoj vlastitoj propasti, nego što to danas izgleda, jer više neće moći izaći neozlijeđena iz ove epizode. Stoga bi ovaj moj tekst trebao potaknuti ljude, da pad Ukrajine, ma koliko bezosjećajno zvučalo, zahtijevaju sada i odmah. I to u cijeloj Europi. Da taj stav i razloge prenesu u krug svojih poznanika, kolega i prijatelja, jer padom Ukrajine, pomažemo prvo tom narodu u njihovoj obnovi zemlje, a drugo, mi prestajemo voditi rat kao marionete, koje pri tom taj rat moraju financirati vlastitom propašću, žrtvujući naposljetku i ono malo blagostanja što nam je preostalo iz ostatka nekadašnjeg normalnog života.

Autor: Goran Šijaković