Francuska, Njemačka i Poljska natječu se za vodstvo u postkonfliktnoj Europi

Međudjelovanje između njih, Rusije i SAD-a odredit će buduću sigurnosnu arhitekturu kontinenta.

Izjava francuskog predsjednika Macrona u srijedu da koketira s proširenjem nuklearnog kišobrana svoje zemlje na druge kontinentalne saveznike pokazuje da on Njemačkoj i Poljskoj baca rukavicu za vodstvo u postkonfliktnoj Europi. Odlazeći njemački kancelar Scholz objavio je hegemonistički manifest u prosincu 2022. koji je kasnije poprimio oblik onoga što se može opisati kao “Tvrđava Europa”, što se odnosi na pokušaj Njemačke da predvodi europsko obuzdavanje Rusije.

Ovaj koncept zahtijeva da se Poljska podredi Njemačkoj, što se odvijalo tijekom prve polovice prošle godine, ali je zatim usporilo jer je vladajuća liberalno-globalistička koalicija počela zauzimati više populističko-nacionalistički pristup Ukrajini uoči predsjedničkih izbora u svibnju. Čak i ako je ovo počelo neiskreno, od tada je zaživjelo vlastitim životom i stvorilo novu dinamiku u posljednjim okolnostima izazvanim Trumpovim povratkom prema kojima je “Poljska ponovno spremna postati glavni partner SAD-a u Europi”.

Poljsko gospodarstvo najveće je od istočnih članica EU-a, sada se može pohvaliti trećom najvećom vojskom u NATO-u i dosljedno želi biti najpouzdaniji saveznik SAD-a, a posljednja točka joj najviše ide u prilog usred transatlantskog rascjepa. Ako ovi trendovi ostanu na pravom putu, Poljska bi mogla spriječiti Francusku ili Njemačku da vode postkonfliktnu Europu tako što bi si stvorila sferu utjecaja koju podupiru SAD u srednjoj Europi, ali bi sama imala priliku za vodstvo ako konzervativci ili populisti dođu na vlast.

Slijed događaja koji bi se trebao odvijati počinje tako da bilo koji od njih pobijedi na predsjedničkim izborima, a to ili gura liberale-globaliste više u njihovu smjeru prije parlamentarnih izbora u jesen 2027. ili prijevremene izbore koji se održavaju pod bilo kojom izlikom, a zatim ih pobjeđuju konzervativci ili populisti. Poljska bivša konzervativna vlada bila je vrlo nesavršena, ali je njihova zemlja služila kao bastion eurorealista (koje mainstream mediji obično opisuju kao euroskeptike) tijekom tih osam godina.

Ako ponovno preuzme tu ulogu nakon povratka konzervativne vladavine u parlamentu, možda u koaliciji s populistima, tada bi se to savršeno uskladilo s Trumpovom vizijom i moglo bi rezultirati time da Poljska vodi slične domaće političke procese diljem kontinenta ili barem u svojoj regiji. Čak i ako se ostvari samo drugi spomenuti scenarij, to bi najučinkovitije spriječilo liberalno-globalističku Francusku ili Njemačku da vode Europu kao cjelinu tako što bi je račvali na ideološki suprotstavljene polovice.

Nuklearno oružje Francuske je as u njezinu rukavu za držanje nekih konzervativnih/populistički nastrojenih društava pod liberalno-globalističkim utjecajem širenjem svog kišobrana na one zemlje koje se boje da će Rusija izvršiti invaziju, ali da će ih tada napustiti SAD. To bi moglo pomoći u preoblikovanju nekih stavova njihovih birača ako se počnu osjećati ovisnima o Francuskoj i stoga joj odluče pokazati odanost držeći svoje ideološki usmjerene vlade na vlasti umjesto da ih mijenjaju.

To ne znači da će Francuska uspjeti, ali ono što je gore objašnjeno objašnjava Macronov prijedlog bez presedana u kontekstu ambicija velike sile njegove zemlje u ovom povijesnom trenutku. Puno će u tom pogledu vjerojatno ovisiti o ishodu unutarnje političke krize u Rumunjskoj, o kojoj čitatelji mogu saznati više ovdje, budući da bi liberalno-globalistički udar protiv populističko-nacionalističkog predvodnika u svibanjskim izborima mogao dodatno učvrstiti francuski utjecaj.

Rijetki su svjesni, ali Francuska tamo već ima stotine vojnika, gdje predvodi borbenu grupu NATO-a. Također je potpisala obrambeni pakt sa susjednom Moldavijom u ožujku 2024., koji bi tamo hipotetski mogao uključivati ​​i raspoređivanje trupa. Francuska vojna prisutnost u jugoistočnoj Europi stavlja je u primarnu poziciju za konvencionalnu intervenciju u Ukrajini ako tako odluči, bilo prije ili nakon završetka neprijateljstava, i sugerira da će se Macron usredotočiti na ovu regiju radi širenja francuskog utjecaja.

Dođe li do napretka, moguća bi bila tri druga scenarija. Prvi je da se Poljska i Francuska natječu u srednjoj Europi, pri čemu prva na kraju proširuje svoj utjecaj na Baltik, dok druga čini isto na jugoistočnu Europu (unutar koje je Moldavija uključena u ovaj kontekst zbog svojih bliskih veza s Rumunjskom), čime se Europa razdvaja između njih i Njemačke. U ovom scenariju, Njemačka bi također imala određeni utjecaj na svaku regiju srednje Europe, ali ne bi prevladavala.

Drugi scenarij je da Poljska i Francuska, koje su povijesni partneri od ranih 1800-ih, surađuju u Srednjoj Europi tako što neformalno dijele Baltik i Jugoistočnu Europu između sebe kako bi asimetrično podijelile Europu na nesavršeno njemačku i poljsko-franačku polovicu. Poljski dio bi ili ostao pod djelomičnim utjecajem SAD-a ako se Poljska nastavi svrstavati uz SAD čak i pod liberalno-globalističkom vlašću ili bi se liberal-globalisti mogli okrenuti prema Francuskoj i odmaknuti od SAD-a.

Konačni scenarij je da sva tri koriste svoj format Weimarskog trokuta za koordinaciju tripartitne vladavine nad Europom, ali to ovisi o tome hoće li liberali-globalisti osvojiti poljsko predsjedništvo u svibnju i zatim se uskladiti s Berlinom/Bruxellesom oko Washingtona. Stoga je to najmanje vjerojatno, pogotovo jer bi se liberalno-globalisti mogli okrenuti Francuskoj umjesto Njemačkoj/EU ​​kao kompromisu između svojih ideoloških, izbornih i geopolitičkih interesa uoči parlamentarnih izbora u jesen 2027.

Bez obzira na to što se na kraju dogodi, “vojni Schengen” koji je prošle godine prvi put pokrenut između Njemačke, Poljske i Nizozemske i kojem je Francuska izrazila namjeru da se pridruži vjerojatno će nastaviti uključivati ​​više članica EU-a kako bi se olakšali interesi ova tri ambiciozna lidera. Njemačkoj je to potrebno za svoje planove “Tvrđava Europa”, Poljskoj su potrebni njeni saveznici da joj brzo priteknu u pomoć u hipotetskom ratu s Rusijom, dok je Francuskoj to potrebno kako bi učvrstila svoj utjecaj u jugoistočnoj Europi.

Ono što se u konačnici određuje međuigrom suparničkih planova vodstva Francuske, Njemačke i Poljske za postkonfliktnu Europu je buduća sigurnosna arhitektura kontinenta, na koju će također u različitim stupnjevima utjecati Rusija i SAD, bilo zajednički kroz njihov “Novi detant” i/ili neovisno. Trenutačno postoji previše neizvjesnosti da bi se pouzdano moglo predvidjeti kako će izgledati ovaj poredak u nastajanju, ali dinamika opisana u ovoj analizi objašnjava najvjerojatnije scenarije.

Izvor.